Kreševljaković je obišao skoro cijelu Evropu, sam finansirao svoje studijske boravke, kupovao knjige, proučavao urbane i ekonomske fenomene u malim bosanskim kasabama i čuvao predanja starih esnafskih majstora. U vremenu kada nije bilo akademskih grantova ni institucionalne podrške, Kreševljaković je svojim sredstvima pravio crteže hamama, čistio zapuštene džamije, obnavljao ih i često plaćao imame i mujezine iz svog džepa

Skoro je nemoguće istraživati bilo koju historijsku temu vezanu za Bosnu od dolaska Osmanlija do 20. stoljeća a da se u tom istraživanju ne konsultira rad Hamdije Kreševljakovića. Jer je on ostavio iza sebe više od tristo naučnih radova i eseja bez kojih gotovo da ne bismo imali uvida u naše osmansko naslijeđe.

Rođen 18. septembra 1888. godine na Vratniku u Sarajevu, Hamdija je djetinjstvo proveo u Lubinoj ulici, gdje je usvojio prva znanja u mektebu, potom u ruždiji, trgovačkoj i na kraju učiteljskoj školi, koju završava 1912. godine. Već tada je pokazivao sklonosti prema književnosti, pod utjecajem Silvija Strahimira Kranjčevića, kojeg upoznaje kao učenik i s kojim ostaje prijatelj.

Iako je svoju karijeru započeo kao učitelj, Kreševljakovićeva prava ljubav postaje historija, koju je, zajedno s geografijom i pedagogijom, predavao u različitim školama. Od 1916. godine predaje i u Okružnoj medresi, a zatim i u Gazi Husrev-begovoj medresi do 1945. godine, doprinoseći stabiliziranju ove važne obrazovne ustanove u novim društvenim okolnostima.

Njegova širina obrazovanja ogleda se i u predmetima koje je predavao: historija, geografija, filozofija, pedagogija, njemački jezik. Bio je poznat kao pažljiv i predan pedagog koji je studentima usađivao znanje s ljubavlju, ali i disciplinom.

Prvi ozbiljniji koraci u historijskoj nauci desili su se pod mentorstvom dr. Karla Patscha, direktora Zemaljskog muzeja. Kreševljaković tada počinje sakupljati rukopise i zapise, što će postati njegova doživotna pasija. Već 1920. godine objavljuje radove koji ga potpuno usmjeravaju prema historiji: “Štamparije u Bosni za turskog vremena” i “Hasanaga Beširević-Pećki”.

Njegovi tekstovi obuhvataju sve: od osmanske gradske infrastrukture, poput vodovoda, hamama i džamija, do esnafa, vakufa i kapetanija. Njegovo kapitalno djelo “Esnafi i obrti u Bosni i Hercegovini (1463–1878)” iz 1935. godine donosi iscrpan pregled razvoja zanatstva i ekonomije u Sarajevu. Prati ga niz monografija o pojedinačnim zanatima: kazandžijama, saračima, čizmedžijama.

Iako mu je 1932. godine u doba diktature onemogućen nastavnički rad, to mu omogućava da se potpuno posveti nauci. Njegova privatna biblioteka postaje jedna od najbogatijih u zemlji, a zahvaljujući nevjerovatnoj memoriji, znao je gdje se koji citat nalazi – do stranice.

Kreševljaković je obišao skoro cijelu Evropu, sam finansirao svoje studijske boravke, kupovao knjige, proučavao urbane i ekonomske fenomene u malim bosanskim kasabama i čuvao predanja starih esnafskih majstora. U vremenu kada nije bilo akademskih grantova ni institucionalne podrške, Kreševljaković je svojim sredstvima pravio crteže hamama, čistio zapuštene džamije, obnavljao ih i često plaćao imame i mujezine iz svog džepa.

Osim nauke, bio je i aktivan u očuvanju islamske baštine. Jednom je spriječio rušenje nekoliko džamija u Sarajevu jednostavnom rečenicom: “Vi ih možete porušiti, ali znajte da će povijest zapisati da su srušene dok ste vi bili na vlasti.”

Njegov odnos prema vjeri bio je ličan, ozbiljan i skroman. Nikada nije prestajao pomagati učenike bez obzira na njihovu vjersku pripadnost, a s posebnim ponosom se odnosio prema mladim historičarima koje je podučavao i savjetovao. Među njima su Hazim Šabanović, Muhamed Hadžijahić, Alija Bejtić, Adem Handžić, Mehmed Mujezinović, Ahmed Aličić…

Kao potpredsjednik novoosnovanog Naučnog društva NRBiH (kasnije ANUBiH), Kreševljaković objavljuje svoja najvažnija djela: o hanovima i karavansarajima, kapetanijama, dženetskim porodicama, čizmedžijama i saračima. Bio je saradnik svih važnih enciklopedijskih izdanja tadašnje Jugoslavije i neumorni radnik do posljednjeg dana.

Na bolji je svijet preselio devetog jula 1959. u Sarajevu, gradu u kojem jedna ulica i jedna škola nose njegovo ime.