Nova knjiga francuske islamologinje Jacqueline Chabbi, „Le Coran des Lumières/ Kur’an Prosvjetiteljstva“ otvorila je žustru raspravu u akademskim i vjerskim krugovima. Chabbi, jedna od najznačajnijih savremenih istraživačica ranog islama, tvrdi da se Kur’an može razumjeti jedino kroz historijski kontekst arapskih plemena sedmog stoljeća, a ne kroz kasnije dogmatske interpretacije. Time osporava i selafističko „zlatno doba“ i mitove modernih revizionista koji negiraju arabijsko porijeklo islama. Njena analiza pokazuje kako su politički projekti Emevija i Abasida oblikovali današnji islam daleko više nego samo poslanikovo doba, te zašto je historijska nauka najbolji lijek protiv radikalnih zloupotreba religije

Prilagodila i obradila: E. R.

Francuska islamologinja Jacqueline Chabbi, jedna od najznačajnijih savremenih istraživačica ranog islama, tvrdi da se bez poznavanja stvarnog života arapskih plemena sedmog stoljeća ne može razumjeti ni Kur’an ni razvoj religijskih ideja koje će kasnije stvoriti islamsku civilizaciju. Njena nova knjiga „Le Coran des Lumières“ izazvala je veliku pažnju jer ruši uvriježene interpretacije i tvrdi: islam nije nastao kao dogmatska religija, nego kao političko-društveni projekt jedne tribinske konfederacije. A upravo historijsko znanje, kaže Chabbi, najbolji je odgovor na selafističko mistificiranje prošlosti.

Jacqueline Chabbi, profesorica emerita arapskih studija na Univerzitetu Paris VIII, više od pola stoljeća proučava najranije razdoblje islamske historije. U svom radu spaja filologiju, antropologiju i komparativnu historiju religija, insistirajući da se Kur’an ne može razumjeti izvan konkretnog društvenog i političkog svijeta u kojem je nastao. Za razliku od doslovnih i dogmatskih tumačenja, ona ukazuje da je riječ o tekstu koji je nastajao u dužem procesu i odražava unutrašnje dinamike arapskih plemena, a ne unaprijed formiranu teološku strukturu.

U središtu njene argumentacije stoji jednostavna, ali subverzivna teza: Poslanik Muhamed u sedmom stoljeću još uvijek nije bio sakralizirana figura, niti je zajednica imala oblik organizirane religije kakvu će kasnije uspostaviti abasidski hilafeti. To je bila društvena zajednica tribina, čvrsto vezana za lokalne običaje, politička savezništva i konkretne borbe za opstanak.

Da bi se razumjelo Kur’an, objašnjava Chabbi, potrebno je duboko poznavati strukturu arapskih plemena sedmog stoljeća, njihov način života, pojmovnik, društvenu organizaciju i odnose među klanovima. Pojmovi koji se danas tumače religijski, tada su imali potpuno drugačije značenje.

Poslanikova propovijed u Mekki počinje u maloj zajednici koja nije bila sklona prihvatiti njegove poruke. Nakon sukoba sa sopstvenim klanom, on bježi u Medinu, gdje postaje politički posrednik i gradi široku plemensku konfederaciju. Ta unija između Mekke, Medine i Taifa bila je prije svega pragmatična, savezništvo za zajednički opstanak, a ne projekat stvaranja nove religije.

Iznenađujuće je, kaže Chabbi, to što se konfederacija nije raspala nakon Poslanikove smrti. Ona je nastavila širiti svoj utjecaj na centralnu i istočnu Arabiju, a zatim i izvan nje. Brzi uspjesi nisu bili posljedica nadnaravnog fenomena nego historijskih okolnosti: Bizantinci i Sasanidi bili su iscrpljeni desetljećima ratova i nisu očekivali napad iz Arapskog poluotoka.

Tek nakon 661. godine dolazi do ključnog preokreta. Emevije premještaju politički centar iz Medine u Damask, ali i dalje ostaju u okviru tribinskog poretka. Ipak, susret sa kršćanskim Bizantom postavlja novo pitanje: kako se politički legitimirati u odnosu na snažnu monoteističku religijsku tradiciju?

Zato krajem sedmog stoljeća nastaje simbolički zaokret, izgradnja Kupole na stijeni u Jerusalemu i prvi monumentalni natpisi o Muhamedovoj ulozi „sluge“ i „poslanika“. Time se, objašnjava Chabbi, prvi put stvara paralela između Muhameda i Isusa, jasno upućena kršćanskom svijetu. Islam još nije teološki sistem, ali postaje kulturni i politički identitet. Prava transformacija događa se tek pod Abasidskim halifatima, nakon 750. godine.

Abasidi prekidaju veze s tribinskom organizacijom i grade carstvo koje obuhvata čitav niz kultura i jezika. U Bagdadu i okolnim centrima dolazi do nevjerovatnog intelektualnog procvata, grčki filozofi, iranski naučnici i indijski matematičari ulaze u intelektualni prostor islama. Nastaje prava kulturna sinteza.

