Iza kulisa kongresa koji je počeo prvog septembra 1814. godine, daleko od salonskih dvorana Beča, odvijala se i sudbina manjih naroda i provincija koje su postale objekti tuđe politike. Hrvatska i Bosna, iako nisu imale vlastite zastupnike niti samostalan glas, bile su direktno pogođene odlukama koje su donosile evropske sile. One su poslužile kao dokaz da Bečki kongres nije bio samo „povratak ravnoteže“, nego i učvršćivanje hegemonije velikih nad malima.

Bečki se kongres (1814.–1815.) često se opisuje kao raskošni ples evropske diplomacije, trenutak kada je kontinent, iscrpljen višedecenijskim napoleonskim ratovima, tražio novu ravnotežu i mir. U toj predstavi glavne uloge odigrale su Austrija, Pruska, Rusija, Velika Britanija i Francuska.

Međutim, iza kulisa kongresa koji je počeo prvog septembra 1814. godine, daleko od salonskih dvorana Beča, odvijala se i sudbina manjih naroda i provincija koje su postale objekti tuđe politike. Hrvatska i Bosna, iako nisu imale vlastite zastupnike niti samostalan glas, bile su direktno pogođene odlukama koje su donosile evropske sile. One su poslužile kao dokaz da Bečki kongres nije bio samo „povratak ravnoteže“, nego i učvršćivanje hegemonije velikih nad malima.

Hrvatska se u to doba nalazila unutar složenog mozaika Habsburške Monarhije. Vojna krajina, Dalmacija, Hrvatska i Slavonija bile su fragmentirane administrativne jedinice bez zajedničke političke reprezentacije. Tokom Napoleonove ere, upravo je Dalmacija doživjela dramatične promjene,  Ilirske provincije, stvorene 1809. godine, obuhvatile su slovenske, hrvatske i dalmatinske prostore, a njihovo uvođenje pod francusku vlast donijelo je prve oblike modernih reformi: građanski zakonik, reorganizaciju uprave i sekularizaciju školstva. Međutim, Napoleonov poraz i Bečki kongres značili su njihov kraj.

Austrija je u Beču uspjela osigurati formalni povratak Ilirskih provincija, uključujući i Dalmaciju, u svoj sastav. Time je Beč dobio ono što je Napoleonov eksperiment ostavio iza sebe, moderniziranu administraciju i stanovništvo koje je okusilo duh reformi. No, povratak Austrije značio je i restauraciju apsolutističkog poretka. Dalmacija, iako vraćena pod Habsburgovce, nije priključena Banskoj Hrvatskoj, nego je postala zasebna krunska zemlja. Time je Beč spriječio jačanje hrvatskog teritorijalnog jedinstva i oslabio svaku mogućnost zajedničkog političkog nastupa.

Kada su se evropski diplomati 1814. i 1815. okupili u Beču, da bi odlučili o budućnosti kontinenta, Bosna nije bila među temama koje su krasile zvanične agende. Međutim, to ne znači da je bila izvan interesa. Naprotiv, Bosna je bila stalna preokupacija Beča, ne zbog svoje unutrašnje politike ili naroda, nego zbog svoje pozicije: granice između Habsburške Monarhije i Osmanskog carstva.

Za Metternicha i njegove saveznike, Bosna je bila tiha prijetnja i tihi garant, prostor koji je mogao zapaliti Balkan, ali i služiti kao sigurnosni pojas između carstava. Iako se na kongresu nije odlučivalo o njenoj sudbini, uspostavljeni sistem ravnoteže i „status quo“ direktno je utjecao na bosansku stvarnost.

Početkom 19. stoljeća Bosna je bila ejalet u okviru Osmanskog carstva, s jakom vojnom granicom prema Austriji. Još od Karlovačkog mira (1699.), Bosna je bila predziđe Osmanskog carstva prema zapadu, ali i tampon-zona prema Habsburzima. Taj položaj davao joj je stratešku važnost, ali ju je istovremeno izolirao od modernizacijskih tokova koji su zahvatali centralne dijelove Evrope.

U trenutku kada se Evropa u Beču dogovarala o ravnoteži, Bosna je bila izložena unutrašnjoj slabosti Osmanskog carstva. Janjičarski ustanci, slabljenje centralne vlasti i sve veće nezadovoljstvo lokalnih begova činili su je nesigurnom i krhkom provincijom. Beč je dobro znao da bi svaki potres u Bosni mogao imati šire posljedice – ne samo za Osmansko carstvo, nego i za Monarhiju.

Austrijski kancelar Klemens von Metternich bio je arhitekt konzervativne Evrope. Njegova politika je imala tri stuba: očuvanje mira, sprječavanje revolucija i balansiranje sila. U tom okviru, Bosna se uklapala kao dio tzv. „orijentalnog pitanja“, koje još nije bilo otvoreno na velikoj sceni, ali se stalno provlačilo u diplomatskim razgovorima.

