Iran raspolaže s više od 3.000 balističkih projektila, uključujući hipersonične, sposobne zaobilaženja izraelskih odbrambenih sistema

Dvanaestog novembra 2011. u 13:30 snažna eksplozija zatresla je istočna predgrađa Teherana. Udarni val osjetio se diljem grada, a s mjesta eksplozije, oko 50 kilometara od glavnog grada, dizao se gust dim i vatra. Ubrzo je potvrđeno da je do eksplozije došlo u raketnoj bazi Ghadir i da je među 17 poginulih pripadnika Revolucionarne garde bio i general Hassan Moghaddam, ključna figura iranskog raketnog programa.

Iako su iranske vlasti tvrdile da se radi o nesreći pri transportu municije, međunarodni mediji spekulirali su o mogućem izraelskom sabotažnom napadu. Značaj Moghaddama potvrđen je i veličanstvenim ispraćajem na kojem je prisustvovao i vrhovni vođa Ali Khamenei. Al Jazeera ga je opisala kao „Iranca poznatijeg u Izraelu nego u vlastitoj zemlji“, napominjući kako je upravo on stajao iza razvoja raketnog programa libanskog Hezbollaha.

Na godišnjicu njegove pogibije 2022. godine, Teheran je predstavio prvi hipersonični projektil u svom arsenalu – Fattah. Ovaj projektil, dometa 1.400 kilometara i nosivosti do 450 kilograma eksploziva, sposoban je probiti sve poznate protivraketne sisteme i uvrstio je Iran u elitni klub zemalja s hipersoničnim naoružanjem, uz SAD, Rusiju i Kinu, javlja El Mundo.

Bivši zapovjednik Revolucionarne garde Hossein Salami – ubijen nedavno u izraelskom napadu – tada je izjavio: „Moghaddam je bio glavni arhitekt našeg raketnog i topničkog kapaciteta te utemeljitelj naše strategije odvraćanja.“

Diplomirani inženjer strojarstva i aeronautike, Moghaddam je od 1984. godine radio na osposobljavanju iranskih snaga za korištenje tada dostupnih Scud-B raketa. Međutim, njegovo strateško usmjerenje brzo se preusmjerilo s Iraka prema Izraelu. Navodno je jednom izjavio: „Trebamo projektil koji može pogoditi Izrael.“

Ključni pomak dogodio se 1993. kada je Moghaddam sklopio sporazum s Sjevernom Korejom. Stručnjaci iz Pjongjanga pomogli su u razvoju iranskih projektila Shahab, Zelzal i Ghadar, čiji je domet povećan do 2.000 kilometara – dovoljno da se dosegne izraelska teritorija.

Godine 2008. Teheran je predstavio Sejjil-2, projektil na čvrsto gorivo nosivosti 1.200 kilograma, također dometa 2.000 kilometara. Kasnije su razvijeni i Kheibar Shekan (1.420 km) te Qassem Basir, najnovija raketa namijenjena za probijanje odbrambenih sistema poput izraelske “Željezne kupole” ili američkih Patriots i Thaad.

Tokom izraelskog napada na iransku ambasadu u Siriji u aprilu prošle godine, Teheran je odgovorio lansiranjem šest raketa Kheibar Shekan koje su zaobišle izraelsku odbranu i pogodile jednu od glavnih zračnih baza. No veća ofanziva uslijedila je prvog oktobra 2024. godine, kada je Iran ispalio oko 200 balističkih projektila prema Izraelu u dva vala, premda s ograničenim učinkom.

Iran je ovih dana predstavio i projektil Abu Mahdi, protubrodsko oružje dometa do 1.000 kilometara, čime je dodatno proširio spektar svojih sposobnosti. Uz balističke projektile, režim u Teheranu podržava svoje saveznike širom regije – od jemenskih Huta, preko Hezbollaha, do iračkih milicija – isporukama raketa i obukom kadrova.

Prema podacima američkog generala Kennetha McKenzieja iz 2023., Iran posjeduje više od 3.000 balističkih raketa, čineći njegov arsenal „najvećim i najsloženijim na Bliskom istoku“. Međunarodni institut za strateške studije (IISS) u svojoj analizi iz 2021. godine ističe kako je Iran posljednjih deset godina više ulagao u preciznost nego u povećanje dometa iznad 2.000 kilometara.

Još 1998. tadašnji ministar odbrane Ali Shamkhani – takođe nedavno ubijen u izraelskom napadu – izložio je iransku strategiju: pretrpjeti prvi udar i potom odgovoriti razornim protivnapadom koji bi spriječio daljnju agresiju. Do danas, praksa pokazuje da takva strategija nije donijela očekivane rezultate.