George Orwell je danas možda najčešće citirani pisac 20. stoljeća ali i najčešće pogrešno shvaćen. U novoj knjizi britanski historičar Robert Colls rasklapa mit o autoru “Životinjske farme” i “1984”, pokazujući kako je Orwell od neuspješnog, potplaćenog novinara postao globalna referenca koju svi prizivaju, često bez čitanja. U vremenu „orvelijanizma“ kao fraze, Colls nudi jednostavan, ali zahtjevan odgovor: vratiti se tekstovima, a ne parolama
Nova knjiga “George Orwell: Life and Legacy” britanskog historičara Roberta Collsa dolazi u trenutku kada se ime George Orwell izgovara gotovo automatski. Orwella se danas citira u raspravama o nadzoru, lažnim vijestima, umjetnoj inteligenciji i autoritarizmu, često bez ikakvog stvarnog čitanja njegovih tekstova. Upravo na toj tački Colls započinje svoju analizu: Orwell je, paradoksalno, vjerovatno najcitiraniji i najpogrešnije citirani pisac modernog doba. Pozivanje na Orwella postalo je prečica za moralni autoritet, a ne nužno rezultat razumijevanja njegova djela.
Colls podsjeća da je veliki dio Orwellovog života bio daleko od slike kanoniziranog pisca. Rođen kao Eric Blair u britanskoj kolonijalnoj Indiji, školovan u Engleskoj, ali bez univerzitetske diplome, Orwell je godinama živio od povremenih novinskih tekstova i književnih narudžbi. Njegovi rani romani, poput “A Clergyman’s Daughter” i “Coming Up for Air”, ostali su gotovo nezapaženi za njegova života. Čak je i “Hommage to Catalonia”, danas ključni tekst o Španskom građanskom ratu, u kojem je opisao iskustvo borbe u redovima anarhističke milicije POUM i ranjavanje na frontu, prodat u manje od hiljadu primjeraka.
Jedna anegdota iz arhiva časopisa New Statesman, u kojem je Orwell povremeno objavljivao, govori mnogo o njegovom tadašnjem statusu. Uz jednu njegovu recenziju stajala je urednička bilješka: „Zainteresovan je. Pisat će još.“ Pisao je zaista stalno ali nikada u službi partije, pokreta ili ideologije. Njegova politička pozicija ostajala je neuhvatljiva i često pogrešno shvaćena. Bio je istovremeno ljevičar i neumoljivi kritičar totalitarizma, socijalista koji je sumnjao u salonsku ljevicu i njen prezir prema „običnoj Engleskoj“.
Presudan trenutak u njegovom intelektualnom razvoju bila je knjiga “The Road to Wigan Pier”, nastala nakon boravka među rudarima sjeverne Engleske. Duboko ispod zemlje, u siromaštvu industrijskih gradova, Orwell je, kako Colls piše, prvi put pronašao Englesku u koju je mogao vjerovati. Taj susret s radničkom klasom trajno je oblikovao njegovu politiku: socijalističku, ali duboko ukorijenjenu u patriotizam i svakodnevno iskustvo, a ne u apstraktne teorije.
Njegova supruga Eileen O’Shaughnessy možda je najpreciznije sažela Orwellovu poziciju kada je, tokom bombardiranja Londona, zapisala da njen muž piše knjigu „kako biti socijalist, ali pomalo torijevac“. Ta knjiga bila je “The Lion and the Unicorn”, tekst u kojem Orwell istovremeno brani socijalnu pravdu i kritizira dogmatizam ljevice, posebno njenu nesposobnost da razumije patriotizam „potopljene radničke klase“.
Colls u ovoj knjizi ne pokušava izgraditi kult Orwella. Naprotiv, on se bavi i njegovim manama, uključujući odnos prema supruzi, oslanjajući se i na novije feminističke interpretacije, poput knjige Anne Funder Wifedom. Orwell se u toj perspektivi pojavljuje kao složena, ponekad problematična ličnost, a ne kao nepogrešivi prorok.
Središnja teza “George Orwell: Life and Legacy” nije da nam treba još jedan mit o Orwellu, nego da nam treba povratak tekstovima. U vremenu kada je „orvelijanski“ postao isprazna etiketa, Colls podsjeća da je Orwell prije svega bio dokumentarist i tragač za istinom, spreman da vidi svijet onakav kakav jeste, čak i kada mu se ono što vidi ne uklapa u vlastita uvjerenja. Ako smo zaista dosegli „vrhunac Orwella“, kako sugerira Colls, jedini smisleni odgovor nije odbacivanje, nego ponovno čitanje, pažljivo, bez slogana i bez prečica.
IZVOR: The Times