Metternich je znao da bi svako diranje u osmanski teritorijalni integritet otvorilo Pandorinu kutiju. Ako bi Austrija posegnula za Bosnom, riskirala bi sukob s Rusijom, koja je također imala svoje ambicije na Balkanu. Ako bi podržala ustanke hrišćanskog stanovništva unutar Osmanskog carstva, riskirala bi širenje revolucija i u vlastito multietničko carstvo. Stoga je njegova politika bila jasna: Bosna mora ostati u Osmanskom carstvu, ali pod budnim okom Beča.

Dok je Beč uređivao mapu Evrope, u hrvatskim zemljama počeo je tinjati duh preporoda. Iako će ilirski pokret buknuti tek desetljećima kasnije, iskustvo francuskih reformi u Dalmaciji i Istri ostavilo je dubok trag. Bečki kongres, uspostavivši „tampon države“ i gušeći nacionalne aspiracije, nije mogao spriječiti širenje ideja o narodnom jedinstvu. Upravo su hrvatski prostori, rastrgani između austrijskog i ugarskog dijela Monarhije te odvojeni od Dalmacije, svjedočili kako odluke donošene u Beču nisu bile u interesu manjih naroda.

Za Hrvate je kongres značio nastavak borbe za očuvanje političkog identiteta unutar Monarhije. Iako su formalno ostali pod habsburškom krunom, njihova fragmentacija bila je svjesno očuvana. Beč je želio spriječiti koncentraciju snaga koje bi mogle dovesti u pitanje imperijalni poredak. Tako je hrvatsko pitanje ušlo u 19. stoljeće kao „unutrašnje pitanje“ Monarhije, a ne evropski problem. Tek će kasnije, sa širenjem nacionalnih revolucija, dobiti širi značaj.

Odluke Bečkog kongresa imale su nekoliko ključnih posljedica za ovaj prostor. Restaurirana je austrijska vlast u Dalmaciji i Ilirskim provincijama što je spriječilo formiranje hrvatskog jedinstva, ali je prenijelo iskustva francuske modernizacije.

Konzervativnim kursom Metternicha ugušen je svaki oblik nacionalnog preporoda i držalo se pod kontrolom svaki pokušaj autonomnog djelovanja. Bosna je ostala u Osmanskom carstvu, ali pod stalnim austrijskim nadzorom, što je dugoročno otvorilo put ka kasnijim intervencijama.

Formiranje „tampon država“, poput ujedinjene Nizozemske, Pijemonta i Švicarske, pokazalo je logiku velikih sila da male narode koriste kao zaštitne zidove. Hrvatska i Bosna, iako nisu ušle u tu kategoriju, zapravo su živjele istu sudbinu tampon-prostora između carstava.

Bečki kongres se u udžbenicima opisuje kao trenutak povratka ravnoteže i mira. No, za hrvatske zemlje i Bosnu on je značio nastavak potčinjenosti tuđim interesima. Hrvatska je rasparčana i onemogućena u političkom jedinstvu, dok je Bosna ostala u osmanskom okviru, pod latentnim pritiskom habsburške politike.

Oba prostora ušla su u 19. stoljeće s iskustvom da njihova sudbina nije u njihovim rukama, već u dogovorima velikih sila. U tome se i ogleda paradoks Bečkog kongresa: dok je Evropi donio stoljeće relativnog mira, narodima na periferiji donio je stoljeće čekanja na preporod, na buđenje i na vlastiti glas.

Bečki kongres i kongresna Evropa u cjelini bili su opsjednuti jednom idejom: spriječiti revoluciju. Francuska revolucija i Napoleonov uspon ostavili su dubok trag, svaka naznaka narodnog ustanka smatrala se opasnošću po evropski poredak.

U tom kontekstu, Bosna je bila potencijalna tempirana bomba. Stanovništvo sastavljeno od muslimana, pravoslavaca, katolika i Jevreja činilo je složen mozaik, u kojem je svaki nacionalni ili vjerski sukob mogao zapaliti širu regiju. Metternich je strahovao da bi upravo ovdje mogle izbiti revolucije koje bi se prelile preko granica,  bilo kao pobune protiv Osmanskog carstva, bilo kao nacionalni pokreti koji bi inspirisali druge narode u Monarhiji.

U balkanskom kontekstu, Bosna je bila tampon između Habsburga i Osmanskog carstva, između katoličkog i muslimanskog svijeta, između Evrope koja se modernizirala i carstva koje je stagniralo. Za Austriju, ovaj balans je bio dragocjen: dok god je Bosna bila osmanska, Monarhija je imala izgovor da bude čuvar statusa quo. Tek krajem stoljeća, kada Osmansko carstvo bude ozbiljno oslabljeno, taj će balans biti razbijen, a Austrija će krenuti u direktnu okupaciju 1878. godine.