Napetosti između Teherana i Washingtona ulaze u novu, opasnu fazu. Dok američki nosači aviona plove prema Zaljevu, Iran demonstrira vojnu silu, prijeti zatvaranjem Hormuškog moreuza i ubrzano utvrđuje svoja nuklearna postrojenja. Istovremeno, režim pojačava unutrašnju represiju kako bi spriječio eventualni talas protesta u slučaju napada. U igri su raketni arsenali, globalno tržište nafte i politički opstanak Islamske Republike a svaka pogrešna procjena mogla bi gurnuti region u široki sukob s globalnim posljedicama

„Ratni brod je moćno oružje, ali još je opasnije ono koje ga može poslati na dno mora.“ Tako je vrhovni vođa Irana, Ali Hamnei, u govoru u Tabrizu aludirao na američko vojno prisustvo na Bliskom istoku. Time je poručio da će Teheran odgovoriti na svaki vojni napad svim raspoloživim sredstvima, prije svega raketnim arsenalom na koji je implicitno ukazao govoreći o američkim nosačima aviona.

Hamnei je priznao da se Iran suočava s najmoćnijom vojskom svijeta, ali je istovremeno ponovio argument Islamske Republike da „ne postoji mali neprijatelj“, poruku kojom nastoji odvratiti napade i podsjetiti na cijenu eventualne agresije.

Sjedinjene Američke Države i njihov izraelski saveznik nastupaju iz pozicije izrazite vojne nadmoći. U tom kontekstu, Islamska Republika ubrzano se priprema za mogući oružani sukob, koji se već treći put od januara najavljuje kao neposredan. Predsjednik SAD-a Donald Trump dao je sebi rok od deset do petnaest dana za odluku o eventualnom napadu, potvrdivši da razmatra „ciljani udar“ kako bi Iran prisilio na sporazum o nuklearnom programu.

Izraelski mediji navode da je obavještajna i odbrambena koordinacija između Izraela i Pentagona već u toku, te da bi napad mogao uslijediti u narednim danima. List Haaretz prenosi izjave izraelskih zvaničnika prema kojima bi operacija mogla biti pokrenuta i prije isteka Trumpovog roka, pa čak i prije planirane posjete državnog sekretara Marca Rubija Izraelu krajem februara, tokom koje bi s premijerom Benjamin Netanyahu trebao razgovarati upravo o iranskom pitanju.

U takvom okruženju Iran razvija kombinovanu strategiju odvraćanja, od konvencionalnih vojnih mjera do hibridnih prijetnji. Među potonjima posebno se izdvaja mogućnost zatvaranja Hormuškog moreuza, ključne morske arterije za globalnu trgovinu energentima.

Početkom sedmice, dok je američki nosač aviona USS Abraham Lincoln sa pratećom grupom bio raspoređen u regiji, a kolosalni USS Gerald R. Ford plovio prema Zaljevu, pomorske snage Iranske revolucionarne garde započele su manevre u Hormuškom moreuzu, koji povezuje Perzijski zaljev s Indijskim okeanom. Poluzvanična agencija Fars objavila je da je pomorski saobraćaj djelimično obustavljen radi vježbi u kojima su učestvovali ratni brodovi, helikopteri, dronovi i raketni sistemi. Vježbe su potom proširene na Omanski zaljev, uz učešće ruskih brodova.

Prema podacima International Energy Agency, kroz Hormuški moreuz prolazi oko četvrtine svjetske nafte. Njegovo zatvaranje značilo bi dramatičan poremećaj globalnog tržišta energenata. Ujedinjeni Arapski Emirati, Katar, Bahrein i Kuvajt izgubili bi praktično jedini izlaz za izvoz svoje nafte, dok bi Saudijska Arabija, najveći svjetski izvoznik, bila suočena s prepolovljenjem dnevnih isporuka.

Ipak, analitičari upozoravaju da bi takav potez bio dvosjekli mač. Hormuški moreuz predstavlja i glavnu rutu za iranski izvoz nafte, prvenstveno prema Kini, vitalni izvor prihoda za ekonomiju pod sankcijama. Zatvaranje moreuza ili postavljanje mina moglo bi teško pogoditi i sam Teheran.

