“Imam sepet pjesama, ali ništa mi se ne izdaje, ne bih sad to mogao. Imam i audio studio i video opremu, sve ono o čemu sam prije sanjao imam, ali nemam volje. Jednostavno nemam želju. Ne znam hoće li se to dogoditi. Imam neku odgovornost prema toj publici, vidiš da je scena šuplja, čovjek koji je Rolls-Royce u pjevanju pjeva tuđe pjesme, to nikako ne mogu da shvatim”, kaže Hamza. Dodaje da je jedina “tuđa” pjesma koju je u životu otpjevao ilahija “Dosta mi je Allah moj” na jednom koncertu.

Hamza (Igor) Ražnatović bio je prepoznatljivi frontmen sarajevske rock grupe Macbeth, jedna od istaknutih zvijezda muzičke scene 1990-ih. Njegov jedinstveni glas i energija benda ostavili su neizbrisiv trag među generacijama fanova.

Macbeth je osnovan 1986. godine, a tokom skoro dvije decenije karijere snimili su brojne pjesme pune duše i energije. Njihova muzika i danas nosi posebnu težinu, a bend ostaje omiljen među različitim generacijama. Iako su prestali s radom sredinom 2000-ih, njihov muzički trag i dalje je neizbrisiv dio sarajevske i bh. rock historije.

Godinama se Hamza Ražnatović nije pojavljivao u javnosti. U podcastu “Manifest” na medijskoj platformi Plenum.ba sa Adnanom Hamidovićem Frenkijem otkrio je gdje je danas i šta radi, ali i gdje je bio svih ovih godina.

Hamza je ispričao da danas ima studio za audio i video produkciju u Sarajevu. Stalno piše i pjeva pjesme, ali ništa ne objavljuje.

“Imam sepet pjesama, ali ništa mi se ne izdaje, ne bih sad to mogao. Imam i audio studio i video opremu, sve ono o čemu sam prije sanjao imam, ali nemam volje. Jednostavno nemam želju. Ne znam hoće li se to dogoditi. Imam neku odgovornost prema toj publici, vidiš da je scena šuplja, čovjek koji je Rolls-Royce u pjevanju pjeva tuđe pjesme, to nikako ne mogu da shvatim”, kaže Hamza. Dodaje da je jedina “tuđa” pjesma koju je u životu otpjevao ilahija “Dosta mi je Allah moj” na jednom koncertu.

U maldosti je, odrastajući u Švrakinom, znao biti problematičan, krao je, koristio droge, bio u zatvoru, ali sudbina je htjela da baš on bude taj koji će drugima pomagati da se izbave iz ponora u koji ih je droga dovela.

Borba protiv ovisnosti zamijenila je muziku u njegovom životu. Naime, posljednja turneja Macbetha, koju su odradili zajedno sa Halidom Bešlićem, bila je prekretnica. Tada je menadžer benda bio Faruk Drina,a  taj čega se dohvati to mora biti na vrhunskom nivou. Uoči turneje, ispričao je Hamza, nazvao ga je Hase Tirić koji je tada postavljen za direktora nepostojećeg centra za odvikavanje i zamolio da malo promovira borbu protiv ovisnosti i ono što bi centar trebao da radi. To je prenio Faruku Drini.

“Sutradan otvoriš novine – vatromet. Svi pišu o tome. Zove Hase, kaže nemoj to preko kantona, treba preko Federacije ili nešto tako, valjda je to njemu sve bilo prebrzo, poklopi mi slušalici i blokira me. Mi u po turneje, odrekli se novca da se uspostavi taj centar, pare se skupljaju, a ja ne znam šta sad da radim. U toku turneje ja moram praviti udruženje da ne ispadne da sam slagao”, objašnjava Hamza Ražnatović.

U toku turneje jave mu se roditelji iz Smoluće kod Lukavca, tamo ima centar za odvikavanje, a žena koja je tu radila prestala je dolaziti jer su Amerikaci koji su to finansirali završili projekat i nema više para. U međuvremenu, šest momaka tamo sjedi, roditelji dolaze na smjene da ih čuvaju.

“Mene sunce ogrijalo kad sam čuo za centar”, kaže Hamza, jer će konačno moći novac iskoristiti za ono za što je namijenjen. Ali pojavljuju se tada ponovo neki Amerikanci i Islamska zajednica zainteresirani da preuzmu centar, apsurdno, ali to je takmičenje ko će preuzeti.

“Jedva sam nagovorio roditelje da prihvate da centar preuzme Islamska zajednica”, kaže Hamza i objašnjava da je sve funkcioniralo dok je bio voditelj centra efendija Šekib Čokić, no kada je umjesto njega postavljen drugi čovjek, momcima smještenim u centru nije odgovarao, i oni su napustili centar.

“Zovu oni mene i kažu evo nas u Sarajevu, mi došli pa vidi šta ćemo. Tako kreće priča, upoznajem hafiza Sulejmana Bugarija o tome. I onda u jednoj kući koja je pripadala džematu Bijele džamije na Vratniku, u jednoj prostoriji, pod pločom, bez krova proveo sam četiri mjeseca s tim momcima. U jednom momentu bilo je njih 16. Meni žena tu dolazila da ašikujemo. To me moralo odvući od muzike, tada sam se otkačio od svoje ekipe, i oni su razumjeli da je to preče od svega drugog. Bogatstvo je vidjeti čovjeka koji je nekada spavao pod mostom a danas hoda s djecom, ima posao, vozi dobar auto, kupio stan.

