Stoljećima je bio centar lovaca na bisere i kolonijalne trgovine, sve do transformacije u naftnu luku u 20. stoljeću. Njegova ranjivost danas ugrožava iransku, a s njom i globalnu ekonomiju

Zovu ga „zabranjeni otok“ ili „biser siroče“, a danas je centar svijeta. Devedeset procenata iranskog izvoza nafte prolazi kroz Harg, a Trump razmatra invaziju kako bi prisilio Teheran da ponovo otvori Hormuški tjesnac. Neposredna ekonomska budućnost planete zavisi od komada korala udaljenog 25 kilometara od obale, usred Perzijskog zaljeva. Čak 90 procenata iranske sirove nafte napušta zemlju upravo preko terminala na Hargu, a najveći dio tih isporuka završava u Kini i na ostalim brzorastućim azijskim tržištima.

Strateški značaj Harga proizlazi iz njegove infrastrukture. Naftovodi sa nekih od najvećih iranskih polja konvergiraju na ovom mjestu prije nego što se sirovina ukrca na tankere. Zahvaljujući pristupu dubokim vodama, terminali mogu primiti najveće svjetske tankere, omogućavajući utovar između 1,3 i 1,6 miliona barela dnevno. Analiza JPMorgan Chasea ukazuje na to da je Teheran, predosjećajući eskalaciju, u periodu između 15. i 20. februara ubrzao izvoz do rekordnih nivoa, premašivši tri miliona barela dnevno kako bi osigurao prihode prije potencijalnih blokada.

Nedavni vojni udari Sjedinjenih Država i Izraela na vojne ciljeve na otoku dodatno su podigli tenzije. Iako su naftna postrojenja za sada pošteđena, poruke iz Washingtona su nedvosmislene. Donald Trump je putem društvenih mreža potvrdio uništenje vojnih kapaciteta, uz upozorenje da bi u slučaju iranskog ometanja plovidbe u Hormuškom tjesnacu, odluka o neizvršavanju udara na energetsku infrastrukturu mogla biti revidirana. Teheran je odgovorio istom mjerom, prijeteći odmazdom protiv energetskih postrojenja povezanih sa američkim kompanijama u regiji.

Ekonomske implikacije eventualnog potpunog onesposobljavanja Harga bile bi seizmičke. Roukaya Ibrahim, strateškinja za sirovine u firmi BCA, procjenjuje da bi udar na izvozne terminale uklonio do dva miliona barela nafte dnevno sa globalnog tržišta, što čini oko 4 procenta ukupne svjetske pomorske trgovine sirovom naftom. Takav scenario ne bi samo osakatio iransku ekonomiju, već bi pokrenuo lančanu reakciju širom regije.

Strah investitora opravdan je brojkama: od početka sukoba cijena Brent nafte skočila je za 42 procenta, dok je WTI zabilježio rast od 47 procenata. Analitičari poput Jima Reida iz Deutsche Banka upozoravaju da bi dalja eskalacija mogla potisnuti cijenu barela prema 120 dolara, dok najmračnije prognoze pominju i cifru od 200 dolara.

Najveći rizik ipak ne leži samo u Hargu, već u širenju sukoba na alternativne pravce. Ako Iran krene u odmazdu, mete bi mogli postati naftovodi u Saudijskoj Arabiji i UAE koji služe za zaobilaženje Hormuškog tjesnaca. Analitičari JPMorgana ističu ranjivost strateških čvorišta poput Ras Tanure i Abqaiqa. Problem dodatno usložnjava činjenica da se većina svjetskih slobodnih proizvodnih kapaciteta nalazi u rukama članica OPEC-a, čiji izvoz takođe zavisi od prohodnosti Hormuza. Bez otvorenog tjesnaca, te rezerve su praktično neupotrebljive.

Riječ je o neobičnoj historijskoj ironiji: naftna industrija Harga mogla bi biti dignuta u zrak istog mjeseca kada se obilježava šezdeset godina od njenog otvaranja, i to upravo napadom jedne od zemalja koje su poticale njenu izgradnju – SAD-a. U martu 1966. godine, New York Times je izvijestio da je šah na Hargu otvorio naftnu luku s „najbržim utovarom ikada postignutim“, koja je naftovodima bila direktno povezana s iranskim naftnim poljima.

