Ponekad mu, kaže, nepoznati ljudi na ulici dobacuju: “Mudžahedin, što radiš ovdje, idi kući!” To ga, priznaje, “užasno smeta”, a za one koji dobacuju ima samo jednu riječ: “Primitivci”. Njegov odgovor je izravan: “Hajde ti postigni ono što sam ja postigao.” I dodaje još jednu važnu razliku, kad ide po svijetu na konferencije, ne predstavlja Libanon, nego Hrvatsku. “Preda mnom je hrvatska zastava i govorim hrvatski – ne libanonski.”

Hassan Haidar Diab rođen je 1963. godine u Bejrutu. Uz njegovo ime gotovo se uvijek vežu iste odrednice: hrvatski novinar, ratni reporter i politički komentator. U njegovoj biografiji, međutim, te riječi nisu tek profesionalne označnice zanimanja, one su, barem kako sam pripovijeda, nastavak života koji je od najranije dobi bio obilježen ratom, ideologijama i izbjeglištvom.

U Zagreb je došao 1981. godine. Nije to bila slučajna stanica, nego izbor koji je, kako kaže, proizašao iz političkog konteksta u kojem je odrastao i kojem je pripadao. Dobio je stipendiju za studij u Jugoslaviji, i to stipendiju Palestinske oslobodilačke organizacije. Bio je pripadnik PLO-a i, kad mu se otvorila mogućnost da ode studirati u “neku socijalističku zemlju”, odlučio se baš za Jugoslaviju. Razlog ne skriva: “Za mene je Josip Broz Tito bio idol, kao i narodnooslobodilačka borba. Uz Tita moj idol bio je i Che Guevara.”

U Jugoslaviju je stigao najprije preko Beograda, a onda je, prije konačne odluke, obilazio i druge glavne gradove. Htio je, kaže, vidjeti gdje se može zamisliti. Ipak, kad je došao u Zagreb, nešto se presjeklo: “To je bila ljubav na prvi pogled.” Grad mu se ukazao kao posebna cjelina, s detaljima koji su mu ostali urezani – “Trg Republike (danas Jelačić plac), Ilica, Gornji grad, pa crkve, Gradska kavana…” U tom nabrajanju nije sadržan samo zanesenjački turistički sentiment, nego osjećaj da je pronašao mjesto koje ga prima. “Zagreb je specifičan grad, ima nevjerojatnu dušu”, kaže, i dodaje jednostavno: zaljubio se i ostao.

Upisao je Fakultet političkih znanosti. I to nije bio tek akademski izbor, nego nastavak plana koji je u sebi nosio još iz Bejruta. Po povratku je, vjerovao je, trebao postati političar u okviru PLO-a. Taj “povratak” tada je zvučao kao logičan slijed. A da bi se razumjelo zašto, Diab se vraća još dublje, u djetinjstvo koje, kako tvrdi, zapravo i ne pamti kao djetinjstvo.

PRVI RAT S DESET GODINA

Odrastao je u kvartu Shatila u Zapadnom Bejrutu, uz staru zračnu luku. Kako uz aerodrom “nisu smjele biti nikakve zgrade”, ondje je postojao “veliki prazni prostor”. U taj prostor, i u taj kvart, počeli su masovno dolaziti Palestinci nakon 1967. godine. Shatila je s vremenom postala palestinski izbjeglički kamp i u njemu je bila i njihova kuća. Najprije šatori, zatim sve čvršća svakodnevica izbjeglištva, a onda i vojni ritam: “Tamo su prvo postavili šatore, a malo-pomalo počeli su i s vojnim vježbama.”

Diab pamti i da je među njima bilo mnogo djece, dječaka koji su trenirali. Kao dijete, počeo je dolaziti, gledati ih, a onda se “postupno” uključivati. I danas, kaže, kod njih postoje takve dječje grupe koje vježbaju, zovu ih “lavići”. Njegovo vlastito odrastanje s tim “lavićima” nije ostalo na promatranju. Godine 1973. prvi put je sudjelovao u sukobu između palestinske i libanonske vojske. “To je bio moj prvi rat”, kaže. Imao je deset godina.

