Zelenski shvata da vrijeme radi protiv njega. Trumpova administracija drastično je smanjila američku pomoć Kijevu, a podrška EU, iako finansijski izdašna, nije dovoljna da nadomjesti gubitak Sjedinjenih Država. Ukrajina je svjesna da bi prolongiranje rata moglo dovesti do daljeg urušavanja međunarodne podrške, a politički pritisak unutar zemlje raste

Potencijalni mirovni sporazum za Ukrajinu ulazi u svoju najdelikatniju i najkritičniju fazu. U proces su uključena četiri ključna aktera, Ukrajina, Rusija, Sjedinjene Američke Države i Evropska unija, a svaki od njih na predloženi sporazum gleda iz sasvim različite perspektive.

Pregovori u Ženevi ove sedmice donijeli su određeni napredak, ali i naglasili duboke razlike: Kijev žuri, Moskva odbija popustiti, Donald Trump istovremeno ucjenjuje i pritišće Volodimira Zelenskog, dok Evropska unija pokušava izboriti makar minimalan utjecaj na sporazum koji će u potpunosti promijeniti evropsku sigurnosnu arhitekturu.

Izvorni američko-ruski nacrt imao je 28 tačaka, da bi tokom više rundi pregovora bio sveden na 19. Autorst­vo dokumenta i dalje je maglovito. Washington tvrdi da je inicijalni tekst „američki, ali uz ruski doprinos“, dok evropski učesnici ističu da su oni unijeli „nužne korekcije“ tokom ženevskih sastanaka. No suština spora ostaje ista: zahtjevi da Ukrajina preda dijelove svoje istočne teritorije Rusiji, drastično smanji broj vojnika, te prihvati nejasan, ali realan uvjet da ostane van NATO-a.

Kijev tvrdi da je ostvaren „značajan napredak“, ali priznaje da ključna pitanja ostaju neriješena. Jedino je izvjesno da se bliži nova runda direktnih pregovora u Washingtonu, tamo gdje će se, prema svemu sudeći, odlučivati o sudbini zemlje. Sekretar ukrajinskog Vijeća za nacionalnu sigurnost Rustem Umerov najavio je da bi novi susret u Bijeloj kući mogao biti održan „već krajem mjeseca“.

Ukrajina je u paradoksalnoj situaciji. S jedne strane, Kijev ne želi predati teritoriju niti prihvatiti ograničavanje broja vojnika. Zemlja trenutno ima oko 800.000 aktivnih vojnika i sličan broj rezervista, od kojih su mnogi mobilisani nakon 2022. godine. Prijedlog da se taj broj svede na 600.000 Kijev kategorički odbija, uz podršku Evrope, koja upozorava da bi time Ukrajina ostala „nesposobna da se brani“.

S druge strane, Zelenski shvata da vrijeme radi protiv njega. Trumpova administracija drastično je smanjila američku pomoć Kijevu, a podrška EU, iako finansijski izdašna, nije dovoljna da nadomjesti gubitak Sjedinjenih Država. Ukrajina je svjesna da bi prolongiranje rata moglo dovesti do daljeg urušavanja međunarodne podrške, a politički pritisak unutar zemlje raste.

Moskva, uprkos žen­evskim kompromisima, ostaje nepopustljiva u ključnim pitanjima: bez Ukrajine u NATO-u, zadržavanje istočnih teritorija, te trajna kontrola nad Krimom. To je suština Putinovog plana, koji se, zahvaljujući promijenjenoj dinamici u Washingtonu, danas čini realističnijim nego ikad.

Rusija nema razloga da žuri. Na terenu zadržava stratešku prednost, kontrolira tempo pregovora i svjesna je da se politički vjetrovi u SAD-u kreću u njenom smjeru. Svaki dan bez dogovora Kijev čini slabijim, a Moskvu jačom.

