Od zlatnih dukata bosanskih kraljeva do konvertibilne marke uvedene 1998. godine, historija novca u Bosni i Hercegovini otkriva fascinantan niz političkih promjena, trgovačkih tokova i kulturnih utjecaja. Nekada su prostorom Bosne kružili bizantski, mletački i franački novci, prije nego što su kovnice Šubića, Kotromanića i Tvrtkovića započele vlastitu monetarnu tradiciju. Osmanlije su nastavile kovanje altina i akči u Srebrenici, Čajniču i Sarajevu, a vrijeme je donosilo i prve falsifikate

Kada je 22. juna 1998. godine uvedena konvertibilna marka, Bosna i Hercegovina dobila je prvu modernu novčanu jedinicu u postratnom periodu. Međunarodna oznaka BAM ubrzo je postala prepoznatljiv simbol monetarne stabilnosti u zemlji koja je tek započinjala svoj ekonomski oporavak. Početni odnos bio je jednostavan i građanima dobro poznat: jedna konvertibilna marka vrijedila je jednu njemačku marku.

Oslanjanje na njemačku valutu bilo je logičan potez, njemačka marka je godinama predstavljala simbol sigurnosti i stabilnosti, posebno u društvu koje je svoju štednju i svakodnevno poslovanje decenijama vezivalo upravo za DM.

Kasnije, s prelaskom Evrope na euro, konvertibilna marka je čvrsto vezana za zajedničku evropsku valutu, a Centralna banka Bosne i Hercegovine garantovala je da svaka izdata novčanica ima pokriće u eurima. Prva serija novca, datirana na 22. juni i 27. juli 1998. godine, obuhvatila je apoene od 50 feninga, 1 marke te 5, 10, 20, 50 i 100 maraka. Karakteristična odlika tih novčanica bila je odsustvo godine izdavanja ispod potpisa guvernera Narodne banke BiH, detalj koji je i danas zanimljiv kolekcionarima.

Ali priča o bosanskom novcu mnogo je starija od savrene konvertibilne marke. Nova valuta iz 1998. godine samo je posljednja u dugačkom, slojevitom nizu monetarnih simbola koji su određivali političku moć, trgovačke tokove i identitet ove zemlje. Historijska slika kretanja novca na području Bosne pruža fascinantan uvid u politiku, ambicije i sukobe brojnih generacija.

Sve do početka 14. stoljeća Bosna nije imala vlastiti novac. U optjecaju su se nalazili bizantijski zlatnici, srebrnjaci i bakarni novac, kao i mletački novac na jugu te frizatici i banovci na sjeveru. Prve domaće kovanice pojavile su se tek sa Šubićima, Mladenom I (1301–1304) i Mladenom II (1305–1322), koji su započeli proces monetarne samostalnosti.

Tokom prijelaza iz 13. u 14. stoljeće moćni hrvatsko-dalmatinski rod Šubića Bribirskih doživio je najveći politički uspon u svojoj historiji. Ipak, način na koji su Šubići stekli titulu bosanskog bana ostaje jedno od najosjetljivijih i najspornijih pitanja srednjovjekovne bosanske historiografije. Prema podacima u radu historičara Emira Filipovića, “Šubići i kovanje novca u srednjovjekovnoj Bosni”, oni su početkom 1300-ih godina prerasli okvire svojih hrvatskih i dalmatinskih posjeda i usmjerili ambicije prema susjednoj Bosni, koristeći promjene na ugarsko-hrvatskom dvoru i dolazak kralja Karla kao priliku za širenje političkog utjecaja. Kako ističe Filipović, historičari su nudili različite interpretacije: jedni su smatrali da su Šubići titulu i teritorije preuzeli mirnim putem, dok su drugi vjerovali da je riječ o osvajanju, praćenom otporom bosanskog bana Stjepana i lokalnih elita.

