Gideon Levy razotkriva duboku moralnu i političku podjelu u Izraelu kroz dvije suprotstavljene slike: naoružane vojnike u ruševinama Gaze i arapske političare koji obnavljaju izbornu saradnju. Dok desnica pokušava strahom delegitimirati jedinu stvarnu opoziciju, autor postavlja neugodno pitanje: zašto su razaranje i ratni zločini izvor ponosa, a politička integracija prijetnja. Ako je izbor između takvog „nas“ i takvih „njih“, zaključak je jasan i bez kolebanja

„Ili mi ili oni“, napisao je Yehuda Vald, generalni direktor stranke Religiozni cionizam, u četvrtak navečer na svom X nalogu. Dvije fotografije, jedna iznad druge, jasno su pokazivale ko je, po Valdovom shvatanju, „mi“, a ko „oni“.

Na gornjoj fotografiji, „mi“, vidi se oko pola tuceta izraelskih vojnika, naoružanih i oklopljenih od glave do pete, snimljenih s leđa dok ponosno marširaju prema ruševinama Gaze. Donja fotografija, „oni“, prikazuje lidere četiri pretežno arapske stranke u Izraelu, s podignutim i isprepletenim rukama, kako u četvrtak navečer objavljuju obnovu svog izbornog saveza.

Slika očaja iznad slike nade. Slika razaranja iznad slike obnove. Slika rata koji nikada nije zasićen iznad slike mogućnosti promjene. Vald je želio da slika obnovljene Zajedničke liste zastraši Izraelce. Da u Izraelu postoji stvarna ljevičarska opozicija, huškanje strahom pretvorilo bi se u nadu.

U obje ove fotografije ima nečeg uznemirujućeg. Obje prikazuju samo muškarce, i svaka je mononacionalna: samo Jevreji na jednoj, samo Arapi na drugoj. To je Valdov svijet, svijet jednog doseljenika. Ali svi Izraelci moraju se zapitati da li zaista više vole naoružane vojnike koji marširaju prema mjestu svog zločina, uz potpuno razaranje koje ih okružuje, od grupe arapskih političara, među najboljima u Knesetu, predstavnika jedine opozicije koju Izrael trenutno ima?

Je li to vizija? Je li to nada? Hoće li mač Valdovih zauvijek proždirati, mač onih koji se oduševljavaju slikama tog naoružanog „nas“ i strašnim razaranjem koje su posijali i koji žele samo još toga? Moramo li se poistovjećivati s Valdovim „mi“ samo zato što nam pokazuje jevrejske vojnike, čak i ako su osumnjičeni za ratne zločine?

Ideja da je vojnik osumnjičen za ratne zločine poželjniji od arapskog parlamentarca, samo zato što je Arap, doista je bolesna.

Vald je „umjereni“ doseljenik, iz „liberalnog“ Gush Etziona, i ne učestvuje u pogromima. On danas predstavlja većinu Izraelaca, naročito nakon sedmog oktobra. Oni bi radije izabrali jevrejskog okupacijskog vojnika nego arapskog zastupnika, koji po samoj definiciji, učešćem u Knesetu, teži integraciji u izraelsko društvo. Ideja da je vojnik osumnjičen za ratne zločine poželjniji od arapskog parlamentarca, samo zato što je Arap, doista je bolesna.

Itamar Ben-Gvir brzo je novi izborni blok nazvao „Savezom terorističkih predstavnika“. Četvorica lidera njegovih sastavnih stranaka osudili su palestinski terorizam mnogo češće nego što je Ben-Gvir ikada osudio jevrejski terorizam. On to nije učinio i nikada neće. Nijedan od njih nikada nije posegnuo za nasiljem kao što je to činio Ben-Gvir, ali ih stručnjak za terorizam proglašava teroristima.

Šta je, u očima Valda i njemu sličnih, izraelsko? Okupacijski vojnik. Šta je, po njima, idealni cionist? Jurišnik. A šta je zastrašujuće i prijeteće? Arapski zakonodavac. Svjetonazor većine Izraelaca u jednoj rečenici. Obnova Zajedničke liste gotovo je jedina šansa za promjenu vlasti u Izraelu; očekivalo bi se da će se tome obradovati svako ko to želi. Ali sama činjenica da je riječ o Arapima prijeteća je za većinu Izraelaca. Nasuprot tome, ono što je izraelska vojska učinila i što i dalje čini u Gazi, čiji pravi razmjeri nisu poznati nijednom Izraelcu, izvor je ponosa i identifikacije.

Teško je razumjeti šta u slikama strašnog razaranja Gaze izaziva ponos. Na šta ste tačno ponosni? Na razaranje ili na ubijanje? Na mrtve bebe ili na ubijene žene? I zašto ove vojnike vidite kao heroje? Zar niste čuli šta su učinili, zar niste vidjeli?

Suprotno tome, šta vas toliko plaši na slici arapskih političara? Jesu li ikada prijetili Državi Izrael? Jeste li vidjeli kako su se oni i njihova zajednica ponašali nakon sedmog oktobra? Gutaju svoje poniženje i strašnu bol zbog ubistva svojih sunarodnika i ostaju tihi. I osuđuju sedmi oktobar. Oni su mnogo veći heroji od vojnika koji gaze Gazu u svojim crvenim padobranskim čizmama.

Ako je izbor između tog „nas“ i tih „njih“, onda sam ja uz „njih“, bez ikakvog oklijevanja.