Ali Abasidi trebaju legitimitet. Zato počinju graditi narativ o Poslaniku. U drugoj polovini osmog stoljeća nastaje žanr Sire, prve biografije Poslanika koje su više politička konstrukcija nego historijski izvještaj. U devetom stoljeću nastaje golemi korpus hadisa – izreka koje se pripisuju Poslaniku, iako je, naglašava Chabbi, riječ o konstrukciji nastaloj gotovo dva stoljeća kasnije, kada se nastoji povezati sadašnje potrebe carstva s mitskim korijenima u sedmom stoljeću.

Te izreke, tvrdi ona, nisu izraz autentične tradicije, nego rad pravnih škola koje su u urbanom okruženju rješavale pitanja svakodnevnog života. Da bi im dale legitimitet, izmišljaju se „lanci prenosilaca“ koji trebaju stvoriti iluziju kontinuiteta do Muhameda. Zato je sakralizacija Poslanika, uključujući zabranu karikature, veoma kasna pojava. U sedmom stoljeću ništa od toga nije postojalo; satira i poezija bile su normalan dio društvenog života.

Islam je nastao u prostoru u kojem su i judaizam i kršćanstvo već bili prisutni. Arabija je u petom i šestom stoljeću bila snažno povezana s Etiopijom i Levantom, a brojni biblijski i apokrifni tekstovi kružili su tim prostorom. Kur’an se, kaže Chabbi, služi tim narativima na način tipičan za monoteističku tradiciju: Mojsije i Abraham služe kao prethodnici, kao potvrda da se Božija pomoć često pojavljuje u korist marginaliziranih.

Tek kasnije, u abasidskoj epohi, dolazi do onoga što ona naziva „biblizacijom“ islama, masovnim unošenjem legendi i narativa iz kršćanskih i jevrejskih tradicija. Primjer toga je i poznati Mi‘radž, putovanje u nebo, koji nije kuranski motiv, niti odgovara arapskom svjetonazoru tog vremena. Ideja uspinjanja „gore“ uopće nije postojala u tadašnjoj Arabiji.

Za Chabbi, današnje insistiranje da „islam znači pokoravanje“ svjesno iskrivljuje historijski kontekst. U sedmom stoljeću taj pojam označavao je „ulazak u sigurnost“, odnosno stavljenje pod zaštitu savezništva, koncept logičan u svijetu bez centralne države, gdje se zaštita dobijala pripadnošću plemenu, a ne religiji.

U tom društvu nije postojala praksa kažnjavanja nevjernika, niti ideja da ljudi trebaju biti prisiljeni da prihvate vjeru. Kazna je bila ostavljena Bogu na Sudnjem danu, ljudska društva nisu imala mehanizme te vrste. Suvremeni radikalni tumači, upozorava Chabbi, retroaktivno projektuju srednjovjekovne i kasnije običaje na vrijeme u kojem oni nisu postojali.

Poseban problem je „konkordizam“, pokušaj da se Kur’an prikaže kao tekst koji predviđa moderne naučne teorije, poput Big Banga. To je moderna pojava potpuno strana srednjovjekovnim učenjacima, koji su se oslanjali na grčke, indijske i iranske izvore, ne na Kur’an kao naučni priručnik. Pogrešna tumačenja nastaju, kaže Chabbi, iz nepreciznih prevoda, ali i iz želje za legitimizacijom religije kroz savremenu nauku, iako su sveti tekstovi odraz svijeta u kojem su nastali, ne enciklopedije znanja.

Chabbi ističe da danas dvije ideologije blokiraju racionalan pristup islamskoj prošlosti. Prva je selafizam, koji mitologizira početno razdoblje islama i insistira da se ono može preslikati na savremeni svijet. Ta fikcija „zlatnog doba“ služi kao izvor političke radikalizacije. Drugu prijetnju vidi u tzv. Eksternalistima, autorima koji tvrde da je islam nastao izvan Arabije, da je Kur’an kasni falsifikat ili da je Mekka zapravo bila u današnjoj Jordanskoj ili sirijskoj regiji. Ovi narativi zanemaruju arheologiju, lingvistiku i historiju, ali su privlačni jer nude jednostavna, senzacionalistička objašnjenja.

Šta je rješenje? Za Chabbi odgovor je jasan: široko dostupno historijsko obrazovanje. Javnost, muslimanska i nemuslimanska, mora razumjeti da su sveti tekstovi nastali u konkretnom vremenu i prostoru. Fantazije o „čistoj tradiciji“, bilo da dolaze od islamista ili od antiislamskih polemičara, mogu se razbiti samo znanjem. „Ništa ne može biti efikasnije protiv salafističkih zabluda“, zaključuje ona, „od razumijevanja onoga što se zaista događalo u 7. stoljeću.“

IZVOR: L'Express