Iran se ponovo nalazi na ivici ali ovoga puta ne samo zbog političke represije, već zbog dubokog ekonomskog sloma i potpunog gubitka povjerenja između države i društva. Ono što je krajem decembra započelo kao štrajk trgovaca u teheranskom Velikom bazaru, brzo se pretvorilo u najrašireniji talas protesta, zahvativši sve provincije zemlje. Pad rijala na historijski minimum, rast cijena goriva, novi porezni pritisci i osjećaj da režim troši resurse na vanjske avanture dok građani tonu u siromaštvo, proizveli su pobunu. Odgovor vlasti, blokada interneta, masovna hapšenja i prijetnje najtežim kaznama, samo je produbio krizu legitimnosti Islamske Republike. Između generacijske pobune, povratka starih političkih simbola poput Reze Pahlavija i opasne igre vanjskih aktera, Iran ulazi u najneizvjesniju fazu od osnivanja režima 1979. godine

Iran se ponovo nalazi u tački u kojoj se ekonomska kriza, političko nezadovoljstvo i generacijski raskid s ideološkim temeljima Islamske Republike prelamaju u otvoreni sukob između države i društva. Ono što je započelo krajem decembra kao štrajk trgovaca u srcu Teherana, u Velikom bazaru, vrlo brzo je prerastalo u najrašireniji i najsmrtonosniji talas protesta od 2023. godine. Prema podacima organizacija za ljudska prava, broj poginulih raste iz dana u dan, do danas najmanje 62, a režim, suočen s gubitkom kontrole nad narativom i ulicom, poseže za provjerenim metodama: nasiljem, masovnim hapšenjima i potpunim informacijskim mrakom.

Izbor mjesta na kojem su protesti započeli nije bio slučajan. Teheranski Veliki bazar nije samo ekonomsko središte, već historijski politički barometar Irana. Od Ustavne revolucije početkom 20. stoljeća, preko protesta protiv šaha 1963. godine, do presudne uloge u revoluciji 1979, bazar je bio mjesto gdje su se ekonomske frustracije pretvarale u politički pritisak. Savez trgovaca, bazarija i vjerskog establišmenta dugo je bio jedan od stubova poretka. Današnji štrajk tog istog sloja stoga ima simboličku težinu raskida s režimom koji su nekada pomogli dovesti na vlast.

Direktan povod bila je nova faza kolapsa iranske valute. Rial je na otvorenom tržištu potonuo na oko 1,4 do 1,45 miliona za jedan američki dolar, dramatičan pad u poređenju s približno 55.000 rijala uoči ponovnog uvođenja američkih sankcija 2018. godine. Elektronske table s kursnim listama u bazaru su ugašene, trgovci su jednostavno zatvorili radnje i poručili kupcima: „Ne trgujemo“. U zemlji u kojoj je kurs dolara postao svakodnevni pokazatelj preživljavanja, ovaj čin je imao efekat političke detonacije.

Analitičari krizu povezuju s kombinacijom faktora: dugogodišnjim sankcijama SAD-a na izvoz nafte, plina i petrokemikalija, gotovo potpunom izolacijom iranskog bankarskog sistema, sistemskom korupcijom, ali i novim šokom, ratom u junu 2025. godine, kada su izraelski napadi, praćeni američkim udarima na nuklearne ciljeve, dodatno uzdrmali ionako krhku ekonomiju.

Iako je pad rijala bio iskra, protesti su se hranili širim nezadovoljstvom. Dvije dodatne mjere režima imale su ključnu ulogu: korekcija cijena goriva i objava budžeta za narednu fiskalnu godinu. Iran ima jednu od najnižih cijena benzina na svijetu, zahvaljujući masivnim subvencijama koje su, nakon krvavih protesta 2019. godine, godinama bile politički tabu. U decembru je, međutim, uvedena treća cjenovna kategorija za „velike potrošače“, s cijenom od 50.000 rijala po litru, simboličan, ali psihološki snažan potez u društvu koje pamti da je posljednje povećanje goriva plaćeno stotinama mrtvih.

Istovremeno, nacrt budžeta predviđa veće poreze za trgovce i velike firme, uz realno manji prihod od izvoza energenata. Poruka je bila jasna: država nema dovoljno deviza, a teret krize prebacuje se na one koji još imaju šta izgubiti. Upravo ta kombinacija, osjećaj ekonomske bezizlaznosti i moralne nepravde, pretvorila je štrajk u političku pobunu. U tom kontekstu, lomljenje vreća riže i bacanje hrane po ulicama, čin koji bi se u normalnim okolnostima smatrao nezamislivim, postao je politička poruka odbijanja poniženja.

