Osvajanje Knina i Skradina 28. maja 1522. godine predstavljalo je jedan od najznačajnijih trenutaka u karijeri Gazi Husrev-bega i ključni korak u osmanskoj ekspanziji prema Zapadnoj Evropi. Bez značajnog otpora, Osmanlije su preuzele kontrolu nad strateški važnim gradovima, učvrstivši svoju prisutnost u Dalmaciji i približivši se jadranskoj obali. Ovaj pohod nije samo demonstrirao vojnu moć Osmanskog Carstva, već i sposobnost Gazi Husrev-bega kao vojskovođe i upravitelja da integrira novoosvojena područja u osmanski sistem

Dana 28. maja 1522. godine, vojska bosanskog sandžakbega Gazi Husrev-bega gotovo bez borbe ušla je u Knin, a nedugo zatim i u Skradin. Ova dva značajna dalmatinska grada, ključne tačke srednjovjekovne Dalmacije, pala su pod osmansku vlast, čime je Bosanski sandžak proširio svoje granice prema zapadu, približavajući se jadranskim lukama poput Zadra i Šibenika.

Ovo osvajanje nije bilo samo vojni uspjeh, već i važan trenutak u historiji Osmanskog Carstva, Mletačke Republike i Dalmacije, koji je imao dalekosežne posljedice na političku, ekonomsku i društvenu dinamiku regije.

Početak 16. stoljeća obilježen je snažnom osmanskom ekspanzijom prema zapadnoj Evropi. Osmansko Carstvo, pod vodstvom sultana Sulejmana Veličanstvenog, doživjelo je vrhunac svoje moći. Nakon osvajanja Beograda 1521. godine, Osmanlije su usmjerile svoje napore prema dalmatinskom zaleđu i istočnom Jadranu, s ciljem potiskivanja habsburške Ugarske i oslabljivanja mletačke prisutnosti u regiji. Dalmatinsko zaleđe, uključujući gradove poput Knina i Skradina, bilo je strateški važno zbog svoje blizine obali i kontroli nad trgovačkim putovima.

Gazi Husrev-beg, imenovan bosanskim sandžakbegom 15. septembra 1521. godine, bio je ključna figura u ovim pohodima. Njegovo postavljenje odražavalo je sultanovu strategiju jačanja Bosanskog sandžaka kao baze za daljnje operacije prema zapadu. Husrev-beg, poznat po svojoj vojnoj vještini i administrativnim sposobnostima, brzo je započeo s organiziranjem vojnih pohoda kako bi učvrstio osmansku vlast u regiji.

Osvajanje Beograda dalo je Osmanlijama kontrolu nad Dunavom, što je olakšalo logističku podršku za daljnje pohode u Dalmaciju i Hrvatsku.

Mletački izvori iz jeseni 1521. godine bilježe prve naznake osmanskog približavanja Kninu, Skradinu i Ostrovici. Stanovnici Skradina, svjesni opasnosti, zatražili su pomoć od Mletačke Republike, ali njihov položaj bio je sve teži. Unatoč plaćanju harača (poreza) kako bi očuvali autonomiju, osmanski pritisak postajao je neizdrživ. Husrev-beg je slao topove prema Skradinu, dok su se napadi na područje oko Šibenika i dalmatinskog zaleđa intenzivirali. Ova pripremna faza postavila je temelje za veliku vojnu operaciju u proljeće 1522. godine.

U proljeće 1522. godine Gazi Husrev-beg, uz podršku hercegovačkog sandžakbega Mahmud-bega, pokrenuo je veliku vojnu kampanju. Osmanske snage prvo su poharale područja Grobnika, Brinja, Modruša i Ledenika u Kranjskoj, pokazujući svoju vojnu nadmoć i zastrašujući lokalno stanovništvo. Nakon toga, usmjerile su se na ključne ciljeve: Knin i Skradin.

Knin, poznat kao važna utvrda i administrativno središte, pao je 28. maja 1522. godine gotovo bez borbe. Brza predaja grada može se pripisati slabom otporu lokalnih snaga, koje su bile demoralizirane i nedovoljno pripremljene za obranu. Stanovništvo Knina ubrzo je napustilo grad, što je dodatno olakšalo osmansku kontrolu.

Skradin je doživio sličnu sudbinu nedugo nakon toga. Prema zapisima mletačkog hroničara Marina Sanuda, osmanske vlasti dopustile su stanovnicima da ostanu na svojim posjedima uz uslov plaćanja harača, što je bilo neuobičajeno za to doba i svjedoči o pragmatičnom pristupu Osmanlija u upravljanju novoosvojenim područjima.