Zvanični Washington sebe predstavlja kao posrednika, no realnost je drukčija. Trumpova administracija stavila je na sto plan koji je nastao u konsultacijama s ruskim zvaničnicima. Prema američkim i evropskim izvorima, nacrt su pripremili američki milijarder Steve Witkoff i direktor ruskog državnog investicijskog fonda Kiril Dmitrijev, dokument čiji je sadržaj otvoreno proruski.

Trump želi što brži kraj rata iz dvije ključne računice: Ukrajina nije u središtu njegovih geopolitičkih prioriteta, a sporazum bi mu, vjeruje, mogao donijeti političke poene i približiti ga Nobelovoj nagradi za mir. Zato je Zelenskom uputio ultimatum, sporazum mora biti prihvaćen do 27. novembra, iako je kasnije tvrdio da to „nije konačna ponuda“.

Američka politika je zbunjujuća i kontradiktorna: pritisak bez strategije, hitnost bez jasnih ciljeva. To slabi Ukrajinu, dok Moskvi ostavlja prostor da diktira narativ.

Evropska unija najviše plaća, a najmanje odlučuje. Podaci Kielske instituta pokazuju da je od povratka Trumpa u Bijelu kuću u 2025. godini SAD odobrio svega 4,8 milijardi eura nove pomoći Ukrajini, dok je EU povećala svoju pomoć na više od 49 milijardi.

Ipak, Evropa je ostala izvan ključnih pregovora. Trumpov kabinet je Evropskoj uniji dao marginalnu ulogu, a svaki evropski pokušaj da se amandmanima ublaže najspornije tačke dovodi do toga da Moskva prijeti povlačenjem iz procesa. EU, jednostavno, nema mehanizme kojima bi utjecala na pregovore, iako je finansijski i politički najangažiraniji akter, paradoks koji savršeno ilustrira raspad evropskog utjecaja na međunarodnoj sceni.

Iza diplomatske zavjese krije se i čitav niz strukturalnih problema koji Trumpov „mirovni plan“ čine duboko riskantnim. Prvo i najvažnije, prihvatanje rješenja koje Ukrajinu ostavlja poraženom dramatično bi povećalo vjerovatnoću nuklearne proliferacije, jer bi mnoge države zaključile da je jedina stvarna zaštita od agresije posjedovanje atomskog oružja. Time bi bio potkopan i međunarodni poredak zasnovan na principu nepovredivosti granica, a Rusija bi, osnažena takvim ishodom, dobila dodatni poticaj da nastavi svoju imperijalnu politiku prema Evropi.

Usto, sporazum ne nudi nikakve vjerodostojne mehanizme nadzora i sankcioniranja eventualnih kršenja, iako je Rusija već pokazala da joj potpisani ugovori ne znače mnogo. Izvan svake ozbiljne analize ostavljeni su i ključni elementi održivog mira, ukrajinska rekonstrukcija, institucionalno jačanje i sigurne garancije za budućnost zemlje. Najproblematičniji je, međutim, sam proces: nacrt je oblikovan iza leđa Ukrajine, a evropski saveznici u njega su ušli tek kada je već bio predložen, čime je ponovljena historijska greška isključivanja ključnih aktera iz dogovora koji određuju njihovu vlastitu sudbinu.

Iako bi sve strane željele početak 2026. godine dočekati sa mirovnim sporazumom, realnost na terenu pokazuje drugačije. Ukrajina slabi bez američke podrške, Evropa finansira ali ne odlučuje, Trump žuri ka političkom kapitalu, dok Moskva čeka, uvjerena da vrijeme radi za nju.

U međuvremenu, dok diplomati prepravljaju nacrte, ruske rakete i dronovi i dalje ubijaju ukrajinske civile, kao prošle sedmice u Ternopilju, gdje je poginula 31 osoba, među njima šestoro djece. Otvoreno ostaje ključno pitanje: može li se mir postići pregovorima koji isključuju žrtvu agresije? Ako se nastavi sadašnji kurs, odgovor će, čini se, dati historija a ne pregovarači.