Odluka o rušenju zagrebačkog kompleksa Vjesnika izazvala je oštre reakcije dijela stručne javnosti, među kojima se posebno ističe glas građevinskog inženjera koji je nakon rata vodio obnovu sarajevskih UNIS-ovih nebodera poznatih kao „Momo“ i „Uzeir“, današnjeg centra UNITIC. Ti tornjevi, više puta zapaljeni i pogođeni granatama, danas stoje kao jedan od najjasnijih dokaza da se i teško devastirane modernističke zgrade mogu spasiti ako postoji znanje i volja. Zato ovaj inženjer tvrdi da je rušenje Vjesnika „prenagljena i politička odluka“, donesena bez ozbiljne konstrukcijske analize i bez razmatranja mogućnosti da se simbol modernističkog Zagreba, kao i sarajevski neboderi, obnovi umjesto da se zbriše

Odluka o rušenju kompleksa Vjesnika u Zagrebu, jednog od najprepoznatljivijih modernističkih sklopova u Hrvatskoj, po mišljenju dijela stručne javnosti donesena je „prenaglo, bez dovoljno stručne i konstrukcijske analize“. Među onima koji upozoravaju da se moglo drugačije nalazi se i građevinski inženjer koji je početkom devedesetih vodio obnovu sarajevskih UNIS-ovih nebodera poznatih kao „Momo“ i „Uzeir“, zgrada koje su danas simbol otpornosti i dokaz da čak i teško devastirani objekti mogu biti spašeni ako postoji znanje, plan i politička volja.

Neboderi „Momo“ i „Uzeir“ današnjeg UNITIC centra, izgrađeni su kao dio urbanističkog razvoja koji je Sarajevo pretvarao u moderno jugoslavensko središte. Arhitektonski su projektirani kao identični, 25-spratni stambeni neboderi s karakterističnom ravnom fasadom.

Tokom opsade Sarajeva, oba nebodera su pretrpjela teška oštećenja: gorjeli su više puta, pogođeni su direktnim projektilima, a unutrašnje instalacije, električne, vodovodne, ventilacijske, bile su potpuno uništene.

Upravo tada u obnovu se uključuje dipl. ing. građ. Predrag Bilbija iz Splita, jedan od međunarodno najpoznatijih i najpriznatijih hrvatskih građevinara i vlasnik splitske tvrtke BCDE, koja se bavi konzaltingom i inžinjeringom u građevinarstvu. Nakon rata, uz minimalna sredstva, provedena je potpuna konstrukcijska dijagnostika: ispitivanje betona, nosivih stubova, ploča, armature i stubišta. Rezultati su pokazali da je, unatoč požarima i granatiranju, osnovna konstrukcija nebodera ostala zadovoljavajuće stabilna što je u suštini odlučilo sudbinu zgrada. Sanacija je vođena principom „spašavanja jezgre“: uklanjanje pregorjelih dijelova, ugradnja novih instalacija, zamjena fasadnih elemenata i pojačanje najkritičnijih vertikalnih nosivih elemenata.

Cijeli proces, od projektiranja do povratka stanara, trajao je tek nešto više od dvije godine. „Ako su ‘Momo’ i ‘Uzeir’ mogli biti obnovljeni nakon višestrukih požara i ratnih razaranja, onda se zgrada poput Vjesnika, itekako može spasiti“, poručuje Bilbija.

Kompleks Vjesnika, građen šezdesetih godina kao dom novinsko-izdavačke kuće, jedan je od ključnih primjera hrvatskog modernizma. Njegova masivna armiranobetonska konstrukcija, volumeni, fasadni raster i promenadni plato dio su identiteta čitavog zagrebačkog zapadnog ulaza. No, umjesto obimne obnove, odlučeno je za potpuno rušenje, odluku koju inženjer naziva „nepromišljenom i preuranjenom“.

Prema njegovom tumačenju, nijedna relevantna analiza nije ukazivala da je kompleks statički neobnovljiv. Naprotiv, armiranobetonske konstrukcije iz tog perioda poznate su po robusnosti i prevelikim sigurnosnim koeficijentima. „Nije provedena nijedna dublja javna rasprava, nisu isprobane alternativne studije, a nisu razmatrane ni mogućnosti etapne ili hibridne obnove“, upozorava.

Dodaje da je rušenje najskuplji mogući potez, naročito zbog uklanjanja velikih količina armiranog betona i problema odlaganja otpada. Istovremeno, prenamjena u kulturni centar, kampus, administrativni kompleks ili novi medijski hub mogla je, po njegovom mišljenju, biti dugoročno isplativija.

Sarajevo je, tvrdi Bilbija, najbolji dokaz da modernistička baština može biti spašena. Osim „Mome“ i „Uzeira“, obnovljeni su i drugi teško ranjeni objekti, sve što je imalo dobru betonsku konstrukciju.

U usporedbi s tim iskustvom, rušenje Vjesnika mu djeluje kao akt odustajanja od vlastite povijesti, ali i od racionalnog planiranja.

Cijeli tekst pročitajte u Slobodnoj Dalmaciji.