Najznačajnije konvencionalno sredstvo odvraćanja koje Iran posjeduje jeste njegov arsenal balističkih projektila i dronova. Procjene govore o između 1.000 i 2.000 projektila srednjeg dometa sposobnih da dosegnu Izrael, te hiljadama projektila kratkog dometa kojima bi mogle biti gađane američke baze u regionu, brodovi u Hormuškom moreuzu i naftna infrastruktura susjednih zemalja.

No, takva strategija nosi ozbiljan rizik. Izrael i Sjedinjene Države mogli bi odgovoriti udarima na ključne iranske rafinerije, poput one u Bandar Abasu, čime bi iranskoj ekonomiji bio zadat težak udarac.

Pripreme za eventualnu invaziju traju godinama. Iranski vojni sistem razvijen je prema modelu takozvane „mozaik odbrane“, decentralizirane strukture u kojoj regionalni komandanti, u slučaju prekida komunikacije s Teheranom, mogu samostalno voditi borbena dejstva. Ovaj koncept, koji sada dodatno jača Revolucionarna garda, osmišljen je da iscrpljuje potencijalnog napadača i onemogući brzi slom režima.

Takav model otežava eventualne planove za promjenu režima. Čak i eliminacija vrhovnog vođe ili najviših zapovjednika ne bi automatski dovela do raspada sistema, jer bi niži slojevi vlasti nastavili funkcionirati. To implicira potrebu za dugotrajnom i složenom vojnom kampanjom ukoliko bi cilj bio rušenje režima.

Istovremeno, Teheran jača unutrašnju kontrolu. U prijestonici je uspostavljeno oko stotinu kontrolnih punktova, dok su masovna hapšenja nastavljena. Prema podacima organizacija za ljudska prava, deseci demonstranata suočavaju se s teškim kaznama, uključujući i smrtne presude.

Režim očigledno nastoji spriječiti da eventualni vanjski napad potakne novi talas protesta. Iskustvo prethodnih nemira pokazalo je spremnost vlasti da silom uguše nezadovoljstvo, a sigurnosni aparat sada djeluje preventivno.

Paralelno s vojnim i policijskim mjerama, Iran radi na jačanju zaštite svojih nuklearnih objekata.

Institut za nauku i međunarodnu sigurnost objavio je satelitske snimke koji pokazuju da je u vojnom kompleksu Parchin, jugoistočno od Teherana, izgrađen betonski sarkofag nad objektom „Taleghan 2“, prekriven zemljom radi dodatne zaštite. Također su, prema izvještajima, zatrpana tri pristupna tunela nuklearnom postrojenju u Isfahanu, čime je osigurana veća otpornost na zračne udare.

Produženje pregovora sa Washingtonom, smatraju pojedini analitičari, omogućilo je Teheranu dodatne sedmice za ovakve pripreme.

Unutar iranskog establišmenta postoje različite procjene rizika. Dok pragmatična frakcija nastoji postići sporazum sa SAD-om, tvrda linija, bliska Khameneiju i Revolucionarnoj gardi, smatra da bi odlučan odgovor, naprimjer potapanje američkog broda, mogao natjerati Washington na povlačenje zbog domaćih političkih posljedica.

Takva procjena, međutim, nosi opasnost pogrešne kalkulacije. U situaciji duboke političke konfrontacije, eventualna eskalacija mogla bi prerasti u dugotrajan i razoran sukob. Režim koji je u prošlosti pokazao spremnost na oštru represiju vjerovatno će učiniti sve da opstane, dok bi američko vodstvo teško prihvatilo percepciju poraza.

Iran se tako nalazi između diplomatskog manevrisanja i ratne pripravnosti. Vojno razmještanje, prijetnje zatvaranjem ključnih pomorskih puteva, utvrđivanje nuklearnih lokacija i unutrašnja represija dio su jedinstvene strategije preživljavanja. No, u takvoj konstelaciji i najmanja pogrešna procjena može imati posljedice daleko šire od regionalnih, s potencijalom da potrese globalnu ekonomiju i sigurnosnu arhitekturu.

IZVOR: El Pais