Stoljećima je incest u Evropi bio prekrivan šutnjom, smatran grijehom, ne zločinom. Tek u 20. stoljeću društva su počela prepoznavati njegovu stvarnu prirodu: nasilje unutar porodice koje razara dijete i društveni poredak. Od crkvenih kazni i lomača do modernih zakona i pokreta #MeTooInceste, put ka priznanju žrtava bio je dug i bolan. Kako je „zabranjeni odnos“ postao simbol moralne granice koju nijedna civilizacija ne može preći nekažnjeno

Tokom stoljeća evropske historije, incest, seksualni odnos između krvno povezanih osoba, bio je shvaćan ne kao nasilje, nego kao moralni prekršaj, „grijeh tijela“. Tek u 20. stoljeću društva su počela prepoznavati njegovu stvarnu prirodu: razaranje djeteta, porodice i psihičkog poretka. Taj put od teološkog grijeha do pravnog zločina, obilježen je tišinom, poricanjem i beskrajnim ponavljanjem istog obrasca,  žrtva koja šuti, i počinitelj kojeg štiti autoritet oca.

Sociolozi i antropolozi, od Émilea Durkheima do Claudea Lévi-Straussa, pokušavali su shvatiti zašto je zabrana incesta univerzalna. Durkheim je 1896. pisao da su takvi odnosi „odbojni jer miješaju ono što mora biti razdvojeno“. Lévi-Strauss je, pola stoljeća kasnije, nazvao zabranu incesta „zakonom svih zakona“, činom kojim je čovjek prešao iz prirode u kulturu, iz nagona u društvo. Taj „osnovni tabu“ predstavljao je, prema njemu, temelj svake civilizacije: brak s osobom izvan porodice bio je početak društvenog saveza, a incest simbol povratka u divljaštvo.

Ipak, iako je teorijski bio zabranjen, u praksi je incest stoljećima prikrivan, posebno unutar institucije porodice. Pravo i Crkva su se, kroz različite epohe, bavili tim pitanjem više kao moralnom nego krivičnom devijacijom.

U Francuskoj i većem dijelu Evrope tokom srednjeg vijeka, incest je svrstavan uz sodomiju i ubistvo djece, u „zločine protiv božanskog poretka“. Počinioci su, ako bi bili otkriveni, često završavali na lomači. Ali, kao što pokazuju istraživanja historičara Didiera Letta i Julie Doyon, takvi su slučajevi bili rijetki. U hiljadama arhivskih spisa od XIV do XVIII stoljeća, zabilježeno ih je tek nekoliko.

Razlog nije bila blagost zakona, nego njegovo slijepo mjesto: incest se nije shvatalo kao nasilje nad djetetom, već kao čin „bludnosti“ i „nepristojnosti“. Žrtve, najčešće djevojčice, bile su suđene zajedno s očevima, kao saučesnice u sramoti. Historijski slučaj Jeanne Haubillart iz 1698. godine, koju je otac silovao, to najbolje pokazuje: on je poslan na galiju, a ona prognana pet godina zbog „nepristojnosti“. Sudovi nisu razlikovali nasilje od „razvrata“; seksualni čin između srodnika bio je prije svega moralna mrlja, a ne fizičko zlostavljanje.

U toj logici grijeha, a ne nasilja, krije se razlog zašto su žene i djeca stoljećima bili dvostruke žrtve: prvo zlostavljanja, a zatim sramote.

Francuska revolucija iz 1789. donijela je sekularizaciju prava i izbacila pojam „incesta“ iz zakona. Revolucionari, slijedeći ideje prosvjetiteljstva, htjeli su „očistiti“ zakon od pojma grijeha. Novi kazneni zakoni iz 1791. i 1810. ne spominju incest ni u jednom članu. Počinitelji su kažnjavani samo ako su počinili nasilje ili koristili prisilu, ali bez prepoznavanja specifične težine zločina unutar porodice.

Ta „neutralna“ vizija, koju je pravnik Renaud Bueb nazvao „neutralizmom francuskog prava“, trajala je gotovo dva stoljeća. Zločin je kažnjavan, ali nije se imenom izgovarao. „Pravo priznaje zločin, ali ga ne imenuje“, zapisat će kasnije Bueb. Taj izostanak riječi pokazivao je da društvo još nije bilo spremno čuti ono što se dešava iza porodičnih zidova.

U 19. stoljeću, u doba Napoleona i buržoaske porodice, otac je bio „kralj kuće“. Napoleonski građanski zakonik iz 1804. davao mu je gotovo apsolutnu vlast nad suprugom i djecom. Porodica je bila zatvoren svijet, u kojem država nije imala pravo da se miješa. Taj „porodični suverenitet“ pretvorio je očev autoritet u sveti simbol društvenog reda. Svaka prijava incesta bila je, u toj logici, napad na temelje poretka.

„Bolje skandal nego haos“, govorilo se. Juristi poput Josepha-Edouarda Boitarda tvrdili su da je otkrivanje incesta „gore od same krivice“, jer ruši ugled porodice. Žrtva je morala šutjeti, jer bi govor značio društveno samoubistvo.