Dvije godine kasnije, 1975., izbio je libanonski građanski rat. I tu Diab prekida ono što naziva čestim pogrešnim pojednostavljivanjem. “Ljudi često pogrešno govore da je rat u Libanonu bio između kršćana i muslimana. To nije istina.” On ga opisuje kao rat lijevih i desnih ideologija. Ističe da je “na obje strane bilo mnogo i kršćana i muslimana”, pa čak u našem razgovoru navodi primjer koji mu je ostao važan kao argument: „U Komunističkoj partiji Libanona, kaže, bilo je čak 99 posto kršćana.”

U njegovoj interpretaciji, “svi lijevo orijentirani bili su na strani Palestinaca”, a “svi desno orijentirani” na strani Falange – kršćanske političke i militantne organizacije – koja je, kako tvrdi, i pokrenula sukob. “Suština je bila u tome da je Falanga htjela protjerati Palestince.” Ipak, dodaje, bilo je i “mnogo Libanonaca, stranaka i lijevo orijentiranih organizacija” koje su stajale uz Palestince. Zato, u njegovoj interpretaciji, to nije bio rat ni između Libanona i Palestine, ni između kršćana i muslimana, nego rat između dviju ideologija.

Diab širi sliku i izvan Libanona. Palestinci su, podsjeća, prvo došli u Jordan, gdje su pokušali stvoriti “zamjensku državu”, a zatim su to pokušali i u Libanonu. Sve je, kaže, trajalo do 1990. godine, “iako zapravo još uvijek nije u potpunosti završilo”. Libanon opisuje kao “kompliciranu zemlju”, krizno područje i strateški iznimno važno mjesto u kojem su “mnoge zemlje imale i još uvijek imaju utjecaj” – spominje Saudijsku Arabiju, Egipat i druge.

Za njega to nije bila geopolitika iz novina, nego život koji se uvlačio u svaku poru. “Još kao djeca osjećali smo posljedice ratova, iskreno, ne sjećam se djetinjstva izvan toga.” Kad kaže “ja zapravo nisam imao djetinjstvo”, to ne izgovara kao metaforu, nego kao doslovan zaključak: kakvo je djetinjstvo, pita se, “kada se dijete s deset godina već uključuje u rat?” Kad danas gleda djecu koja “žive i uživaju razne blagodati”, postaje mu jasnije koliko je njemu toga bilo uskraćeno. “Nisam imao ništa. Nitko mi nikada nije dao dar.” Bilo ih je jedanaest u obitelji, ali odmah dodaje da to “nije bio pravi razlog” – jednostavno, ondje je postojao drukčiji život, “život siromaštva i ratova”, i to se osjećalo u svemu.

Ipak, školovanje mu nije bilo prekinuto. Objašnjava da je u Libanonu, kao kasnije i u Siriji, situacija često bila takva da je u jednom dijelu zemlje bilo pucnjave i razaranja, dok u nekom gradu ili dijelu grada “nije bilo gotovo ništa – sasvim drugi svijet”. Zato je, kaže, “bez problema” završio i osnovnu i srednju školu. Išao je u državnu školu jer su roditelji bili siromašni, a u toj školi bilo je “različite djece” – muslimana, Druza, kršćana, Alavita. Bilo je i mladih pripadnika Falange. On to pamti kao prostor razgovora: “Bilo je lijepo raspravljati i čuti različita mišljenja, sukoba među nama nije bilo.” U tom školskom mozaiku njega su, kaže, zvali Palestinac – kao oznaku identiteta koja je bila prisutna, ali ne nužno i povod za školske sukobe.

Kaže i da su, unatoč ratu, funkcionirale čak i visokoškolske institucije: Arapski univerzitet radio je “cijelo vrijeme rata”. On tamo nije studirao jer je bilo skupo, a stipendija za Jugoslaviju bila je izlaz. Da je htio ostati, morao bi se “sam snalaziti”.

