Rat koji su Sjedinjene Države započele mogao bi značiti kraj njihovog utjecaja na Bliskom istoku. On, uz to, flagrantno proturječi Strategiji nacionalne sigurnosti predstavljenoj u novembru

Strategija nacionalne sigurnosti, koju je prošlog novembra objavila administracija američkog predsjednika Donalda Trumpa, izvanredan je i dalekosežan dokument, različit od svih svojih prethodnika otkako je George H.W. Bush ranih devedesetih „protjerao“ Vijetnamski sindrom. U pratećem pismu koje nosi njegov potpis, Trump je opisuje kao „smjernice koje će osigurati da Amerika ostane najveća i najuspješnija nacija u historiji čovječanstva“.

Trumpova strategija postavlja osnivačke ideale Amerike u srce njenog uspjeha i veličine. „U Deklaraciji o nezavisnosti, osnivači Amerike jasno su stavili do znanja da se neće miješati u poslove drugih naroda.“ No, nažalost, „naše elite su pogrešno procijenile koliko će Amerika biti voljna preuzeti beskrajne globalne terete za koje američki narod smatra da nemaju veze s nacionalnim interesom“. Ove elite su „dozvolile saveznicima i partnerima da troškove svoje odbrane prebace na američki narod“ i „ponekad nas uvlačile u sukobe i sporove koji su ključni za njihove interese, ali periferni ili nebitni za naše“.

Sve do prošlog mjeseca, cilj Trumpove politike činilo se da je povlačenje s Bliskog istoka. Strategija nacionalne sigurnosti to je jasno navela: „S ukidanjem ili ublažavanjem restriktivnih energetskih politika ove administracije i povećanom proizvodnjom energije u SAD-u, historijski razlozi Amerike za fokusiranje pažnje na Bliski istok postepeno će nestati.“

Naravno, postojale su ograde: „Sjedinjene Države će uvijek imati centralni interes u osiguravanju da zalihe energije iz Zaljeva ne padnu u ruke deklarisanog neprijatelja i da moreuz Hormuz ostane otvoren.“ Ali „možemo i moramo se suočiti s ovom prijetnjom ideološki i vojno bez decenija uzaludnih ratova za ‘izgradnju država’ (nation-building)“.

Nadalje, era u kojoj je „Bliski istok dominirao američkom vanjskom politikom, kako u dugoročnom planiranju tako i u svakodnevnom provođenju“, završena je, dijelom zato što regija „više nije iritantan, konstantan i potencijalan izvor neposredne katastrofe kao što je nekada bila“. Dokument, naravno, spominje sigurnost Izraela, ali samo usputno. Umjesto toga, autori proklamuju da Bliski istok „postaje mjesto saradnje, prijateljstva i investicija, trend koji treba pozdraviti i ohrabriti“.

Uprkos ovim ohrabrujućim riječima, Sjedinjene Države su 28. februara napale Iran, zemlju 4,6 puta veću od Njemačke s više od 90 miliona stanovnika. Dva rata u Iraku možda su bila veća i duža (za sada), ali su vođena protiv relativno slabog protivnika. Iran je, s druge strane, civilizacijska država s ogromnim arsenalom projektila, dronova i snažnim osjećajem patriotizma i vjerske posvećenosti. Napasti ga znači započeti majku svih beskrajnih ratova.

Naravno, moglo bi se pomisliti da je Trumpova Strategija nacionalne sigurnosti samo još jedna nepoštena izjava smišljena da zavara Amerikance (što su mnogi komentatori i učinili). Ali koja bi bila svrha? Ako je cilj bio proći kroz međuizbore u novembru 2026. potvrđivanjem Trumpove privrženosti obećanjima datim tokom njegove posljednje kampanje, nema smisla razotkriti prevaru samo tri mjeseca nakon objavljivanja dokumenta i osam mjeseci prije glasanja.

Štaviše, kvalitet dokumenta ukazuje na to da su ga pisali ozbiljni ljudi. To nije jedan od Trumpovih tipičnih govora iz kampanje ili neformalnih konferencija za novinare. Dokumenti poput ovog prolaze kroz proces izrade nacrta, pregleda, pisanja i ponovnog pisanja; oni su važni upravo zato što moraju prevladati unutrašnje otpore prije nego što ih predsjednik potpiše.

Ova Strategija nacionalne sigurnosti prilično je koherentno artikulisala jasan i važan pogled na svijet: zacrtala je novi kurs za Sjedinjene Države, napuštajući NATO-centričnu retoriku „globalnog policajca“ i Pax Americana koja je karakterisala svaku američku administraciju od pada Sovjetskog Saveza.

Ali evo nas, ponovo u ratu na Bliskom istoku. I to ne ide po planu (ako je plana ikada i bilo). Moreuz Hormuz je zatvoren za američke, evropske, japanske, južnokorejske i izraelske brodove. Globalna opskrba naftom je prekinuta i doći će do ozbiljnih nestašica goriva, gnojiva i, s vremenom, hrane. Američke baze u regiji Perzijskog zaljeva djelimično su uništene ili učinjene neupotrebljivim.

U trenutnoj situaciji, Sjedinjene Države se nikada neće moći vratiti u te baze, jer Iran ne pokazuje znakove popuštanja pred bombama, niti će mu nedostajati dronova ili projektila. Takođe ne postoji mogućnost da nekoliko hiljada marinaca promijeni tok rata. Iskreno rečeno, Sjedinjene Države su jednom zauvijek izbačene iz Zaljeva (iako to američkim zvaničnicima ili javnosti možda još nije očigledno).

Kako možemo objasniti ogroman jaz koji se otvorio između strategije i upravljanja? Jedna mogućnost je da američka vlada više nije istinska vlada, jer je postala nesposobna za planiranje, najavljivanje, implementaciju i provođenje strategije, što se očekuje od prave vlasti. Druga interpretacija je da je američka vlada koja je postojala do prije tri mjeseca zamijenjena, putem tihog državnog udara, drugim režimom koji koristi Trumpa kao paravan. Nešto poput Venecuele, ali bez helikoptera.

Treća mogućnost je da Sjedinjene Države završe upravo tamo gdje je Strategija nacionalne sigurnosti iz novembra 2025. namjeravala da budu: prisiljene da se povuku s Bliskog istoka, priznaju granice i zastarjelost američke moći, te poštuju suverenitet i autonomiju drugih nacionalnih država. To ne bi bio najgori ishod. Ali bilo bi daleko lakše stići do tog odredišta direktno, bez poniženja brutalnog vojnog poraza, eliminacije saveznika i trajne štete globalnoj ekonomiji.

James K. Galbraith je profesor na Univerzitetu u Teksasu u Austinu, koautor je knjige “Ekonomija entropije: Živa osnova vrijednosti i proizvodnje” i “Kraj normale”; ovaj je komentar napisao za El Pais