Objava Igora Štimca na Facebooku, u kojoj je „Soroševe medije“ optužio za islamizaciju Evrope i na kraju dodao ustaški pozdrav „Za dom spremni!“ do sada je nezabilježen slučaj kada je u pitanju sport u Bosni i Hercegovini. Nogometni savez BiH i UEFA imaju jasne kodekse koji zabranjuju promoviranje fašističke simbolike. Mostar, grad koji i dalje nosi ožiljke podjela, posljednje je mjesto gdje bi se takvi simboli smjeli normalizirati

Objava trenera mostarskog „Zrinjskog“, Igora Štimca na Facebooku, u kojoj je iznio niz teorija zavjere o „Soroševim medijima“ i navodnoj islamizaciji Evrope, te pozdravio aktivnosti Marina Miletića, populističkog desničara iz Hrvatske, kulminirala je ustaškim pozdravom „Za dom spremni!“. To što je bivši selektor Hrvatske i aktuelni trener jednog od najuspješnijih klubova u Bosni i Hercegovini smatrao primjerenim javno završiti poruku fašističkim pozdravom, znak je dubokog moralnog i političkog posrnuća koje nadilazi samo nogometni teren.

Nije prvi put da se sportisti ili treneri u regiji šlepaju uz politiku. Ali Štimac je otišao korak dalje i napravio nešto do sada nezabiolježeno: on je u isti koš stavio islam, multikulturalnost i liberalne vrijednosti kao prijetnje, te ih pokušao diskreditirati kroz priču o zavjeri „briselskih ureda“ i „ultraljevičarskih pokreta“. Uz to, otvoreno je pozdravio službenim pozdravom fašističke, zločinačke takozvane NDH.

Takva retorika nije samo neodgovorna i populistička, ona je itekako opasna. Pogotovo u gradu kakav je Mostar, u kojem se sjećanja na rat još uvijek živa i gdje svaki sličan simbol, svaka parola, može probuditi duhove prošlosti.

Ustaški pozdrav „Za dom spremni“ nije folklor, niti „domoljubna parola“, kako ga nastoje predstaviti pojedini radikalno desni akteri. To je pozdrav pod kojim su počinjeni masovni zločini, pozdrav koji simbolizira režim temeljen na rasnim zakonima, progonima i ubijanjima. Kada ga koristi trener kluba koji nastupa u UEFA-inim takmičenjima, to ne smije proći bez reakcije. Ako Nogometni savez BiH i UEFA zažmire na ovakve incidente, onda poručuju da je fašistička simbolika prihvatljiva.

Štimčeva objava naišla je, očekivano, na simpatije dijela radikalno desno orijentiranih Hrvata u Hercegovini. No, to nije kompliment, nego alarm. Jer svaki put kada se rehabilitira ili relativizira ustaška ideologija, to produbljuje jaz u društvu.

Sada je lopta na polovini institucija. Statut i kodeks ponašanja Nogometnog saveza BiH jasno zabranjuju bilo kakvo promoviranje političkih ili diskriminacijskih poruka. UEFA ima stroga pravila po kojima se za ovakve istupe izriču teške kazne, od novčanih do zabrana vođenja ekipa. Ako Štimac ostane nekažnjen, to će biti jasan signal da se u BiH može bez posljedica koketirati s fašističkom simbolikom. To ne bi bila samo sportska, nego i civilizacijska sramota.

A ko je, uopće, Marin Miletić čijim je ponašanjem oduševljen Štimac?

Riječ je o zastupniku Mosta u hrvatskom Saboru koji predstavlja zanimljiv fenomen na hrvatskoj političkoj sceni. Njegova biografija izgleda respektabilno: teološka naobrazba, dugogodišnji društveni angažman, mjesto u parlamentu i niz funkcija u saborskim odborima. No, iza površine krije se politički profil obilježen kontradikcijama, populizmom i sve izraženijom sklonošću ka radikalnoj retorici.

Miletić sebe pozicionira kao zastupnika „običnog čovjeka“ i branitelja nacionalnih vrijednosti. U nastupima koristi rječnik koji odjekuje među dijelom birača razočaranih HDZ-om i općim nepovjerenjem u institucije. Ipak, njegova suverenistička retorika nerijetko se svodi na kritiku Bruxellesa, “globalističkih mreža” i “zavjesa nad Hrvatskom”, pri čemu izostaje ozbiljna razrada konkretnih politika. Umjesto rješenja, Miletić bira parole – lako pamtljive, ali teško primjenjive u stvarnoj politici.

Posebno zabrinjava njegovo pozicioniranje u odnosu na osjetljiva historijska pitanja. Miletić je, primjerice, u više navrata branio upotrebu ustaškog pozdrava „Za dom spremni“, nazivajući pokušaje njegove zabrane dijeljenjem naroda. Takav stav svjesno ignorira činjenicu da taj pozdrav nosi teret fašističkog naslijeđa i ratnih zločina. U društvu koje još uvijek pokušava pronaći balans između sjećanja na žrtve i suočavanja s prošlošću, ovakva relativizacija opasno otvara vrata daljoj ideološkoj polarizaciji.

Njegova politička strategija temelji se i na stalnom insistiranju na okupljanju „prave“ desnice. Kao kandidat za župana, Miletić se nametnuo kao lice koje bi trebalo objediniti Most, Hrvatski suvereniste, HSP i druge manje desne grupacije. Retorički, on to gradi na narativu o „razjedinjenoj desnici“ koju treba konsolidirati protiv dominantnog HDZ-a. No, iza te priče o jedinstvu krije se i ambicija da upravo on postane centralna figura te desne scene. U tom smislu, Miletić ne skriva vlastite liderske ambicije, iako se trudi prikazati kao „sluga naroda“.

Njegova aktivnost u saborskim odborima za obitelj, obrazovanje i Hrvate izvan Hrvatske sugerira da bira teme s jakim emotivnim nabojem. Miletić vrlo vješto kapitalizira na pitanjima identiteta, religije i nacionalnog ponosa. Ali, kada je riječ o ekonomskim problemima, reformi javne uprave ili ozbiljnoj strategiji razvoja školstva, temama koje navodno stavlja u središte kampanje, njegova rješenja ostaju nejasna i u magli općih populističkih fraza.