Za razliku od prethodnih talasa nezadovoljstva, protesti ovog puta nisu ostali koncentrirani u Teheranu. Naprotiv, brzo su se proširili na sve provincije, s posebnim intenzitetom u manjim gradovima i perifernim regijama. Zapad i jugozapad zemlje, naseljeni Kurdima, Lurima, Arapima i Turkmenima, među prvima su eksplodirali. U Kuhdaštu su demonstranti upali u zgradu guvernera; u Azni su zabilježeni najkrvaviji sukobi; u Zahedanu su se protesti obnovili nakon džuma-namaza, uz učešće pristalica sunitskog imama Molavija Abdolhamida.

Ono što posebno zabrinjava vlast jeste odsustvo jasnog liderstva. Protesti su haotični, fragmentirani, ali uporni. Upravo ta neuhvatljivost čini ih otpornim na klasične metode slamanja. Državni aparat suočava se s protivnikom kojeg ne može jednostavno „odsjeći od glave“, jer glava ne postoji.

Odgovor režima brzo je poprimio poznate konture. Uvedena je gotovo potpuna blokada interneta što je podsjetilo na 2019. godinu, kada je nakon slične mjere uslijedila brutalna represija s najmanje 200 ubijenih civila. Ovoga puta, prema podacima Human Rights Activists News Agency i drugih organizacija, broj mrtvih već se kreće između 60 i 70, dok je više od 2.300 ljudi uhapšeno. Nezavisne procjene sugeriraju da su stvarne brojke znatno veće.

Državni diskurs se, također, promijenio. Demonstranti su u početku opisivani kao „legitimno nezadovoljni građani“, da bi vrlo brzo postali „teroristi“ i „strani agenti“. Taj semantički zaokret otvorio je prostor za najteže optužbe, uključujući „moharebeh“, rat protiv Boga, krivično djelo koje u Iranu može nositi smrtnu kaznu.

Vrhovni vođa, Ali Hamnei, jasno je poručio da Republika „neće uzmaknuti pred razaračima“, indirektno dajući zeleno svjetlo sigurnosnim snagama. Paralelno, pravosuđe najavljuje „maksimalne kazne bez ikakve indulgencije“, dok Revolucionarna garda upozorava i vlastite kadrove na odgovornost u slučaju „dezerterstva“.

U pozadini svega stoji i vanjski faktor. Izjave američkog predsjednika Donald Trump, koji je zaprijetio intervencijom ako režim „nasilno ubija mirne demonstrante“, dodatno su zakomplikovale situaciju. Prorežimski mediji odmah su proteste predstavili kao dio američko-izraelskog plana za promjenu režima, čime se stvara narativno opravdanje za još žešću represiju.

Istovremeno, iransko regionalno uporište je oslabljeno. Saveznici Teherana, od Hezbollaha do Hamasa, pretrpjeli su ozbiljne udarce, a pad Assadovog režima u Siriji uklonio je ključni stub tzv. „osovine otpora“. Unutar zemlje, to se doživljava kao dokaz da su ogromni resursi potrošeni na vanjske avanture, dok se društvo urušava iznutra.

Upravo u toj pukotini između ideologije i stvarnosti rađa se današnji protestni pokret: bez jasne vizije budućnosti, ali s dubokim uvjerenjem da sadašnji poredak više nema šta ponuditi.

Ako je prvi dio priče pokazao kako se „ekonomski protest“ pretvorio u političku pobunu, drugi dio otkriva dublju dinamiku: ovo više nije samo spor oko cijene dolara, goriva ili poreza, već sukob dviju predstava o budućnosti zemlje. S jedne strane stoji poredak koji se decenijama održavao kombinacijom ideologije, represije i povremenih taktičkih ustupaka; s druge strane društvo koje, naročito njegovi mlađi slojevi, sve otvorenije govori da se više ne može živjeti u sistemu čija je osnovna politička valuta strah.

Danas se jasno prepoznaje razlika u odnosu na proteste 2022–2023. godine, koji su izrasli iz moralno-političkog šoka nakon smrti Mahse Amini i bili snažno obilježeni ženskim otporom i borbom za društvene slobode. Današnji talas, iako ne briše taj sloj, gura u prvi plan ekonomsku bezizlaznost i političko iscrpljivanje: nezaposlenost, inflaciju, pad kupovne moći, te osjećaj da se režim bavi „velikim projektima“ (nuklearni program, regionalne mreže utjecaja, geopolitičko nadmetanje), dok obični život postaje nemoguć.

Zato se i parole mijenjaju. Pored klasičnih „Smrt diktatoru“, pojavljuje se i „Ni Gaza, ni Liban, život moj za Iran“, slogan koji sažima moralno-ekonomski revolt protiv prioriteta države. To je zahtjev da politika prestane tretirati građane kao gorivo za „više ciljeve“.

Taj raskid s 1979. godinom nije samo politička teza, nego sociološka činjenica: gotovo polovina stanovništva je mlađa od 30 godina. U takvom društvu, narativ o revoluciji i permanentnoj mobilizaciji može funkcionirati samo ako pruža makar minimum prosperiteta i osjećaj budućnosti. Kada valuta kolabira do tačke da „dolar“ postaje svakodnevna prijetnja, a država uz to podiže poreze i uvodi nove cjenovne udare na gorivo, ono što puca nije budžet, puca ideja da je režim sposoban upravljati državom u korist većine.

