Pokretanje prve moderne štamparije u Sarajevu 1866. godine nije bio slučajan kulturni poduhvat, već precizno ugovoren transfer tehnologije i pismenosti. Ignjat Sopron, štampar iz Zemuna, donio je u bosanski vilajet prve štamparske prese i pokrenuo Bosanski vjestnik, čime je direktno prekinuo viševjekovnu dominaciju prepisivačke tradicije

Na razmeđu epoha, u trenutku kada se osmanska vlast u Bosni i Hercegovini grčevito borila da uhvati korak s modernizacijom kroz Tanzimat, u Sarajevo stiže Ignjat Sopron, zemunski štampar njemačkog porijekla, ali duboko uronjen u slovenski kulturni kod. Njegov dolazak 1866. godine nije bio slučajan susret zanatlije i provincije, već strateški potez vizionarskog valije Šerifa Topal Osman-paše.

Sredinom 19. Stoljeća u Bosnu su knjige i novine stizale rijetko, najčešće krijumčarene iz Beograda, Novog Sada ili Beča. Topal Osman-paša, najprosvjećeniji turski namjesnik tog doba, shvatio je da se autoritet države više ne može braniti samo sabljom, već i slovima. Bila mu je potrebna štamparija koja će kanalisati prosvjetu, ali i služiti potrebama administracije.

Izbor je pao na Ignjata Soprona. Rođen u Novom Sadu 1821. godine, Sopron je bio majstor svog zanata, školovan u bečkoj Državnoj štampariji pod budnim okom vrhunskih grafičara. Njegova reputacija u Zemunu, gdje je štampao srpske i bugarske knjige, preporučila ga je osmanskim vlastima. Sopron je u Sarajevo donio ne samo mašine i olova, već i evropski duh žurnalistike. Njegova „Knjigopečatnja“, otvorena sedmog aprila 1866. u iznajmljenoj kući u sarajevskoj mahali, postala je epicentar intelektualnog buđenja.

Ključno pitanje koje se postavljalo pred Soprona bilo je: kojim jezikom pisati? Odgovor je ležao u samoj biti njegovog obrazovanja i kontakata sa Vukom Karadžićem i Francom Miklošičem. Sopron je bio zagovornik narodnog jezika, ali sa jasnim uvidom u složenost bosanskog društvenog tkiva.

U „Bosanskom vjestniku“, prvom listu koji je izašao iz njegove štamparije, jezik je bio narodni, čist i razumljiv širokim masama, pisan ćirilicom. Međutim, Sopronov strateški pristup ogledao se u preciznom razdvajanju lingvističkih sfera. U njegovim izvještajima, člancima i kasnijim publikacijama, strogo se vodilo računa o specifičnostima onoga što je on prepoznavao kao bosanski izraz, nasuprot standardizovanom hrvatskom ili srpskom jeziku koji su se formirali u susjedstvu.

Sopron je u svom radu i prepiskama jasno distancirao bosanski jezik kao autohtoni izraz naroda u Bosni. Iako su filološki korijeni bili zajednički južnoslovenski, on je prepoznavao nijanse u leksici i sintaksi koje su Bosnu činile posebnom. Za Soprona, bosanski jezik nije bio samo varijacija, već ogledalo bosanskog bića koje je on nastojao prosvijetliti. Istovremeno, u štampariji su se izrađivali materijali na turskom (službenom), ali i na njemačkom jeziku, koji je u to vrijeme služio kao most prema centralnoj Evropi. Ovo razdvajanje bosanskog od hrvatskog i njemačkog nije bilo samo lingvističko, već i političko, nastojanje da se očuva integritet bosanskog vilajeta u okviru reformi.

„Bosanski vjestnik“ je bio koncipiran kao nedjeljni list koji je pokrivao širok spektar tema, od svjetske politike i ekonomskih vijesti do narodnih običaja i istorijskih feljtona. Sopron je bio svjestan da ga dio domaće inteligencije, posebno onaj pod uticajem spoljnih nacionalnih pokreta, gleda sa sumnjom. Optuživan je da je „turski čovjek“, jer je štamparija bila subvencionisana od strane vlasti.

Ipak, analizom sadržaja „Vjestnika“ vidi se da je Sopron vješto balansirao. On nije bio puki propagandista. Njegov cilj bio je edukacija. Objavljivao je tekstove o poljoprivredi, zdravstvu i trgovini, vjerujući da će štampana riječ podići Bosnu iz ekonomske letargije. Njegovi opisi Bosne, njenih gradova i običaja, pisani su sa toplinom i preciznošću jednog etnologa, bez trunke patetike ili sladunjavosti. Stil je bio direktan, nalik onome što danas prepoznajemo u velikim evropskim listovima, fokus na činjenice, ali sa dubokim podtekstom.

Sopronova štamparija nije bila provizorna radionica. On je u Sarajevo dopremio moderne metalne prese i bogat izbor fontova. Estetika „Bosanskog vjestnika“ i knjiga koje su tu štampane (poput prve bosanske gramatike ili kalendara) bila je na nivou srednjeevropskih centara. Ilustracije su bile svedene, vjerne originalu, bez suvišnog baroknog kiča koji je često krasio orijentalne publikacije tog vremena.

Ova vizuelna strogost i preciznost bile su odraz Sopronovog karaktera. On je vjerovao da forma mora pratiti funkciju. Novinski tekst nije skripta niti spisak činjenica; on mora imati svoju arhitekturu, uvod, razradu i snažnu poentu. Sopron se držao strogih novinarskih formi, izbjegavajući nabrajanja i držeći se narativa koji vodi čitaoca kroz priču.

Uprkos početnom uspjehu, Sopronov boravak u Sarajevu trajao je kratko, nešto duže od godinu dana. Pritisci su dolazili sa svih strana. Osmanske su vlasti željele potpunu kontrolu nad sadržajem, dok su nacionalni krugovi tražili radikalniji otklon od Porte. Sopron, koji je u srcu bio štampar i prosvjetitelj, a ne političar, osjećao je kako se prostor slobodnog djelovanja sužava.

Godine 1867. on donosi tešku odluku. Prodaje štampariju vilajetskoj upravi za sumu od 600 dukata i vraća se u Zemun. Njegova „Knjigopečatnja“ postaje „Vilajetska štamparija“, a „Bosanski vjestnik“ ustupa mjesto „Bosni“, službenom glasilu koje će imati znatno čvršći politički ton.

Međutim, sjeme je bilo posijano. Sopron je dokazao da je u Bosni moguće izdavati novine, da postoji publika gladna informacija i da narodni, bosanski jezik ima svoje mjesto u olovnim slovima. Njegov odlazak nije bio poraz, već završetak jedne pionirske misije koja je otvorila vrata svima onima koji će kasnije, tokom austrougarskog perioda, razvijati bosansku žurnalistiku.