Tišina je tako postala institucija. Incest je bio „zločin koji se ne imenuje“, kako je u 19. stoljeću rekao predsjednik suda u Caenu. Čak i kad bi se dokazao, porota bi oklijevala da osudi „oca porodice“ jer bi time dirnula u samu ideju reda.

No, u drugoj polovini stoljeća, pod uticajem Rousseaua, Pestalozzija i novih pedagogija, pojam djetinjstva počinje da se mijenja. Dijete se više ne posmatra kao „mali odrasli“, nego kao biće koje treba zaštitu. Književnost, od Dickensa i Daudeta do George Sand i Malota, iscrtava lik „napuštenog djeteta“ i širi novu moralnu senzibilnost. Po prvi put, javnost počinje osjećati sažaljenje, a ne sramotu.

Paralelno s tim, medicina i psihijatrija počinju prepoznavati psihičku dimenziju trauma. Francuski ljekar Auguste Ambroise Tardieu sredinom 19. stoljeća opisuje simptome silovane djece, od nervnih kriza do pokušaja samoubistva, i pokazuje da je „zločin duše jednako težak kao i zločin tijela“. Iako su njegove ideje tada bile marginalne, one su otvorile put razumijevanju psihičkih posljedica nasilja.

Zakon iz 1889. o zaštiti „zanemarenih i zlostavljanih“ omogućio je oduzimanje roditeljskog prava u slučajevima incesta, prvi put u historiji. Dijete je postalo pravni subjekt, a ne samo vlasništvo roditelja.

Tek sredinom 20. stoljeća počinje se otvarati javna rasprava o incestu, ali ona ostaje duga i bolna. Nakon Drugog svjetskog rata, dječija prava i psihološke posljedice nasilja ulaze u fokus, ali sudovi još uvijek rijetko procesuiraju takve slučajeve. Do sedamdesetih godina prošlog vijeka žrtve su i dalje u tišini, zato što društvo još uvijek instinktivno štiti autoritet oca.

Promjena dolazi sporo, ali nepovratno. U Francuskoj 1986. godine Eva Thomas objavljuje knjigu Le Viol du silence („Silovanje tišine“), prvu javnu ispovijest žrtve incesta. Te iste godine, tri žene svjedoče o svom iskustvu u televizijskoj emisiji Les Dossiers de l’écran. Emisija izaziva šok, a telefonske linije bivaju preplavljene svjedočanstvima. Počinje kolektivno buđenje.

Samo dvije godine kasnije, književnica Christiane Rochefort objavljuje roman „La Porte du fond“, u kojem incest opisuje kao „igru“ koja uništava djetinjstvo. A 1998. film Festen, danskog reditelja Thomasa Vinterberga osvaja nagradu u Cannesu, priča o sinu koji, tokom porodične svečanosti, otkriva da ga je otac silovao, postaje simbol kraja šutnje.

Uprkos toj promjeni svijesti, francuski zakon dugo je izbjegavao samu riječ „incest“. Kad je 1994. godine reformisan kazneni zakon, zadržao je samo „otežavajuću okolnost“ ako je počinitelj roditelj ili staratelj, ali bez spominjanja incesta kao pojma. Tek 2016. godine termin „incestuous“ vraćen je u zakon, a od 2021. u francuskom kaznenom zakoniku postoji naslov: O silovanju, incestu i drugim seksualnim zločinima.

Za neke pravnike, poput Renauda Bueba, povratak te riječi bio je povratak religijskom rječniku koji je Revolucija željela izbrisati. Ali, za historičarku Anne-Claude Ambroise-Rendu, taj čin je nužan: „Imenovati zločin znači omogućiti da ga društvo prepozna.“ Nakon dvjesto godina neutralnosti, francusko pravo je konačno priznalo ono što su žrtve znale oduvijek: incest nije samo moralna pogreška, već zločin protiv ljudskog bića.

Pokret #MeTooInceste, pokrenut 2021. godine, otvorio je novi prostor za javni govor o incestu, kao što je #MeToo to učinio za seksualno nasilje uopće. Hiljade svjedočanstava isplivale su na mrežama. Priče su bile različite, ali motiv isti: šutnja porodice, pasivnost države, sramota društva.

Sociologinja Irène Théry piše da je „stari društveni nalog da se šuti zamijenjen novim društvenim nalogom da se kaže“. Govor žrtava postao je moralna dužnost, a dužnost društva, da sluša i da kazni. Ipak, borba nije završena: iza statistika ostaje neizlječiva rana koja se proteže kroz generacije.

Priča o incestu nije samo priča o zločinu, nego o tome kako se društvo uči da vidi ono što mu je pred očima. Nekada smatran „porodičnim poslom“, danas je prepoznat kao nasilje koje razara samu ideju porodice. Put od lomače do televizijskog svjedočenja, od „grijeha“ do „traume“, od šutnje do imenovanja, pokazuje da moralni napredak nije moguć bez jezika.

Kako je to zapisao Claude Lévi-Strauss: „Zabrana incesta bila je rođenje kulture.“ Možda tek sada, nakon stoljeća tišine, kultura počinje ispunjavati taj zavjet, da riječ postane početak pravde.

Cijeli esej pročitajte u listu Le Monde.