Prekretnica dolazi 1302. godine, kada se vojna ekspedicija Šubića zaputila prema Bosni. Iz dostupnih izvora jasno je da je pohod bio brz i uspješan: već 11. jula 1302. Mladen I., brat moćnog Pavla Šubića, u jednoj povelji prvi put se pojavljuje s titulom banus Bosniensis. Time je faktički uspostavljena nova vlast, pri čemu je Pavao, kao patrijarh roda, zadržao vrhovni autoritet, dok je Mladen djelovao kao njegov namjesnik u Bosni.

Nakon Mladenovog ubistva 1304. godine, Pavao je lično poveo vojsku u Bosnu, ugušio pobune i za novog bana postavio svog sina Mladena II, a sam preuzeo titulu “gospodara cijele Bosne”, što su priznale i bosanske općine i Kurbinski dvori i sama Sveta Stolica. Papinski legat 1308. obraća mu se upravo tim zvanjem, potvrđujući da su Šubići svoju banski dostojanstvo u Bosni učvrstili u širokom diplomatskom okviru tadašnje Evrope. Uprkos kasnijem padu njihove moći, Šubići su ostali prvi dokumentirani nosioci banske titule u Bosni čija je vlast imala dubok politički odjek i čija je numizmatička ostavština početak bosanske monetarne tradicije.

Činjenica da su Šubići kovali vlastiti novac izazivala je sumnje jer je pravo kovanja bilo isključivo kraljevski regale. No, prema mišljenju Ivana Rengjela, ban Pavao Šubić iskoristio je specifične političke prilike u Hrvatskoj i Dalmaciji, gdje je kraljevska vlast bila slaba, te faktički kovao novac bez formalne dozvole, oslanjajući se na dugotrajnu monetarnu tradiciju regije u kojoj se ugarski kraljevski novac gotovo i nije koristio.

Još dalje otišao je Zvonimir Wyroubal, smatrajući da je novac kovan prvenstveno u funkciji njihove bosanske vlasti te da su ga emitirale osobe koje su tada nosile bansku titulu, Mladen I. i Mladen II., svakako uz Pavlov pristanak .

Numizmatički podaci koje Filipović analizira omogućuju prepoznavanje dviju osnovnih vrsta srebrnih groševa Šubića. Na aversu obje vrste prikazan je svetac s aureolom u stojećem položaju koji banu predaje koplje sa zastavicom, dok ban u drugoj ruci drži svitak; ikonografski, radi se o motivu jasne simbolike prijenosa vlasti. Na reversu je prikazan Krist na prijestolju, s knjigom na koljenima, što odražava snažan bizantsko-kršćanski utjecaj na oblikovanje novca Šubića.

Iako je mjesto kovnice nepoznato, pretpostavlja se da je mogla biti u Skradinu, Pavlovoj rezidenciji, ili, što je još vjerovatnije, na području Bosne, gdje su se nalazili rudnici srebra iz kojih je bilo moguće pribavljati potreban metal, što potvrđuju i kasnije bosanske kovničke prakse. Upravo ova veza sa bosanskim rudnicima dodatno podržava hipotezu da je kovanje novca Šubića čvrsto povezano s njihovim banskog djelovanjem u Bosni, čime njihov novac poprima i šire političko značenje.

Stjepan Kotromanić (1322–1353) nastavio je intenzivan rad kovnice, što se vidi po brojnim varijantama srebrnih dinara koji su do danas preživjeli. Kovanica tog perioda nosila je obilježja lokalne moći i često je služila i kao sredstvo političkog pozicioniranja, pa su u bosanskim kovnicama nastajale i imitacije srpskih dinara te čak falsifikati dubrovačkog novca.

Kovanje novca bana Stjepana II Kotromanića predstavlja prekretnicu u historiji bosanske monetarne tradicije, jer je riječ o prvom bosanskom vladaru koji je kontinuirano kovao vlastiti novac. Kao što naglašava Amer Sulejmanagić u svojim radovima o bosanskom srednjovjekovnom novcu, Stjepan II je svoje prve denare emitovao već u najranijoj fazi vladavine, a njihovi formalni elementi jasno pokazuju da je ban bio svjestan važnosti monetarne samostalnosti u izgradnji političkog autoriteta bosanske države.