Čovjek koji dođe u taj stadij da traži pomoć u nekoj komuni on je već sve prekršio što je mogao. Ljubav je ta stvar koja pomaže. Dijete je to nečije, fulio je negdje, zeznuo je. Svako od narkomana ko može fizički makar krasti on neće doći u centar, onaj ko dođe on fizički više ništa ne može. Vjera je tu glavna, ako ti Bog da da uvidiš, uvidiš”, objašnjava Ražnatović.

Iako je imao iskustva sa raznim narkoticima, u ratu je shvatio da mu ništa ne treba da se skine.

“Sve je u glavi. Džaba pare, nema droge. Rat je meni bio dokaz da se može”, kaže Hamza.

Nakon nekog vremena na Vratniku, napravili su u Ilijašu centar za liječenje ovisnosti za 30 korisnika.

Govoreći o muzici, ispričao je kako je Macbeth prvi koncert imao 1986. godine na platou ispred škole na Alipašinom za 25. maj, za Dan mladosti. Vojska je radila razglas za taj koncert. Kada su počeli svirati svoju pjesmu “Treći svjetski rat”, koncert je završen. Nekoliko godina kasnije pobijedili su na festivalu mladih bendova, na festivalu na kojem je učestvovalo 40 bendova. Danas ih nema toliko u cijeloj državi.

“Mi smo bili popularni dok nije zaživio internet, društvene mreže, tad smo se nekako povukli. Nisam ja mogao odsvirati pjesmu, pritisnuti dugme, pa da me svi čuju. Ja sam morao ići od vrata do vrata, na svaku radio stanicu, nositi snimke muzičkim urednicima da ih puštaju”, kaže Ražnatović.

U JNA je regrutovan 1991. godine, u vrijeme dok je bio rat u Hrvatskoj. Prvo je bio u Pirotu, a zatim je prebačen u Hrvatsku, pod komandom Ratka Mladića stigao je do Zadra. U to vrijeme Bosance su još slali u vojsku, tek kasnije su počeli skrivati dokumentaciju i prestali slati pozive.

“Čitavo vrijeme pričaju ustaše kolju, vade oči… Ja nazovem u Sarajevo, šta se dešava, svi govore JNA je naša vojska, sve je uredu. Onda jednom kažu, bježi, nije ništa uredu. Kad sam vidio srpske dobrovoljce na liniji, a nama su predstavljali to kao da smo mi tampon zona, postavio sam pitanje šta oni rade tu. I već mi je bilo jasno. Još u Pirotu sam vidio manifestaciju tog srpstva. Jedan iz Knina je srao o srpstvu, velikoj Srbiji, i ja ga prebijem. Ja sam bio Jugosloven, kakvo srpstvo. Pozovu me na raport – Ražnatović. U to vrijeme Arkan je već uhapšen zbog onog oružja i već je bio poznat. Te stvari su mi otvarale oči malo po malo. Sa 18 godina si ti blećak. Nama je nacionalizam u Sarajevu bio stran. Sve smo slavili, tražili razlog da se napravi dernek. Mi smo tako živjeli. Onda smo kasnije skontali da drugi nisu tako gledali”, ispričao je Ražnatović.

Pobjegao je iz JNA. Sa aerodroma Zemunik kroz minsko polje došao je do sela Zemunik koje su držali ZNG-e i predao se. Odveli su ga u Zadar i ponudili mu putovnicu da ide u treće zemlje. Nije htio ni da čuje, vratio se u Sarajevo. Odmah se pridružio dobrovoljcima. Sva njegova raja je, kaže, bila u jedinici kod Juke, a on je ipak odbrao jedinicu doktora Kerima Lučarevića.

“On me napravio drugačijim čovjekom, on mi je pokazao drugačiju percepciju. Ja sam prije rata krao. Sve demo snimke koje smo napravili krao sam i plaćao to, 1986. sam bio u zatvoru, mjesec dana zbog krađa. Takav je život padaš, ustaješ, pomažeš drugima, tebi drugi pomažu”, ispričao je Hamza.

Na samom staru Kerim je postavio pravila u jedinici. Ljudi su ostavljali svu imovinu u stanovima i kućama, ali Kerimovo pravilo je bilo može se uzeti hrana i sredstva za ličnu higijenu – ko uzme bilo šta drugo biće strijeljan.

“Kontam, jarane, ja ti mogu iz oka ukrasti, ali vidim on živi to što priča. Nalazilo se pravo vrijednih stvari, kamion rakije mislim da smo našli, ali sve smo morali proliti. Bilo ljudi plače i proljeva.  

Ona naredio da se pobaca i gotovo. Ja sam prije toga bio šljam, sad upoznajem čovjeka koji živi od onoga što sam doprinese. Kontam, haj da i ja probam k’o on. Godine 1992. u decembru sam ranjen na Otesu, na Žuči mi granata u rov padne – ne eksplodira. Ramazan 1993. kontam idem i ja sa njima postiti da vidim kako je to, ezan, ja iftarim džointom, oni idu klanjati – ja zapalim džoint. Ali eto milost Allahova, šta znači tvoja greška naspram Allahove milosti. Ako možeš, pomozi, ništa te ne košta. Ali ako odmogneš, ne znam kako ćeš, da ti uništavaš tuđe djete da bi ti mogao voziti mercedesa… Komandant Kerim, kroz njega sam shvatio svjetovno, a hafiz Bugari mi je pokazao ono duhovno i oni stari dede, od njih sam puno naučio”, ispričao je Hamza.

Ispričao je da je pjesma “Kajlo stara” posvećena njegovom prijatelju Kenanu, koji je poginuo u Drinskoj ulici.

“Bio je moj brat s kojim sam radio sve, uvijek smo bili skupa. To me protreslo. Što njega da uzme da mene ostavi? Što nas razdvoji? Tada još nisam bio u vjeri”, kaže Hamza.