Milena Mrazović, „Bosanske narodne bajke“, Bošnjačko nacionalno vijeće, Zagreb 2025.
Bjelovarčanka koja se zaljubila u Bosnu Milena Mrazović (1863–1927) pripada onim ličnostima koje su značajno utjecale na kulturnu historiju Bosne i Hercegovine iako sama nije rođena u ovoj zemlji. Bosanskom prostoru pripadala je izborom i ljubavlju, a ne porijeklom: cijelo svoje srce i život vezala je za zemlju u kojoj je provela pune četiri decenije, bilježeći njezine ljepote, običaje i pripovijesti. Rođena u Bjelovaru, u uglednoj plemićkoj porodici Mrazovića od Mrazovca, školovala se u Budimpešti, a već nakon austrougarske okupacije dolazi s roditeljima u Bosnu. Njezin otac službovao je kao činovnik u Banjoj Luci i Sarajevu, a upravo u Banjoj Luci Milena je već 1881. godine ostavila svoj prvi trag: muzicirala je na koncertu ozbiljne muzike, zabilježenom kao prvom takvom u Bosni.
U Sarajevu će ostati do 1919. godine i u tom razdoblju postati jedno od ključnih imena kulturnog i javnog života. Bila je prva žena novinar u Bosni i Hercegovini, prva žena urednica i prva žena izdavačica. Kada je 1889. godine preuzela list Bosnische Post kao vlasnica i glavna urednica, postala je simbol emancipacije u sredini u kojoj žene gotovo nisu imale pristup javnom životu. Pritom je pisala za mnoge evropske listove, surađivala s austrijskim radijem, a kao dopisnica pod pseudonimom “Milan” izvještavala o događajima iz Bosne i Hercegovine. Njezin književni rad obilježila je knjiga novela Selam (1893), posvećena životu Bošnjaka muslimana, koja je ubrzo prevedena na engleski i ruski jezik i dočekana pohvalnim kritikama. Objavljivala je i pjesnička djela fra Grge Martića, sakupljala i zapisivala narodno blago, bilježila legende, običaje i recepte, te zajedno sa slikaricom Augustom Bock putovala konjima kroz zabačena sela, kako bi što vjernije uhvatila duh zemlje u kojoj je živjela.
Mrazović je 1905. godine u Innsbrucku na njemačkom jeziku objavila Bosanske narodne bajke, izbor od petnaest priča koje je čula od bosanskih kazivača. Ilustrirao ih je Ewald Arndt, a prateći recenzentski uvod napisao je znameniti slavista Vatroslav Jagić. Time je Milena Mrazović trajno upisala svoje ime u historiju književnosti naroda Bosne i Hercegovine: kao prva koja je narodne bajke iz Bosne i Hercegovine prenijela u knjišku formu i približila ih evropskoj publici. Osim što je bila spisateljica i novinarka, Mrazović je bila i prva bosanska kompozitorica. Njene skladbe za klavir, poput Württemberg marša, Osmanske mazurke i Bosnia-polke svrstavaju se u najranije tragove kompozitorske prakse u Bosni i Hercegovini. Tako je istodobno gradila temelje i muzičkog i književnog života. Nakon Prvog svjetskog rata, zajedno s mužem, ljekarom Josefom Preindlsbergerom, protjerana je u Beč.
U “tuđini” je i umrla 1927. godine, ali do kraja života nije prekidala veze s Bosnom. Održavala je predavanja o njenim ljepotama, pomagala bosanske đake i bolesnike u Beču, a u svom stanu uredila je “bosansku sobu”, kao trajnu uspomenu na zemlju koju je smatrala svojom. Austrijski listovi izvijestili su o smrti “slavne bosanske spisateljice”. No paradoksalno, u Bosni je Milena Mrazović dugo bila zaboravljena. Tek u 21. stoljeću njezino ime počinje ponovo zauzimati mjesto koje zaslužuje: pionirke, zapisivačice, spisateljice i žene koja je Bosnu voljela i tumačila drugima s jednakošću naučnog oka i pjesničkog srca.