Njegov prvi tip denara, prepoznatljiv po motivu kacige ukrašene perjanicama, bio je izrađen prema kelnskoj novčanoj stopi, što ga čvrsto povezuje s evropskim monetarnim tokovima prve polovine 14. stoljeća. Prosječna masa ovih denara iznosila je oko 1,445 grama, što pokazuje visok stepen tehničke preciznosti i usklađenosti s tadašnjim međunarodnim standardima.

Sulejmanagić dodatno ističe da se u tipologiji Stjepanovih kovanica jasno prepoznaje utjecaj susjednih monetarnih tradicija, prije svega srpske i ugarske, ali u kombinaciji s lokalnim rješenjima koja bosanski novac već u ovoj epohi čine prepoznatljivim u širem regionalnom kontekstu. Denari su nosili ikonografiju koja povezuje vladarsku simboliku i kršćansku pobožnost, što odgovara političkoj poziciji Kotromanića kao bana koji je vladao kompleksnim prostorom na razmeđi kultura.

U drugoj fazi njegove vladavine pojavljuju se i varijante s manjim ikonografskim odstupanjima, što, prema Sulejmanagiću, svjedoči o dugotrajnom radu kovnice i potrebi da se omogući stabilan dotok monetarne mase za rastuću trgovinu i administrativne potrebe banovine. Time novac Stjepana II postaje ne samo simbol državne vlasti nego i pokazatelj ekonomske konsolidacije Bosne u periodu kada se postavljaju temelji njene buduće političke snage.

Njegov nasljednik, ban Tvrtko (1353–1377), kovao je novac sličan Kotromanićevom, ali oslabljene kvalitete. Zbog toga je od Dubrovačke Republike naručio nove kalupe. Nakon što se 1377. godine proglasio kraljem, Tvrtko je kovao novac i u Kotoru, koji je time priznao njegovu vrhovnu vlast.

Iako Tvrtko I Kotromanić zauzima ključno mjesto u političkoj historiji srednjovjekovne Bosne, numizmatički podaci svjedoče o izuzetno skromnim tragovima njegovog utjecaja u monetarnoj sferi tokom banske faze vladavine (1353–1377). Kako naglašava Amer Sulejmanagić, u dostupnom korpusu bosanskog srednjovjekovnog novca ne postoji nijedna kovanica koja se može pouzdano pripisati isključivo banu Tvrtku, niti se u savremenim pisanim izvorima spominje njegovo pravo na kovanje novca prije krunisanja.

Monetarni prostor Bosne sredinom 14. stoljeća obilježavali su prvenstveno denari njegova strica, bana Stjepana II, koji su ostali u opticaju i nakon njegove smrti, te dubrovački novac koji je imao dominantnu ulogu u trgovini. Upravo zato Sulejmanagić zaključuje da, ukoliko su Tvrtkove kovanice iz banskog razdoblja uopće postojale, one danas nisu identificirane niti se mogu tipološki razdvojiti od Stjepanovih emisija.

Tek nakon krunisanja 1377. godine, kada Tvrtko postaje kralj „Srbljem i Bosni i Primorju“, javlja se njegov jasno definirani kraljevski novac, prepoznatljiv po motivima ljiljana Kotromanića i ikonografiji koja reflektira novu političku samosvijest bosanske države. Zbog toga numizmatička literatura dosljedno pravi oštru razliku između „Tvrtka bana“, čiji je novac neuhvatljiv i neprovjerljiv, i „Tvrtka kralja“, čije su emisije dobro dokumentirane i predstavljaju prvi snažan uzlet bosanskog monetarnog suvereniteta.

