Izraelsko-palestinski sukob ulazi u fazu historijske prekretnice: međunarodna zajednica preuzima aktivniju ulogu, a Izrael se, prvi put nakon decenija, vraća svojim realnim geopolitičkim dimenzijama. Ono što se u izraelskoj javnosti tumači kao niz poniženja – američko zaustavljanje ofanzive na Gazu, prodaja F-35 Saudijskoj Arabiji, jačanje uloge UN-a, zapravo predstavlja povijesnu priliku za izlazak iz začaranog kruga arogancije, nekažnjivosti i iluzije moći.

Dobre vijesti padaju na nas kao darovi s neba. Dok se u medijima sve prikazuje kao niz poraza i katastrofa, rijetko kada smo imali promjene koje nose toliko potencijala za nadu. Evo kratkog pregleda: izraelsko-palestinski sukob ulazi u fazu ubrzane internacionalizacije; Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija usvojilo je rezoluciju koja vodi u pravom smjeru; Izrael se vraća svojim stvarnim dimenzijama, i to ohrabrujućom brzinom; sudbina Palestinaca sve se više izmiče isključivoj kontroli Izraela. Teško je poželjeti više. Ono što se u Izraelu predstavlja kao ponižavajući niz poraza zapravo čini skup ohrabrujućih pomaka.

Najvažniji među njima jeste vraćanje Izraela njegovim stvarnim razmjerima. Velika sila je ponovo velika sila, a njen klijent ponovo nalazi svoje prirodno mjesto. Stanje u kojem nije bilo jasno ko je u čijem džepu, maglovita podjela uloga između supersile i njene klijentske države, koja je trajala decenijama, sada je okončano. To je dobra vijest za Izrael.

Megalomanija je mrtva, kao i državni delirij veličine i svemoći. Sve je to završeno, i to je dobro. Izrael više ne može činiti šta god poželi. Genocid u Gazi morao je stati,  ne zato što je to želio premijer Benjamin Netanyahu, nego zato što je tako naredio američki predsjednik Donald Trump. Da nije bilo njega, pokolj bi se nastavio.

Navodni „poraz“ u vidu dogovora o isporuci američkih borbenih aviona F-35 Saudijskoj Arabiji također ne mora biti poraz. Decentralizacija oružja u regionu mogla bi donijeti obuzdavanje Izraela, koji se do sada ponašao poput nasilnika iz komšiluka kojeg se svi boje: bombardirao je i atentirao širom regije, kršio svaku moguću suverenost, imao neograničenu slobodu djelovanja i za ništa nije snosio posljedice.

Tom dobu je kraj i to je dobro za Izrael. Mnogi njegovi najveći promašaji bili su izravna posljedica arogancije i agresivnosti, kao da ni jedna druga država u regionu ne postoji. Sada postoji. Više neće biti jedina država u okruženju koja posjeduje najnaprednije borbene avione na svijetu; neće ih više držati isključivo u svojim rukama i morat će dva puta razmisliti prije sljedećeg bombarderskog naleta.

Američko preuzimanje kontrole nad dešavanjima u Gazi također je pozitivan razvoj. Decenijama, a posebno posljednje dvije godine, vidjeli smo šta Izrael zna uraditi u Pojasu Gaze. Rezultat: Gaza kao masovna grobnica. Sada postoji „novi igrač u gradu“, vidjet ćemo šta on može. Ne može biti gore nego što je Izrael već učinio.

Oduzimanje kontrole Izraelu moglo bi voditi sličnom procesu i na Zapadnoj obali. Vizija izgleda daleko, ali nimalo nemoguće. Ulazak multinacionalnih snaga mogao bi okončati stanje u kojem jedan narod tamo živi bespomoćno, bez zaštite i prava, dok drugi narod nad njim neprestano vrši zlostavljanje. San je dalek, ali možda se ostvari.

U međuvremenu, Sjedinjene Američke Države jačaju odnose sa Saudijskom Arabijom. Kako to tačno šteti Izraelu? Izrael već sada traži kompenzaciju za gubitak svoje „kvalitativne vojne prednosti“, kao da mu je ona bila data božanskom objavom, zajedno s ekskluzivnim pravom na ovu zemlju. Na osnovu čega Izrael misli da samo on zaslužuje, i ima pravo, da se naoružava do zuba?

Napadi kad god mu nešto ne odgovara, flagrantna kršenja primirja, atentati i teroristički činovi: Izrael ne samo da vjeruje da mu je sve dopušteno, nego je uvjeren da nikome drugom nije.

Ovaj mentalitet ga je korumpirao i možda je sada došao kraj tome. Izrael s umjerenijim ambicijama i sa manje ofanzivnog naoružanja mogao bi imati više izgleda da bude prihvaćen u regionu.

Davne 1970. godine, izraelski historičar Šabtaj Tevet objavio je knjigu o teškoj cijeni koju je Izrael platio za svoju pobjedu u Šestodnevnom ratu 1967. godine. Naslov joj je bio „Prokleto blagoslovljenje: Priča o izraelskoj okupaciji Zapadne obale“. Sada je došlo vrijeme za novo poglavlje, blagoslovljeno prokletstvo: možda na nas ne padaju prokletstva, nego blagoslovi koji označavaju kraj epohe mesijanizma i sveopće arogancije. Možda je ovo početak povratka stvarnosti.