Književni opus Milene Mrazović obuhvata nekoliko značajnih djela, od kojih svako na svoj način oslikava duh Bosne i Hercegovine i njenu višeslojnu kulturnu stvarnost. Prva knjiga, Selam (1893), zbirka novela posvećenih bošnjačko- muslimanskom životu, odmah je privukla pažnju evropske publike. Slijedila je knjiga putopisnih i etnografskih zapisa Bosnisches Skizzenbuch (1900, drugo izdanje 1909), a potom i kapitalno djelo Bosnisches Volksmärchen (1905), zbirka od petnaest bosanskih narodnih bajki. Uslijedila je pripovijest iz prvih dana austrougarske okupacije Sarajeva Grabesfenster (1906), zatim praktični vodič Bosnische Ostbahn (1908).
BAJKE BEZ PRISTRANOSTI I STEREOTIPA
Milena je započela i roman iz života derviša bektašijskog reda, koji, nažalost, nikada nije dovršila. Milena Mrazović u Bosanskim narodnim bajkama nastupa kao pouzdana posrednica usmenog pamćenja “tri naroda i tri vjere”. Još u recenziji / pismu Vatroslava Jagića, koje je pratilo njeno izdanje, vidi se da je svjesna neravnomjerne istraženosti građe: dotadašnji zapisi uglavnom su dolazili od katoličkih i pravoslavnih pripovjedača, a tek se “u novije vrijeme” sustavno otvarao pristup muslimanskim kazivačima, što Jagić prepoznaje i najavljuje kao prepoznatljiv “muslimanski tip bajke”, analogan onome što je Kosta Hörmann pokazao u području epike. Mrazovićeva se, dakle, svjesno kreće po cijelom konfesionalnom polju i to je temelj njene uredničko-spisateljske pravičnosti. Takva široka optika poklapa se sa zaključcima novije folkloristike: bošnjačka (muslimanska) usmena tradicija razvija se u dugom kontinuitetu i u dodiru s katoličkim i pravoslavnim pjevačima / kazivačima; predanja i motivi prelaze granice zajednica i potvrđuju “mješovite tipove” i isprepletene tokove usmene književnosti.
Zbornici i studije koje sažimaju ovu sliku (Đenana Buturović, Munib Maglajlić i dr.) pokazuju kako se upravo u Bosni i Hercegovini najbolje vidi prijenos motiva i formi među konfesijama, kao i specifične crte muslimansko-bošnjačke epike koje su nauku navikle da prepoznaje konfesionalno obilježene tipove, a ne zatvorene “nacionalne” enklave. U tom kontekstu zbirka bajki Milene Mrazović djeluje kao rana i terenski vjerna demonstracija takve prožetosti. Po poetici same knjige, Milena Mrazović ne slika egzotično-orijentalističku sliku Bosne: u uvodu insistira na očuvanju lokalnog tona i kazivačkog daha, na onome “kako su ispripovijedane”, pa je zato i odustajala od prevelikog redaktorskog zahvata, želeći “savjesno i pedantno” donijeti doslovan prijevod usmenog iskaza. Time se odvaja od orijentalističkog romantizma i uklapa u liniju koja orijentalno naslijeđe razumije kao dio modernog bosanskohercegovačkog iskustva, a ne kao puku egzotiku Drugog.
Takav pristup, bez navijanja i bez “etnografske dekoracije”, usklađen je s kritičkim uvidima književne historiografije u Bosni i Hercegovini o interkulturnim kontekstima i odbijanju esencijalističkih stereotipa. Sama selekcija potvrđuje njezinu nepristranost i osluškivanje kazivača: od “Vampira” i “Kuge u vreći” (baltičko-slavenski i balkanski demonološki sloj), preko “Medvjeđe princeze” i “Zlatne djece” (porodično-inicijacijski i animalno-brakoliki obrasci), do “Vilinskih konja” (vilinski imaginarij); niz je motiva zajedničkih slavenskim i balkanskim tradicijama, ali izvedenih u bosanskom govornom i kulturnom prostoru. Time zbirka postaje rani, terenski pouzdan repertoar onoga što će kasnija nauka tumačiti kao preplitanje predajne mreže među zajednicama, a ne kao njihovu hijerarhiju ili “prisvajanje” bajke.
