UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine krije niz zapanjujućih mjesta, ali rijetko koje jezikoslovce fascinira poput jemenskog grada Zebida. Ovaj grad, smješten na obali Crvenog mora, stoljećima je bio jedino mjesto u arapskom svijetu u kojem se u svakodnevnom govoru čuvala fasih arapska varijanta, jezik potpuno usklađen s klasičnom gramatikom Kur’ana i ranih islamskih učenjaka
Zebid je jedan od najstarijih urbanih centara Arapskog poluotoka. Ljudi su u ovom području nastanjeni još u prapovijesti, a islam je u Zebid stigao u sedmom stoljeću. U vrijeme hilafeta abasijskog halife Me’muna grad se razvija u važno obrazovno, vjersko i trgovačko središte. Danas se zna da je upravo u Zebidu evidentirano čak 86 džamija i mesdžida u historijskom jezgru, dok ih je kroz stoljeća mnogo više nestalo pod ruševinama i ratovima. Takva gustoća vjerskih objekata svjedoči o njegovoj ulozi školskog i duhovnog središta u kojem je znanje bilo temelj identiteta.
Najneobičniji dio zebidske priče odnosi se na njegov jezik. Prema više historiografskih izvora, čistoća fasih arapskog govora stoljećima se održavala zahvaljujući jedinstvenom društvenom običaju: strancu se nije dopuštalo da ostane u gradu duže od tri dana. Zebidljani su vjerovali da dugi boravak posjetilaca, bilo Arapa iz drugih regija, bilo nearapa, može narušiti jezičku i kulturnu homogenost grada. Ova stroga, ali učinkovita mjera omogućila je da se u Zebidu svakodnevno govori jezik koji je po strukturi ostao najbliži klasičnom arapskom.
Iako je u 20. stoljeću, s razvojem komunikacija i modernim migracijama, i Zebid počeo gubiti dio svoje jezičke posebnosti, u govoru njegovih stanovnika i danas se nalaze brojne klasične riječi i izrazi koji su u drugim arapskim zemljama davno nestali.
Arapski je danas jezik više od 500 miliona ljudi i obuhvata desetine dijalekata koji se razlikuju od Maroka do Omana. Na toj raznolikoj karti jezika Zebid zauzima posebno mjesto, kao rijedak primjer grada koji je stoljećima ljubomorno čuvao izvornu boju arapskog govora, pokazujući koliko daleko jedna zajednica može otići da bi odbranila vlastiti kulturni identitet.
IZVOR: GTZ
