Dok temperature u Kijevu padaju i do minus dvadeset, hladnoća postaje jednako razorno oružje kao i rakete. Nestanci struje, vode i grijanja guraju stotine hiljada ljudi na rub izdržljivosti, dok ruski napadi na energetsku infrastrukturu pretvaraju zimu u humanitarnu prijetnju

Kobno klokotanje usred noći bilo je nedvosmisleno. Najprije je nestala toplina iz radijatora, potom i iz spavaće sobe. Bilo je oko dva sata ujutro, prisjeća se Anna Timošenko. Previše je takvih noći već iza nje, previše besanih sati provedenih u strahu za vlastiti život. „Htjeli smo se brzo istuširati jer sam se odmah uplašila da sutradan nećemo imati tekuće vode“, kaže 23-godišnjakinja telefonom. No kada je u svom stanu na petom spratu otvorila slavinu, voda više nije tekla. Radijatori su ostali hladni danima.

Situacija na istoku Kijeva, gdje Timošenko živi, sedmicama je izuzetno napeta. Povremeno se u potpunosti urušavaju snabdijevanje strujom, grijanjem i vodom. Često nema ni mobilnog signala. „Jednostavno sam bila odsječena od vanjskog svijeta.“ Zbog toga se nedavno preselila kod sestre.

Sestre su iz Sumija, na sjeveroistoku zemlje, došle u Kijev jer je njihov rodni grad stalno bio meta teških ruskih napada. Uz pomoć termofora pokušavaju se boriti protiv hladnoće; plinski šporet u kuhinji stalno gori i često je jedini izvor topline kada se temperatura u stanu spusti na osam, možda deset stepeni.

Budući da se ni vrtić nekim danima ne može grijati i ostaje zatvoren, Timošenko redovno čuva i svoju nećakinju. Crta s njom, vježba abecedu. Ali dijete, naravno, osjeća šta se događa. „Kada se igra s lutkama, oblači ih u debelu odjeću i pokriva.“

Kijev se ne nalazi prvi put u vanrednom stanju. Građani su godinama izloženi iskušenjima i već su navikli na nestanke struje i grijanja. No nikada, od početka ruske pune invazije, temperature nisu padale na minus 15, pa čak ni minus 20 stepeni. Rijeka Dnjepar je u međuvremenu gotovo potpuno zaleđena. „Od početka rata nisam napuštala zemlju“, kaže Timošenko. „I ne pamtim da je situacija u Kijevu ikada bila ovako teška.“

Po prvi put od februara 2022. čak je i noćni policijski sat u glavnom gradu ublažen, kako bi ljudi mogli doći do centara za hitno grijanje i stanica podzemne željeznice koje služe kao skloništa od napada. Ipak, Timošenko ostaje u stanu. Da bi došla do metroa, morala bi u mraku i pri dvocifrenim minusima pješačiti pola sata.

Riječ je o začaranom krugu: tek što se oštećenja na infrastrukturi privremeno saniraju, slijede novi napadi. Na društvenim mrežama, uz savjete za preživljavanje i dozu prkosnog optimizma, kruže i snimci mladih koji na zaleđenom Dnjepru organiziraju techno-zabave, driftaju automobilima ili se kupaju u ledenoj vodi. Time pokazuju svoju otpornost i jasno poručuju da odustajanje za njih nije opcija.

Američki predsjednik Donald Trump izjavio je da je lično zamolio ruskog lidera Vladimir Putina da barem na sedmicu obustavi napade na Kijev i druge gradove. Putin je, prema njegovim riječima, to obećao i barem se prve noći toga i pridržavao.

Ipak, ciljanim napadima na energetsku infrastrukturu Rusija sistematski gura ukrajinsku prijestolnicu sve bliže rubu humanitarne katastrofe, upozorava Janina Lewkovska, direktorica Samaritanske službe. „Za mnoge ljude, posebno za ranjive grupe, to se odavno osjeća kao humanitarna kriza.“

Prema riječima gradonačelnika Vitalija Klička, oko 600.000 ljudi privremeno je napustilo Kijev i sklonilo se u okolna sela, kod rodbine ili u inostranstvo. Potpuno nepokretne osobe već su prebačene u gradske ustanove za njegu i zbrinjavanje. Sada se planira i evakuacija starijih koji žive sami, ali gradski kapaciteti su ograničeni.

Agresija traje već gotovo četiri godine. Gotovo isto toliko, stanovništvo funkcioniše u režimu preživljavanja: sa zalihama trajne hrane, power bankovima, gotovinom, baterijskim lampama, svijećama i plinskim kuhalima. Još u jesen energetska infrastruktura bila je toliko teško oštećena ruskim napadima da su isključenja struje postala dio svakodnevice. Gledano unazad, tadašnji život djeluje gotovo jednostavno, kaže Timošenko. „Moglo se orijentirati prema rasporedu u gradskoj aplikaciji i znalo se kada se mogu koristiti uređaji poput veš-mašine.“ A danas? Čak i kada se uspije oprati veš, on se više ne može osušiti.

Tokom dana Timošenko radi u kafićima i restoranima s generatorima. Kao predsjednica jedne od najvećih studentskih organizacija organizira radionice, mentorske programe i pomaže u pronalaženju posla, sve kako bi mlada generacija imala barem kakvu-takvu perspektivu. Ipak, i ona poznaje sve više ljudi koji razmišljaju o odlasku. Među njima je i Oleksandra Zavalniuk, pripravnica u jednoj kijevskoj bolnici.

 „Zaista je teško živjeti s dnevnim napadima dronovima, jer stalno razmišljaš hoćeš li tu noć preživjeti“, kaže Zavalniuk. Svakodnevno putuje autobusom iz predgrađa Brovarija do glavnog grada. U bolnici se operacije tokom napada ponekad moraju odgađati, a eksplozije su se već događale i u neposrednoj blizini. „Bilo je dana kada nismo imali ni struju, ni vodu, ni grijanje.“

Istovremeno, mladim ljudima postaje sve teže finansijski opstati. Uz pripravnički staž, pet puta mjesečno radi 24-satne smjene kao njegovateljica, a paralelno učestvuje u jednom naučno-istraživačkom projektu.

Iako sebe smatra pozitivnom osobom, kaže da trenutno većinu dana jednostavno pokušava potisnuti stvarnost. Vijesti izbjegava. „Kada sam se 2018. odlučila za studij medicine, nisam ni pomislila da će se moja zemlja naći u ovakvom ratnom stanju.“ Razmišlja o učenju jednog zapadnoevropskog jezika. „Ali ako se situacija popravi, želim ostati u Ukrajini.“

IZVOR: Der Standard