Dolazak u Jugoslaviju za njega je bio sudar svjetova. “Kad sam došao u Jugoslaviju, nisam mogao vjerovati da postoji drugi život osim onog koji sam poznavao u Libanonu.” Bio je iznenađen i tek je tada, kaže, shvatio da može biti drugačije.

U početku se sporazumijevao na engleskom, a hrvatski je učio na Filozofskom fakultetu. “To je težak jezik”, priznaje, i odmah dodaje nešto što zvuči kao savjet iz vlastitog iskustva: ljudi misle da treba prvo učiti gramatiku, ali njemu je “najviše pomoglo razgovaranje s ljudima”. Učio je i čitanjem: stripovi su bili ulaz, posebno Alan Ford kojeg je “jako volio”, a onda su došle i novine. I tu se pojavljuje još jedna, naizgled “zagrebačka” nit u njegovoj priči: bio je vatreni navijač Dinama. Kupovao je njihove novine, čitao ih i, kaže, “dosta razumio”. Jezik, grad i nova svakodnevica nisu mu došli odjednom, ali u njegovom pripovijedanju jasno je da je Zagreb vrlo rano prestao biti samo mjesto studija, postao je prostor u kojem je prvi put osjetio da se život može voditi i izvan zvuka pucnjave.

Na pitanje kako su ga u Zagrebu dočekali – kolege, profesori, okolina – Hassan Haidar Diab odgovara bez zadrške, kao da se u tome nema što dramatizirati. “Nikad nisam imao problema. Svi su me prihvatili vrlo lijepo.” U tom prvom zagrebačkom razdoblju, kaže, imao je i materijalnu sigurnost kakvu dotad nije poznavao jer stipendija je bila dobra, a s njom i osjećaj da si napokon može “puno toga priuštiti”.

Živio je grad intenzivno, kao netko tko želi nadoknaditi propušteno vrijeme. Najčešće je izlazio u Saloon, “elitni klub u koji su dolazili pjevači, glumci i sportaši”. Putovao je i na more – spominje Pag i Rab – i pratio sport s navijačkom strašću koja ga je brzo vezala za zagrebačku svakodnevicu: “Niti jednu utakmicu Dinama ili Cibone nisam propustio – bio sam posvuda.” U tom nabrajanju nalazi se i detalj koji govori o njegovoj tadašnjoj slici života: “Imao sam čak i skupi automobil.”

Kad danas govori o privatnom životu, kaže da ima “lijep i stabilan brak” i da je već 17 godina sa svojom ženom. O Zagrebu govori kao o mjestu koje ga je oblikovalo. Za njega je to “oduvijek bio otvoren i poseban grad, grad svjetskog kalibra”, s fakultetima koji su bili “priznati diljem svijeta”. Primjećuje i promjene: Zagreb “više nije isti kao osamdesetih” jer se, kako kaže, promijenila struktura stanovništva, ali unatoč tome zaključuje gotovo prisno: “I dalje je to moj Zagreb.”

Ljiljanu, svoju današnju suprugu, upoznao je sasvim slučajno u kafiću u Velikoj Gorici. Ona je čekala autobus, a on je ondje bio “zbog posla”. Razgovor je krenuo spontano; on je pozvao na kavu, i “tako je sve počelo”. Ljiljana je tada živjela u selu Velika Buna, gdje danas žive zajedno.

O njoj govori s poštovanjem i ponosom, ali i kao o osobi koja je, kroz zajednički život, ušla duboko u njegov svijet. Ljiljana je spisateljica i, kako ističe, nedavno je dobila nagradu “Zlatna turopoljska podgutnica” za knjigu Ljubav u sjeni ratova – priznanje koje se, kaže, svake godine dodjeljuje građanima Velike Gorice za rad i doprinos zajednici. No važnije od nagrade u njegovoj priči jest činjenica da je s njim obišla “gotovo sva ratišta” na kojima je bio.