Njena knjiga, shvaćena uz Jagićevu recenziju i paralelnu epiku istraživanu od Koste Hörmanna do Đenane Buturović, stoji kao rani primjer savjesnog, stilski nenametljivog posla, zbirka sastavljena iz ljubavi prema Bosni i njenim ljudima, bez favoriziranja ijedne zajednice. Milena Mrazović nas je, bez pristranosti i bez egzotizacije, naučila da se bosanska bajka čita kao zajedničko blago različitih nacija. Zanimljivost zbirke je i pojava Fate u priči “Pastorka”, u kojoj se može prepoznati direktna veza s evropskim motivom Pepeljuge. Ovdje je, međutim, riječ o muslimanskoj varijanti, što pokazuje da su univerzalni motivi evropske bajkovne tradicije bili prilagođavani i preobražavani unutar lokalnog bosanskohercegovačkog kulturnog i religijskog okvira. Upravo takvi primjeri otkrivaju kako se svjetski poznati obrasci pretaču u domaći kontekst i dobivaju novu vrijednost: Pepeljuga postaje Fata, a evropska bajka dobiva bošnjačko-muslimanski izraz. Među bajkama koje je Milena Mrazović uvrstila u svoju zbirku nalazi se i basna “Lisičica”, što pokazuje koliko je u bosanskohercegovačkim usmenim tradicijama granica između bajke i basne bila fluidna.
Dok se bajka oslanja na čudesno i fantastično, basna svojom alegorijom i poukom podsjeća na ezopovsku i lafontainovsku liniju evropske književnosti. Upravo ta prisutnost basne unutar zbirke bajki svjedoči o širini i slojevitosti bosanskohercegovačkog pripovjednog repertoara: narod je u jedinstvenu cjelinu znao povezati pouku i maštu, moralni nauk i imaginaciju. Time se tradicija ukazuje i kao ravnopravni sudionik šireg evropskog narativnog naslijeđa.
ŽENSKA FIGURA INTERKULTURALNE LJEPOTE
Objavljivanje izdanja Bosanskih narodnih bajki danas ima i svoje jasno opravdanje i svoju misiju. Ako je Milena Mrazović početkom 20. stoljeća bila posrednica iz među Bosne i evropskog kulturnog kruga, onda smo mi, stoljeće kasnije, dužni da njeno djelo vratimo samoj Bosni, ali i da ga ugradimo u kulturno pamćenje Hrvatske, odakle je ona potekla. U vremenima kada se bajke i narodne priče sve više potiskuju iz porodičnog i obrazovnog života, ovakva knjiga otvara mogućnost njenog povratka kao živog naslijeđa i pedagoškog instrumenta. Bajke su, kako nas uči i savremena nauka o usmenoj književnosti, jednako književni tekst i kolektivna memorija; one oblikuju identitet, prenose etičke obrasce i uče nas zajedničkom imaginariju.
Povratak bajke nije nostalgičan čin, nego nužnost: u vremenu fragmentiranih identiteta bajka nas podsjeća na kontinuitet i na zajedničke slike koje smo dijelili. Ovo izdanje ima i jednu dodatnu, simboličku vrijednost: povezuje Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, dvije zemlje čija se kulturna historija, među ostalim, prepliće u liku Milene Mrazović. Rođena u Bjelovaru, a srcem i djelom vezana za Bosnu, ona je prva bosanskohercegovačka novinarka, prva žena izdavačica, prva bosanskohercegovačka kompozitorica. Sama ta činjenica već je povod za ponos: ona je ponos Bosne, a time i ponos bošnjačke nacionalne manjine u Hrvatskoj, koja u ovom djelu prepoznaje i vlastiti kulturni kapital i svoj most prema širem hrvatskom društvu. Jer nije mala stvar da upravo iz Hrvatske, iz Bjelovara, potekne žena koja je udarila temelje modernog javnog života Bosne i Hercegovine. Upravo zato ovo izdanje nije samo filološka restitucija, niti puki povratak jednoj zaboravljenoj knjizi. Ono je i čin kulturne politike: Bošnjaci u Hrvatskoj ovim izdanjem svjedoče da je njihovo naslijeđe nerazdvojno od bosanskohercegovačkog, ali i da je istodobno utkano u hrvatsku kulturu. Milena Mrazović figura je interkulturalne ljepote i baštine: u njenoj biografiji i u njenom djelu sabrani su elementi koji govore i o prožimanju, i o uzajamnosti, i o zajedničkim horizontima. A djeca, koja će možda prvi put čitati ove bajke u savremenom prijevodu, pronaći će u njima ono što je i Milenu očaralo: da Bosna živi kroz priču, i da priča, kada je iskreno prenesena, nikada ne pripada samo jednome narodu, nego svima koji je umiju slušati.
