Nakon nekoliko mjeseci s tri odlaska u sklonište svake noći, s uništenom ekonomijom i moralom na dnu, počet ćemo se pitati je li to stvarno bilo vrijedno i je li stvarno “nije bilo drugog izbora”. Takva pitanja sada se čak ni ne smiju postaviti.
Izraelci vole ratove, osobito njihove početke. Još nije bilo rata kojem Izrael – cijela država – nije navijao na početku; još nije bilo rata – osim Jomkipurskog rata 1973. – u kojem se cijela država nije divila izraelskim vojnim i obavještajnim sposobnostima. I još nije bilo rata koji nije završio u suzama.
Menachem Begin krenuo je u prvi libanski rat u stanju euforije. Izašao je iz njega u stanju kliničke depresije. Begin kao parabola. Velika je vjerovatnoća da će se isto dogoditi i nakon rata protiv Irana. Već imamo euforičan početak – ratni foto-albumi već idu u štampu – ali to bi lako moglo završiti u depresiji.
Krilca na uniformama naših pilota, prekrivena krvlju hiljada djece i desetaka hiljada nevinih ljudi, očišćena su u trenu nakon nekoliko napada na Iran. Kakvi heroji, takav nacionalni izljev divljenja prema našim zračnim snagama nije se čuo još od “čudesnog” Šestodnevnog rata 1967. Pogledajte kako su poslali projektil kroz balkon i prozor. Čak je i Benjamin Netanyahu preko noći očišćen od grijeha, i ponovo je Winston Churchill – barem za neke od nas.
Televizijske stanice i društvene mreže preplavljene su samohvalom. „Kad hoćemo, znamo kako zabiti nož i zavrnuti ga“, hvalila se Liat Ron na portalu Walla. „TRinaeesti juni sa svojom historijskom važnošću još je jedna prilika koju ne smijemo propustiti. Kapa dolje IDF-u i živjela Država Izrael!“, napisala je novinarka koju smatraju najutjecajnijom u Izraelu.
Prvi dani rata uvijek su naši najljepši dani, najopojniji i najugodniji. Pogledajte kako smo uništili tri zračne sile 1967., ili kako smo ubili 270 prometnih policajaca prvog dana operacije Lijevano olovo 2009. u Gazi. Uvijek ista oholost, hvalisanje postignućima vojske i Mossada. U petak su već neki, nakon samo 100 zračnih napada, zamišljali promjenu iranskog režima. Ta prenapuhana samouvjerenost uvijek dolazi u paru s osjećajem pravednosti. Nije bilo izbora 1967. ili 1982. – nijedan rat nije bio pravedniji od ta dva. U petak opet, “nije bilo druge”. Početak kao iz filma; kraj bi mogao biti kao iz grčke tragedije.
Do petka naveče ugodan osjećaj već je zamijenilo nešto drugo, dok su tri uzastopne uzbune slale milione ljudi u skloništa, s pripadajućim razaranjima i žrtvama. Devet mrtvih iranskih nuklearnih naučnika to nije moglo nadoknaditi; čak ni mrtvi zapovjednik Revolucionarne garde (koji je već zamijenjen) nije bio utjeha. Izrael je jurnuo u rat po izboru, rat koji se mogao spriječiti da nije uvjerio SAD da prekine pregovore o nuklearnom sporazumu – koji bi Donald Trump rado potpisao. Izrael je to učinio vjerujući da “nije imao izbora”, izlizan i poznat argument.
Izrael na postignuća prvog dana gleda zatvorenih očiju, ne razmišljajući o danima koji slijede. Nakon nekoliko mjeseci s tri odlaska u sklonište svake noći, s uništenom ekonomijom i moralom na dnu, počet ćemo se pitati je li to stvarno bilo vrijedno i je li stvarno “nije bilo drugog izbora”. Takva pitanja sada se čak ni ne smiju postaviti.
Koliko je Iran strpljiv u usporedbi s Izraelom? Koliko dugo Tel Aviv može podnositi prijetnju raketnih napada, a da ne postane Kijev, i koliko dugo može Teheran? To pitanje treba postaviti prije nego što se poleti bombardirati Natanz, a ne nakon što se piloti vrate u slavi. Ovo nije pokušaj da se pokvari slavlje, već trijezno sagledavanje stvarnosti, i prije svega učenje lekcija iz prošlosti, što Izrael uporno odbija činiti.
Je li postojao ijedan rat iz kojeg je Izrael dugoročno izašao jači? Je li postojao ijedan rat u kojem Izrael zaista nije imao izbora? Rat protiv Irana mogao bi postati rat kakav još nismo vidjeli. Jedina tanka nada da se uskoro završi u velikoj mjeri ovisi o hirovitom predsjedniku u Washingtonu. To je zasigurno najopasniji rat s kojim se Izrael ikada suočio. Možda i rat za kojim ćemo žaliti više nego za bilo kojim dosadašnjim. IZVOR: Haaretz