Prekretnicu veže za 2011. godinu i Arapsko proljeće, kada je u Libiji nestao na deset dana. Do Tripolija su se, prisjeća se, kretali teškim putevima, nitko ih nije zvao, radili su svoj posao, a tek kad su se vratili “do civilizacije”, otvorio je e-mail i zatekao mnoštvo poruka: “Di si? Što se dogodilo? Nisi dostupan. Jesi li u redu?” Tek tada je shvatio što se zapravo događalo – “uopće nije bilo signala”, pa se nitko nije mogao javiti. Ljiljana se, kaže, jako prestrašila. I tada je donijela odluku da ide s njim.

Njene riječi prenosi kao rečenicu koja je promijenila ritam njihovog života: “Ako ti pogineš, moj život više nema smisla.” I krenuli su zajedno.

Kad govori o ratnim terenima Bliskog istoka, ton mu se vraća na iskustveni, gotovo suhi realizam: “Ratovi na Bliskom istoku su surovi. Stalno si izložen smrti. Tko to nije doživio, ne može razumjeti.” Ali ono što naglašava jest da su, unatoč svemu, prolazili zajedno. Svako jutro Ljiljana bi na mobitelu zapisivala gdje su bili i što se događalo – da ne zaboravi. On, kaže, u početku nije ni znao što točno radi, sve dok mu jednog dana nije rekla: “Napisala sam knjigu.”

Ljiljaninu knjigu Hassan vidi kao nešto što nadilazi intimnu priču: smatra je “iznimno važnom” u vremenu netolerancije, mržnje i huškanja, jer nosi poruku koju on izgovara vrlo jasno: ljubav “ne poznaje granice” i “ne pita za vjeru ni naciju”. Upravo zbog te poruke, kaže, dobila je veliku podršku i priznanje. Ljiljana sada piše i drugu knjigu, a sve što je vidjela na ratištima, tvrdi, promijenilo joj je pogled na svijet. „Kad čovjek vidi toliko stradanja, toliku glad i žeđ djece, dok mi ovdje mirno pijemo kavu, to ga duboko promijeni – postane humaniji, razvije empatiju. O tome piše.”, otkriva Hassan.

I o njemu samome, kaže, snimljena su dva filma – jer mu je život bio “izuzetno avanturistički, nevjerojatan”. Prvi je dokumentarni film Hassan (2017.), tridesetominutni, redatelja Arsena Oremovića. Drugi je dugometražni Hassanovi ratovi (2024.), redatelja Roberta Bubala. U tim filmovima, kako kaže, otkriva svoje “neotkrivene tajne” i pokušava pokazati tko je zapravo “taj najnagrađivaniji novinar, poznati ratni reporter, ratni komentator na Hrvatskoj televiziji, vojni analitičar i slično”.

Za film Roberta Bubala veže i dug proces nagovaranja: Bubalo je, kaže, već 15 godina želio snimiti film, a on je odbijao. Razlog nije bio profesionalan, nego osoban – nije htio “otvarati stare rane” zbog poginulog brata, prijatelja i školskih drugova, zbog višestrukih ranjavanja i teških trenutaka. Ipak je pristao. “Sjedili smo i razgovarali danima”, kaže, a onda je Bubalo napisao scenarij i pokazao mu gotovu verziju. “Nisam ništa mijenjao.” Dobili su sredstva i snimili film, a poslije su ga prikazivali na festivalima i osvajali nagrade.

No ono što mu je, kaže, najvažnije nije festivalska ruta nego reakcija publike. Ljudi mu znaju reći da, ako netko želi saznati što se događa na Bliskom istoku, neka pogleda Hassanov film. “To je suština filma.” Slično govori i za Ljiljaninu knjigu: “Ni ona nije nikoga ostavila ravnodušnim.”