Period nakon Tvrtkove smrti označio je stagnaciju: između 1391. i 1420. u Bosni praktično nije bilo domaće kovanja novca. Tek s Tvrtkom II (1421–1443) vraća se tradicija kovanja kraljevskog novca, groševa, dinara i poludinara. Kralj Tomaš (1443–1461) nastavio je taj rad, ostavljajući iza sebe velik broj tipova i varijanti, što svjedoči o aktivnosti kovnice.

Stjepan Tomašević (1461–1463), posljednji bosanski kralj, obilježio je završetak jedne epohe precizno izrađenim dinarima i jedinstvenim četverostrukim zlatnim dukatom, jedinim poznatim domaćim zlatnikom. Taj dukat, izuzetne finoće i vrsnoće izrade, predstavlja vrhunac srednjovjekovne bosanske numizmatike. Za razliku od ranijih vladara, čija je numizmatika često fragmentarna i tipološki neujednačena, Stjepan Tomašević je kovao izuzetno kvalitetne srebrne dinare, odlikuju se preciznim radom, oštrim stiliziranim prikazima i jasno oblikovanim natpisima, što odražava razvijenu kovničku tehniku i visok umjetnički nivo pred osmansko osvajanje. Na njima se javlja karakteristična ikonografija: kralj prikazan frontalno ili s atributima vlasti, uz latinske natpise koji potvrđuju kontinuitet zapadnog monetarnog modela u Bosni.

Njegov četverostruki zlatni dukat, jedina takva kovanica u domaćoj historiji, izrađen je izuzetnom finoćom, s kompozicijama i slovnim trakama koje prema numizmatičarima nedvojbeno upućuju na ruku iskusnog majstora iz jedne od razvijenih kovnica u regionu. U pogledu metrologije i stila, ovaj dukat svrstava se među najljepše radove kasnosrednjovjekovnog Balkana. Upravo taj kvalitet i ambicija bosanske kovnice u posljednjim godinama nezavisnog kraljevstva svjedoče da Stjepan Tomašević nije samo okrunio politički razvoj kotromanićke države, već i njenu monetarnu tradiciju. Njegove kovanice, iako rijetke, danas predstavljaju najprepoznatljiviji simbol zrele bosanske državnosti, trenutak kada je domaći novac dostigao svoj vrhunac neposredno prije konačnog sloma 1463. godine.

Padom Bosne pod Osmansko Carstvo tradicija domaćeg kovanja nije nestala. Upravo suprotno, kovnice u Srebrenici, Čajniču i Sarajevu radile su u vrijeme sultana Sulejmana I, Selima II i Murata III. U ovim radionicama nastajali su zlatni altini i srebrne akče, osnovne osmanske monetarne jedinice.

Posljednja poznata epizoda osmanskog kovanja u Bosni odnosi se na bakarne mangure koje su, prema dostupnim izvorima, kandidate kovane u Sarajevu tokom vladavine sultana Sulejmana II (1687–1691). Historičar Muvekkit bilježi dramatične okolnosti nastanka ovog novca, povezujući ih s potrebama bosanske vojske uz granicu. Prema carskom fermanu, iz jedne oke bakra trebalo je iskovati 800 mangura, pri čemu su dvije mangure imale težinu jedne akče. Kovnica je bila smještena u sarajevskom Kazandžiluku, u magazama poznatim kao Oprkanj.

Bakarne mangure predstavljale su posljednju fazu sitnog novca u osmanskoj Bosni i bile su ključni instrument svakodnevnih ekonomskih transakcija u drugoj polovini 17. stoljeća. Kao najnižI apoen u prometu, mangura je bila namijenjena prvenstveno lokalnoj cirkulaciji, trgovačkim pijacama, zanatskim radionicama, seoskim i gradskim tržištima, naplatama sitnih usluga i obavezama prema lokalnim vlastima. Najčešće su korištene u Sarajevu i njegovoj neposrednoj okolini, ali su se širile i u druge dijelove Bosanskog ejaleta zahvaljujući trgovcima, putujućim majstorima i skromnim poreznim obavezama koje su zahtijevale sitan metalni novac.

