Iza romantične slike samuraja kao besprijekornih ratnika časti krije se mnogo složenija i mračnija historijska stvarnost. U novoj studiji britanski historičar Danny Chaplin razotkriva kako su ambicija, izdaja i birokratija potkopali moć slavne ratničke elite i pretvorili je iz gospodara bojišta u činovnike jedne mirne države
Samuraji su u kolektivnoj mašti ostali upamćeni kao oličenje časti, bezuslovne lojalnosti i ratničke discipline. No, prema britanskom historičaru Dannyju Chaplinu, ta slika je više mit nego historijska stvarnost. U svojoj novoj, opsežnoj studiji „Sengoku Jidai“, Chaplin razotkriva tri stoljeća japanske historije u kojima su samuraji, od ratničke elite, postepeno postali birokratska kasta i na kraju relikt prošlosti.
Chaplin, koji se na prvi pogled prije može zamisliti kao londonski bankar nego kao klasični akademski historičar, bavi se periodom od 15. do 17. stoljeća, vremenom koje je oblikovalo temelje modernog Japana. To je bila posljednja „zlatna era“ samuraja, ali istovremeno i početak njihovog kraja. Kako objašnjava, samuraji su isprva nastali kao profesionalni ratnici u službi lokalnih gospodara, da bi vremenom izrasli u okosnicu političke, vojne i kulturne moći japanske države.
Njihovi korijeni sežu do milicija bushi iz perioda Heian, a puni politički značaj dobili su tokom šogunata Kamakura, Muromachi i Tokugawa. U tim fazama nisu bili samo vojnici, nego i upravitelji, sudije, poreski službenici i čuvari poretka. Upravo tu, tvrdi Chaplin, počinje pucati romantična slika o samurajima kao isključivo plemenitim ratnicima.
„Njihova historija je mnogo složenija nego što to sugerira popularna kultura“, ističe autor. Iza priča o apsolutnoj lojalnosti i časti kriju se ambicija, izdaja i neumoljive političke intrige. Samuraji su često živjeli prema idealima koje sami nisu uspijevali dosegnuti. Ta napetost između kodeksa i stvarnog ponašanja, između ideala i prakse, čini ih istovremeno fascinantnim i duboko ljudskim.
Uprkos tome, njihova privlačnost ne jenjava ni danas. Chaplin smatra da razlog leži u univerzalnoj potrebi za smislom dužnosti i identiteta. U svijetu koji favorizira individualizam i brzinu, samuraji predstavljaju idealizirani spoj discipline, žrtve i pripadnosti nečemu većem od pojedinca. Oni podsjećaju na vrijeme u kojem su društveni položaj i moralna odgovornost bili neraskidivo povezani, a jedan trenutak odlučnosti mogao je značiti razliku između života i smrti.
Važan dio samurajskog identiteta bila je i njihova edukacija. Nisu se školovali samo kao ratnici, već i kao kulturna elita. Od najranijeg djetinjstva učili su jahanje, streličarstvo i mačevanje, ali i samokontrolu, izdržljivost i poslušnost. Istovremeno su čitali kineske klasike, proučavali konfucijansku etiku, pisali poeziju i vježbali kaligrafiju. U društvu koje se sve više oslanjalo na pisane naredbe i administraciju, te su vještine bile ključne za vladanje.
Kaligrafija je, primjerice, smatrana produžetkom karaktera: čvrst potez pera značio je čvrstinu duha, dok je nemaran rukopis upućivao na moralni manjak. Čak su i znameniti vojskovođe poput Takede Shingena ili Uesugija Kenshina pisali elegantna pisma. U periodu Edo samuraji su masovno radili kao učitelji i činovnici, utjelovljujući ideal „ratnika s perom“, jednako vještog u dvorani za borbu i za pisaćim stolom.
Njihov pad bio je spor, ali neumitan. Kao društvena klasa opstali su sve do kraja 19. stoljeća, ali su već decenijama ranije zapali u svojevrsnu duhovnu i materijalnu krizu. Brojni samuraji, sada državni službenici s niskim primanjima, bili su prisiljeni prodavati porodične mačeve kako bi preživjeli. Konačni udarac došao je s modernizacijom Japana i ukidanjem njihovog monopola nad ratovanjem.
Masovna regrutacija, prvo uz pješadiju naoružanu kopljima, a potom uz moderno vatreno oružje i artiljeriju u doba Meiji reformi, učinila je samurajsku vojnu vještinu zastarjelom. Svijet u kojem su vladali mač i lična hrabrost nepovratno je nestao.
Chaplinova studija ne ruši mit samuraja da bi ih omalovažila, već da bi ih smjestila u realan historijski kontekst. U toj stvarnosti, oni nisu bili samo heroji časti, nego i ljudi svog vremena – rastrgani između ideala, moći i neminovnih promjena koje su ih na kraju pretvorile u legendu.
IZVOR: ABC