Kad se razgovor vrati na Libanon i obitelj, njegove rečenice ponovno postaju teške. Kaže da obitelj ima “i tamo i drugdje po svijetu”. Jedan brat mu je poginuo u ratu. O današnjem životu u Libanonu govori bez uljepšavanja: “Danas se živi jako teško, ljudi rade samo za kruh i osnovne potrepštine.” Prisjeća se da je to prije bila zemlja hedonizma, poznata po hrani, a danas je “gotovo sve nedostupno”. Pokušava pomoći koliko može. Kad dobije plaću, šalje novac obitelji, ali problem je što “sve kasni”.

U jednoj rečenici sažima slom svakodnevice koju pamti, kaže da je Libanon proglasio bankrot 2001. godine i da je od tada život izuzetno težak, vrijednost novca i plaća, po njegovim riječima, drastično je pala – navodi primjer plaće koja je prije iznosila oko 1000 dolara, a onda je “preko noći pala na 20 dolara”.

Kad Hassan Haidar Diab govori o integraciji, ne govori apstraktno jer je mjeri vlastitim životom i iskustvima, i dobrim i ružnim. “Za sebe mogu reći da sam integriran”, kaže, a kao jedan od najupečatljivijih dokaza vlastite “uklopljenosti” navodi putovanja na kojima se čovjek, doslovno, mora naučiti prilagođavati drugima.

Prisjeća se da je bio sa Željkom Malnarom na Putevima Aleksandra Velikog – ekspediciji koja je, kako prepričava, vodila kroz čitavu Makedoniju, Bugarsku, Tursku, Siriju, Libanon i Jordan. I to, naglašava, “na konjima”. Takvo putovanje nije romantična razglednica, nego disciplina sporog kretanja i stalnog susreta s tuđim pravilima. U Turskoj su, kaže, putovali gotovo godinu dana, jer “ne možeš jahati više od 15 do 20 km dnevno”. U svakom selu u koje bi došli upoznavali su različite ljude i različite živote, a ključna lekcija bila je jednostavna: “Morali smo se prilagoditi njima, a ne oni nama.”

Iz te slike izvodi i svoju definiciju integracije. Naime, čovjek može zadržati vjeru i običaje, ali mora poštivati zemlju u koju je došao. Ne očekuje se, kaže, da netko “pije alkohol ili jede svinjetinu”, ali se očekuje da poštuje pravila i običaje i, jednako važno, da se ne izolira. “Izolacija je najgora stvar”, kaže otvoreno. Primjećuje da se ljudi koji dolaze iz arapskog i islamskog svijeta često zatvaraju među sobom, gradeći vlastite krugove do mjere da prestaju biti dio društva u koje su stigli.

S druge strane, podsjeća da i ovdje i u svijetu ima mnogo intelektualaca, doktora, inženjera iz arapskog i islamskog svijeta koji rade, imaju svoje poslove i integriraju se, kao i uspješni mladi sportaši iz druge generacije doseljenika koji “predstavljaju zemlju u kojoj žive”. A onda dodaje rečenicu koja odražava i njegov umor od identitetskih presuda: “Pustimo sad primitivce koji kažu: ‘Ti ne možeš biti Hrvat.’”

Najveći problem, po njemu, često nije u nedostatku “prilike”, nego u “dobrovoljnom stavljanju sebe u geto”. Kao upozorenje navodi Molenbeek u Bruxellesu, kvart koji spominje kroz iskustvo vlastitog boravka i kroz prizmu problema radikalizacije i ISIL-a. “Ne možete vjerovati u kojem svijetu ti ljudi žive! Neki nikada nisu izišli iz kvarta.” Ne skida odgovornost na “Zapad” ili belgijsku vladu – naprotiv, kaže: “Ne bih rekao da su krivi belgijska vlada ili Zapad – oni sve daju.” Ali smatra da se taj obrazac zatvaranja mora mijenjati, jer izolacija postaje plodno tlo za ekstremizam i za trajni prekid veze s okolinom.