Upravo tu treba razumjeti i simboliku „tihe pobune“ protiv obavezne marame, koju materijal spominje kao sve neujednačenije provođenje pravila, uz otvoreno prkošenje brojnih žena u javnosti. To je indikator erozije autoriteta: država više ne kontroliše društvo kao nekada, a društvo više ne vjeruje da država ima moralno pravo da ga disciplinira.

U ovakvom vakuumu ponovo se pojavljuje ime koje iranska revolucija 1979. formalno nije samo svrgnula, nego pretvorila u simbol onoga protiv čega je ustala: Pahlavi. Reza Pahlavi, sin posljednjeg šaha, iz egzila pokušava postati glas protesta, poziva građane da demonstriraju, da s prozora uzvikuju parole u tačno određeno vrijeme, te najavljuje nove „pozive na akciju“ u zavisnosti od odaziva.

Međutim, Pahlavi nema ozbiljnu organizaciju unutar zemlje; oslanja se uglavnom na dijasporu; ankete ne sugeriraju široku podršku monarhističkoj opciji. Ono što se realno događa jeste da se u društvu koje očajnički traži izlaz, svaka prepoznatljiva „etiketa“ nudi kao moguća alternativa. Ali alternativa nije isto što i rješenje.

Ipak, sama činjenica da dio demonstranata uzvikuje parole tipa „Pahlavi će se vratiti“ važnija je kao indikator očaja, nego kao dokaz monarhističke većine. U situacijama raspada legitimnosti, društva često posežu za simbolima koji obećavaju red ili prekid kontinuiteta. To ne znači nužno da žele restauraciju, nego da žele kraj sadašnjeg poretka, pa i po cijenu političkih kontradikcija.

Blokada interneta, telefona i sistema za razmjenu poruka nije tek tehnološka mjera; to je političko oružje. Godine 2019. je prekid interneta prethodio brutalnom gušenju protesta. Sada se ponavlja isti obrazac: režim želi izolirati demonstrante od svijeta, ali i jedne od drugih, spriječiti koordinaciju, prekinuti verifikaciju snimaka, te smanjiti sposobnost društva da dokumentuje zločine i pritisne institucije.

Ali potpuna kontrola više nije izvjesna. Svjedočenja govore o VPN-ovima, o Starlink antenama, o tome da informacije ipak cure. Čak i u takvim uslovima, snimci navodnih mrtvih tijela u bolničkim dvorištima ili na parkingu, te izvještaji o ranama od metaka u glavu i vrat, postaju jezivo efikasni simboli: režim se boji kamere jednako kao mase. Ovo objašnjava i zašto je režim počeo prijetiti optužbom „moharebeh“, „rat protiv Boga“.

Nekoliko je realističnih scenarija mogućih raspleta. Prvi scenarij je ono što analitičari nazivaju „tvrđim stezanjem“: režim preživljava kroz kombinaciju represije i minimalnih ustupaka. Već se vide pokušaji: sastanci s trgovcima, obećanja o poreskim olakšicama, odgoda kazni, subvencionisana strana valuta. Smjena guvernera Centralne banke i obećanje stabilizacije tržišta deviza spadaju u istu logiku: kupiti vrijeme i razbiti koaliciju nezadovoljnih.

Drugi scenarij je unutrašnji lom: protesti ne moraju odmah srušiti režim, ali mogu ubrzati eroziju lojalnosti u aparatima sigurnosti i administraciji. Važan detalj je da se čak i IRGC obavještajna struktura obraća „odgovornima“ unutar sistema, upozoravajući na posljedice. To nije retorika samouvjerenog poretka; to je retorika poretka koji se boji pukotina.

Treći scenarij je prelaz koji niko ne kontroliše: kombinacija masovnih protesta, ekonomskog kolapsa i vanjskog pritiska proizvodi „promjenu“, ali bez jasnog plana, bez jedinstvene opozicije i bez institucija koje bi mogle garantovati miran prijelaz. Taj scenarij je najopasniji, jer u njemu Iran može skliznuti u dugotrajnu nestabilnost, što bi dodatno podijelilo društvo između onih koji žele radikalni prekid i onih koji se, iz straha, vraćaju pod okrilje autoritarne sigurnosti.

U tom smislu, današnje iranske proteste ne treba romantizirati, ali ih se ne smije ni potcijeniti. Oni nisu jedinstven pokret, nisu vođeni jednim liderom, nemaju jedan program ali imaju nešto možda važnije: široko rasprostranjeni osjećaj da je režim izgubio sposobnost da objašnjava vlastitu svrhu. A kada država izgubi narativ, ostaje joj samo sila. Problem je što ni sila više ne garantuje budućnost, nego samo odgađa trenutak kada će se kriza vratiti, vjerovatno još teža, još šira, i još manje kontrolisana.