Gideon Levy u svojoj novoj kolumni raskrinkava duboku krizu izraelskih medija, tvrdeći da prijetnja slobodi štampe ne dolazi samo iz politike nego iz same profesije. Umjesto otpora cenzuri, mediji su dobrovoljno pristali na autocenzuru, selektivno izvještavanje i potpunu šutnju o patnji stanovnika Gaze. U vremenu kada se održavaju „hitni sastanci za spas demokratije“, postavlja se ključno pitanje: šta je to što se zapravo brani – sloboda medija ili njihovo saučesništvo u prikrivanju istine?
Svakih nekoliko mjeseci, najčešće u Tel Avivu, u Tzavti ili u Kinemateci, izraelski novinari okupljaju se na „hitnom sastanku“ kako bi „spasili slobodne medije“. Na tim skupovima pojavljuju se televizijske ličnosti, njihovi urednici i menadžeri, te drugi novinari. Ilana Dayan, koju se smatra centralnom figurom ovih okupljanja, uvijek izgovori nekoliko oštrih rečenica, a prisutni odlaze s osjećajem da se bore za demokratiju. Tako je bilo i u utorak. „Bez slobodne štampe nema demokratije“, riječi koje su i lijepe i tačne. Dayan je rekla da D9 buldožer juri naprijed bez kočnica i da se Izrael nikada nije našao u ovom horor-filmu. Sve je to tačno. D9 buldožer melje dalje i mediji su zaista u opasnosti.
Posmatrač bi mogao steći dojam da hrabri i subverzivni mediji vode borbu za svoju dušu, svoj opstanak i svoju slobodu. Lako je gnjev usmjeriti ka ministru komunikacija Shlomu Karhiju i poslanici Galit Distel Atbarjan; mnogo je teže pogledati u ogledalo. Mediji su na konferenciju došli sa svojim najvećim „Kainovim žigom“ otkako postoje, ali to nije bilo priznato. Sa takvom mrljom, mediji nemaju pravo boriti se protiv vlade.
Najveći udar na odgovornu slobodu izražavanja dolazi iz samih medija. Nije ih vlada ušutkala tokom protekle dvije godine. Mediji su ušutkali sami sebe. Dobrovoljno su se autocenzurisali, mobilizirali se da prikriju istinu iz straha i komercijalnih razloga, kako ne bi naljutili svoju publiku. Autocenzura je opasnija od svake državne ili vojne cenzure, jer protiv nje niko ne protestuje. Nije bilo otpora ni protiv načina na koji se izvještavalo o ratu u protekle dvije godine. Svi su bili zadovoljni: izdavači, urednici, novinari, gledatelji i čitatelji. Čak i vojska, čiji je status svetinje ostao netaknut. Mediji su govorili javnosti samo ono što je javnost željela čuti.
Mediji koji su slobodni pisati i izvještavati o svemu, čije su istrage slale u zatvor predsjednike i premijere, odabrali su sentimentalnost umjesto informacija, kič umjesto smrti, ultranacionalizam umjesto istine, više od dvije godine ekstremnog zanemarivanja dužnosti da se prenese puna istina o ratu.
Ako već postoji „hitni sastanak“, onda bi tema trebala biti: koliko smo lagali, prikrivali, samosažalijevali se, igrali žrtve i obmanjivali javnost. To su bile dvije godine izvještavanja o ratu u Gazi bez Gazanaca; dvije godine neprekidnog vraćanja na sedmi oktobar, kao da se poslije toga ništa nije desilo; dvije godine obožavanja heroja i potpuno ignoriranje zločina. Čak i bez Karhijevog zakona, ovdje nema pravog novinarstva. Nema razloga braniti novinarstvo kakvo sada postoji. Ono nanosi više štete nego koristi.
„Borce za slobodu“ u Tzavti smatra se odgovornima za činjenicu da je norveški ribar ili austrijski seljak vidio više strahota rata nego izraelski novinari. Optužuje ih se za pojačavanje, a nikada preispitivanje tvrdnji Izraelskih odbrambenih snaga. Kada političar nešto kaže medijima, reakcija je cinizam i skepticizam. Kada IDF nešto kaže, svi stoje mirno i salutiraju.
Objavljivale su se stalne priče o izraelskim žrtvama, a ni riječ o žrtvama u Gazi. Nije bilo dokaza da u Gazi postoji iko osim talaca u tunelima. Nije izražena nijedna sumnja u legitimnost rata. Bombardiranje bolnica i skloništa opravdavalo se u beskrajnim studijskim raspravama u kojima se čulo samo jedno mišljenje. Više od stotinu palestinskih pritvorenika umrlo je u izraelskim zatvorima. Jesu li mediji istraživali? Jesu li bili zainteresirani? Nisu.
Sada se poziva na borbu protiv zatvaranja Drugog regulatora za televiziju i radio i protiv ukidanja Vijeća za kablovske i satelitske medije, bez kojih će istina biti ugušena; protiv zatvaranja Army Radija, glasa slobodnog Izraela. Dayan tvrdi da bez tih institucija strahuje za svoju budućnost u zemlji.