Ipak, Diab ne govori o integraciji samo kao o “dužnosti” doseljenika, govori i o društvu koje prima i o primitivizmu koji, kako kaže, zna isplivati čim se negdje u svijetu dogodi nasilje. Ponekad mu, kaže, nepoznati ljudi na ulici dobacuju: “Mudžahedin, što radiš ovdje, idi kući!” To ga, priznaje, “užasno smeta”, a za one koji dobacuju ima samo jednu riječ: “Primitivci”. Njegov odgovor je izravan: “Hajde ti postigni ono što sam ja postigao.” I dodaje još jednu važnu razliku, kad ide po svijetu na konferencije, ne predstavlja Libanon, nego Hrvatsku. “Preda mnom je hrvatska zastava i govorim hrvatski – ne libanonski.”

U tom dijelu razgovora širi priču na atmosferu u javnosti: kaže da “ovdje često vlada teški primitivizam”, podsjeća i na fizičke napade na strane radnike “koji nemaju veze s islamom”, te spominje i slučajeve u kojima se krivnja automatski lijepi na “stranca”.

Navodi primjer časne sestre za koju se mislilo da je napadnuta na ulici, pa je “odmah bio optužen Afganistanac”. To, kaže, “se ne smije dopustiti”. Njegov princip je jasan. Kad se dogodi nasilje, nasilnika treba imenovati “imenom i prezimenom”, a ne po vjeri ili naciji. Istovremeno, dodaje i drugu stranu iste medalje: “Ne smije se dopustiti da manjina terorizira većinu.” Problemi se, po njemu, moraju izgovoriti naglas, ali bez kolektivnog označavanja i bez prečica koje hrane mržnju.

Integraciju vidi kao nešto što je važno prvo za sebe, a potom i za okolinu: “Kad je netko integriran, život je ljepši.” U toj rečenici kao da se spaja sve ranije što je govorio – i o ratu, i o pripadanju, i o potrebi da se ne živi u rovovima ni kad nema pucnjave. Posebno naglašava odgovornost medija: “Mi novinari moramo biti odgovorni i paziti što pišemo. Uvijek treba ostati na sredini.” I tu ubacuje vlastito iskustvo napada jer bio je izložen “velikim napadima”, ali ih je prijavio “ne zbog sebe, nego da se takvo ponašanje ne ponovi”. Policija je, kaže, postupila. Da je šutio, uvjeren je, oni bi nastavili. Svijet je, upozorava, takav da “ne treba puno da se situacija zapali”.

Dio njegove procjene vezan je i za širi globalni kontekst. Kaže da se položaj muslimana pogoršao nakon napada na WTC 11. rujna 2001., ali u istoj rečenici povlači crtu jer on ne mora biti odgovoran za teroriste koji su to učinili. “Ja sam svjetski čovjek”, kaže. Smatra da “svaka vjera treba biti pod paskom kako se nasilje ne bi širilo”, jer je puno ratova u svijetu izazvano vjerom, ali dodaje i osobni stav koji nije spreman mijenjati ni pod pritiskom: “Ja neću promijeniti svoje ime.”

Uspoređujući danas i prije, kaže: “Prije, kad je bila Jugoslavija, bilo je bolje, nitko ništa nije pitao.” Kao simptom promjene navodi razgovor s prijateljicom koju zna godinama. Rekla mu je da se više ne osjeća sigurnom, jer je u gradu srela dvojicu muškaraca koji su “izgledali kao strani državljani”. On je pitao zašto se osjećala nesigurno, a ona je odgovorila: “Ne znam, osjećala sam nelagodu.” Za njega je to znak koliko je strancima postalo teško jer “prije toga takvih situacija nije bilo”. Danas, smatra, društvene mreže i pojedini mediji doprinose stvaranju predrasuda o arapskom i islamskom svijetu, a najgore mu je kad čuje optužbu: “Došli ste ovdje stvarati islamsku državu!” Na to odgovara gotovo rezignirano: “Kakvu islamsku državu?”

Zbog svega toga, zaključuje, danas je integracija teža nego prije i baš zato, kaže, treba raditi na tome “da bude bolje.”