Zbog niske vrijednosti i široke upotrebe bile su dostupne svim slojevima stanovništva, od sitnih obrtnika i mehane­džija do najnižih slojeva gradskog stanovništva, kojima su mangure omogućavale učešće u monetarnoj ekonomiji čak i u periodima kada je srebrni novac bio oskudan.

Izgled mangura odražava njihovu svrhu: kovane su od čistog bakra, jednostavne izrade, tankih stijenki i nerijetko nesavršenih rubova. Po metaloškom standardu Porta je propisala da iz jedne oke bakra treba iskovati 800 komada, što znači da su mangure bile izuzetno lagane i male. Tipični otisci bili su minimalistički: jednostavni arapski natpisi, obično s imenom sultana i hidžretskom godinom, ali bez složene ikonografije koja je krasila zlatni i srebrni novac. Budući da je kovnica bila smještena u sarajevskom Kazandžiluku, njihov izgled nosi obilježja lokalne zanatske tradicije,  ručna dorada, poneka nestandardna forma i varijacije u kalupima, što je česta pojava kod sitnog bakarnog novca u osmanskim provincijama.

Uprkos jednostavnosti, mangure su bile vitalan dio bosanskog monetarnog sistema: bile su novac „malog čovjeka“, svakodnevni alat ekonomskog života i posljednji domaći novac koji je Bosna kovala prije modernog doba.

Velika potražnja za sitnim novcem i jednostavnost njegovog kovanja prirodno su privukli falsifikatore, pa je bosanska istorija bakarnih mangura duboko isprepletena s pojavom krivotvorenog novca. Prvi ozbiljni problemi zabilježeni su gotovo odmah nakon zvaničnog početka kovanja u Sarajevu u vrijeme sultana Sulejmana II.

Ljetopisi Sutješkog samostana bilježe da su se vrlo brzo pojavile „krive mangure“, koje su tajno kovali rudari iz Vijake i Očevije, iskusni u obradi metala i naviknuti na improvizirane radionice. Falsifikatori su koristili bakar slabijeg kvaliteta, tanje pločice i primitivne kalupe, ali dovoljno uvjerljive za svakodnevni promet. Kada je vlast otkrila mrežu krivotvoritelja, uslijedile su drastične kazne, smrtne presude, koje pokazuju koliko je fiskalni poredak ozbiljno shvatao ugrožavanje monetarne stabilnosti.

Krajem osmanske vladavine falsifikati mangura postaju toliko rasprostranjeni da dospijevaju i u tadašnju štampu. Bosanski vjestnik 1866. godine donosi detaljan izvještaj o slučaju sarajevskog puškara koji je u svojoj kući proizvodio lažne mangure koristeći kalupe i improvizirane kovničke sprave. U priči se posebno ističe njegova majka, starija muslimanka koja je falsifikatima kupovala šećer i druge namirnice, sve dok trgovci nisu posumnjali u neobične bakarne novčiće koji su bili prelagani i isuviše neravni. Policijskom intervencijom otkrivena je „kućna kovnica“, kalupi, komadi bakra, brusni alat i ostaci neuspjelih novčića. Mladi puškar je, nakon priznanja, osuđen na deset godina zatvora a majka na blažu kaznu kao saučesnica. Krivotvorine nisu bile ograničene samo na Sarajevo. Primjer iz Kulen-Vakufa govori o Arapagiću, koji je kovao lažne dukate, naučen zanatu od zlatara Ilke.

Dolaskom Austro-Ugarske 1878. godine Bosna i Hercegovina ulazi u novu ekonomsku epohu u kojoj je monetarna modernizacija postala jedno od ključnih sredstava centralizacije vlasti i integracije pokrajine u širi habsburški ekonomski prostor.