Između iranske države i nekoliko američkih, britanskih, holandskih i francuskih naftnih kompanija potrošen je ekvivalent od današnjih 1,5 milijardi eura za izgradnju najmodernije naftne infrastrukture na svijetu, s molištem dugim gotovo dva kilometra gdje je moglo pristati deset tankera. Tada nisu znali da će nekoliko godina kasnije iranski režim sve to nacionalizirati.

Prije nego što je postao jedan od glavnih svjetskih centara za trgovinu naftom, Harg je proživio mnoge živote. Uvijek je bio privilegovana enklava s pitkom vodom u dijelu svijeta gdje je ona rijetka, uz strateški položaj. Arheološki nalazi govore o mjestu koje su naseljavale vrlo različite zajednice: postoje grobnice iz drugog stoljeća koje oponašaju stil onih u Siriji i Jordanu, ali tu su i ruševine najstarijeg kršćanskog samostana u regiji iz sedmog stoljeća, kao i jevrejsko groblje izgrađeno u osmom stoljeću tokom Abasidskog hilafeta u Bagdadu.

Iako se njegovo ime danas veže uz „crno zlato“ koje stiže iz unutrašnjosti Irana, prvi kontakt otoka Harg s mineralnim bogatstvom bio je na njegovim obalama. Prije više od hiljadu godina tamo su lovili neke od najcjenjenijih bisera na svijetu. Prije jednog stoljeća, 250 ljudi se na Hargu još uvijek bavilo lovom na bisere.

Međutim, najveća prednost otoka bila je njegova pozicija na raskrsnici trgovačkih puteva koji povezuju Aziju i Evropu. Prvi su to iskoristili Portugalci, koji su tada na Hargu podigli utvrdu, a slijedila ih je Holandska istočnoindijska kompanija (VOC), megakorporacija koja je u 17. i 18. stoljeću kontrolisala globalnu trgovinu začinima. Tokom dvanaestogodišnje holandske okupacije, Harg je postao najveća kršćanska zajednica u regiji sa 10.000 vjernika, sve dok sukobi VOC-a s perzijskim susjedima nisu doveli do njihovog protjerivanja.

Druge kolonijalne sile, poput Britanaca i Francuza, pokušavale su preuzeti kontrolu. Sklapale su sporazume s raznim perzijskim vođama kako bi zauzele otok, pa čak i pokretale vojne operacije, ali nikada nisu uspjele trajno zagospodariti njime. Ni Iran nije imao velike planove; sredinom 20. stoljeća šahova diktatura ga je koristila kao vojni zatvor za oko 125 političkih disidenata.

Otok je kroz stoljeća bio poprište vojnih čarki, uključujući arapsku invaziju 1751. i konačno protjerivanje Holanđana 1766. godine, ali moderno ratovanje stiglo je kada je on već postao veliki naftni centar kakav je danas. U septembru 1980. godine, manje od mjesec dana nakon što je nova iranska vlada formalno otkazala ugovore sa stranim naftnim kompanijama, Irak je napao Iran.

Rat je trajao osam godina i ostavio je, prema najkonzervativnijim procjenama, više od milion mrtvih. Kada je, nakon prvih godina borbi, Irak Sadama Huseina shvatio da je neprijatelj otporniji nego što se činilo, počeo je napadati iransku naftnu industriju kako bi osakatio njenu ekonomiju. Tako je počelo bombardovanje otoka Harg i uznemiravanje brodova koji su mu prilazili, u onome što je postalo poznato kao „tankerski rat“.

Tada, kao i sada, Harg je postao ključna tačka rata isključivo zbog svoje uloge naftne luke. Poput SAD-a danas, Irak nije vidio otok kao strateški interes zbog geografskog položaja ili vojne važnosti, već kao priliku za zadavanje razornog ekonomskog udarca. U svojim današnjim javnim istupima, Trump oscilira između prijetnji osvajanjem i potpunim uništenjem, znajući da bi u oba scenarija lišio Iran njegovog najvrijednijeg nacionalnog resursa za nastavak rata.

Velika naftna luka koja je izazivala divljenje zapadne štampe tokom 1960-ih ostaje glavna iranska ranjivost, s obzirom na njenu presudnu ulogu u finansiranju države. Ipak, jasno je da bi potpuno zaustavljanje trgovine naftom na otoku Harg imalo implikacije koje pogađaju daleko više ljudi nego što su to samo Iranci.