U prvim godinama nakon okupacije u opticaju se zadržao dotadašnji osmanski i austrijski novac, ali se već 1892. godine uvodi jedinstvena valuta cijele Monarhije, austro-ugarska kruna (Krone/Korona), podijeljena na 100 helera (Heller/Filir). Time je izvršena potpuna fiskalna stabilizacija i uspostavljena čvrsta monetarna osnova za reforme koje su uslijedile: modernizaciju poreznog sistema, razvoj bankarstva, uvođenje osiguranja, hipotekarnih zavoda i novih kreditnih institucija.

U Bosni i Hercegovini su cirkulirale iste kovanice i novčanice kao u ostalim dijelovima Monarhije, bakarne i bronzane denominacije od 1, 2, 10, 20 i 50 helera te srebrne i niklovane kovanice od 1 i 2 krune, kao i papirni novac u apoenima od 1 do 1.000 kruna. Iako se često pogrešno smatra da je Monarhija štampala posebne „bosanske krune“, u stvarnosti takva emisija nikada nije postojala: Bosna je imala samo poseban sistem uprave, ali ne i poseban monetarni status.

Ipak, politička i fiskalna posebnost pokrajine odrazila se na finansijsku infrastrukturu. U Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci i Tuzli osnivaju se filijale velikih austrijskih i mađarskih banaka, kao i lokalne štedionice koje su upravljale kreditima, hipotekama i komunalnim ulaganjima. Stabilnost krune, čvrsto vezane za zlatni standard, omogućila je rast trgovine, unapređenje infrastrukture, standardizaciju cijena i integraciju Bosne u jedinstveni monetarni prostor srednje Evrope.

Uvođenje austro-ugarske valute tako nije bilo samo tehnička mjera, ono je značilo duboku promjenu svakodnevnog života, ekonomske prakse i političkog okvira u kojem se Bosna razvijala od kraja 19. do početka 20. stoljeća.

Slom Austro-Ugarske 1918. godine ostavio je Bosnu i Hercegovinu u monetarnom haosu. Na tržištu su istovremeno kružile austro-ugarske krune, srpski dinari, crnogorski perperi, pa čak i različite lokalne emisije privremenog novca. Novi državni vrh Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca suočio se sa zadatkom da stabilizira platni sistem i uspostavi jedinstvenu valutu. To je postignuto reformom iz 1920. godine, kada je uveden dinar SHS, uz konverziju po kursu 4 krune = 1 dinar. Ovaj kurs pogodio je građane bivših austrougarskih zemalja, uključujući Bosnu, jer je efektivno umanjio vrijednost njihove štednje i nagomilanog novca.

Uprkos tome, dinar je postupno postao dominantna valuta u svakodnevnom prometu. U upotrebi su bile kovanice od 5, 10, 25 i 50 para te novčanice od 1 do 1.000 dinara, koje su od 1929. godine nosile obilježja nove države Kraljevine Jugoslavije. Druga velika reforma sprovedena je 1931. godine, kada je uveden zlatni dinar, nominalno vezan za međunarodni zlatni standard, ali nikada u potpunosti stabiliziran zbog velike ekonomske krize.

U Bosni i Hercegovini najvažniju ulogu u distribuciji nove valute imale su državne i privatne banke, posebno Sarajevska državna banka i Privilegovana agrarna banka, koje su tokom 1920-ih i 1930-ih širile kreditne mreže i pratili proces monetarne konsolidacije. Posebno mjesto imale su i lokalne štedionice koje su omogućavale sitna ulaganja i kreditiranje zanatlija, trgovaca i seljaka. U kasnim 1930-im, u opticaju se pojavljuje nova generacija novčanica s likom mladog kralja Petra II Karađorđevića, što simbolično označava posljednju fazu predratnog monetarnog sistema. Dinar je tako postao osnova ekonomske strukture Bosne u periodu između dva rata, ali i ogledalo političkih potresa, reformi i neuspjeha koji su obilježili Kraljevinu sve do njenog sloma 1941. godine.