Osobito zanimljiv je zapis osmanskog historičara bošnjačkog porijekla, Ibrahima Alajbegovića Pečevije, koji opisuje herojsku borbu oko Skradina. Prema njegovim riječima, u bitci je sudjelovao Bektaš vojvoda, jedan od zapovjednika Mahmud-bega. Pečevija bilježi da je bitka bila toliko impresivna da su se, prema narodnoj predaji, “čak i nebeski meleci zadivili” njezinom junaštvu. Iako ovaj opis možda sadrži elemente mitske glorifikacije, on ukazuje na značaj koji je ova pobjeda imala u osmanskoj tradiciji.

Nakon osvajanja Skradina, Gazi Husrev-beg ostao je u gradu, gdje su mu poslani darovi od mletačkog kneza Andrije Balestra i generalnog providura Frančeska Tajapietre. Ovaj diplomatski gest odražavao je složene odnose između Osmanlija i Mlečana, koji su nastojali očuvati mir i privredne veze unatoč vojnim sukobima. Husrev-beg je, u skladu s sultanovom politikom, izrazio želju za mirom i nenarušavanjem odnosa s Mlečanima. Međutim, Mlečani su odbili zahtjev za slobodan prolaz osmanskih brodova šibenskim kanalom i rijekom Krkom, što je ograničilo osmansku povezanost s obalom.

Unatoč tim napetostima, ekonomski odnosi između dviju strana nastavili su se razvijati. Dana 10. aprila 1525. godine u Šibeniku je sklopljen ugovor o izvozu soli, prema kojem su bošnjački trgovci mogli dolaziti u grad i izvoziti so. Ovaj ugovor specificirao je raspodjelu prihoda: sedam akči pripadalo je Mlečanima, dok je šest odlazilo eminu (cariniku). Osim soli, Bošnjaci su u Dalmaciju donosili ulje, tkanine, šećer i začine, što je omogućilo nastavak gospodarskog života unatoč političkim promjenama.

Nakon što je Knin pao pod osmansku vlast, grad je uključen u administrativni sistem Osmanskog Carstva te je u njemu osnovan kadiluk, što je podrazumijevalo prisustvo islamskog suda, kadije, i prateće pravne i vjerske infrastrukture.

Kao i u drugim pograničnim i novoosvojenim gradovima, Osmanlije su odmah po uspostavi kontrole počele razvijati islamsku urbanu jezgru, čije je središte bila džamija. Džamija je bila osnova svakog osmanskog naselja, jezgra iz koje se širio gradski život. Takva praksa bila je vidljiva diljem Kliškog sandžaka, upravne jedinice koja je osnovana 1537. godine i obuhvaćala prostore jugozapadne Bosne i Hercegovine i jugoistočne Hrvatske – od Konjica do Gospića, te od Klisa do rijeke Une.

Na tom prostoru, već početkom 17. stoljeća, čak 17 naselja dobilo je status kasabe, urbanih naselja s islamskim obilježjima, što je značilo da su u njima postojale džamije, mektebi i druga infrastruktura.

Knin se u tom kontekstu također razvio kao značajno lokalno središte. Historijski izvori potvrđuju da je početkom 17. stoljeća Mustafa-aga, lokalni moćnik i vjerovatno pripadnik osmanske vojno-upravne elite, bio zaslužan za podizanje džamije u Kninu. Mustafa-aga je upravljao s najmanje šest čifluka u nahijama Karin, Obrovac, Zvonigrad, Nadin i Stara Ostrovica, te je bio jedan od najbogatijih zemljoposjednika u regiji. Njegov čin uvakufljenja 80.000 akči za potrebe izgradnje džamije – poznate kao džamija Mustafa-age – svjedoči o njegovom statusu i ambiciji da ostavi trajni vjerski i društveni trag.

No, nakon njegove smrti pojavile su se određene nepravilnosti. Iako je vakuf formalno osnovan, državni organi su osporili zakonitost sredstava od kojih je vakuf osnovan, vjerojatno zbog sumnji u finansijske malverzacije. Prema šerijatskom pravu, vakufski imetak je nepovrediv i ne može se oduzeti, no u ovom slučaju vakuf je proglašen nevažećim, a sredstva su vraćena državnoj blagajni. Ovaj slučaj je značajan jer svjedoči o složenim odnosima između lokalnih elita, državne vlasti i vjerskih institucija u osmanskoj pograničnoj provinciji.

Džamija koju je podigao Mustafa-aga nalazila se unutar ili u neposrednoj blizini Kninske tvrđave, što je bilo karakteristično za pogranične gradove s vojnom funkcijom. Tvrđava je tijekom osmanske vladavine dodatno rekonstruirana i utvrđena, a izgradnja džamije u takvom prostoru dodatno potvrđuje stratešku i simboličku važnost Knina. Takve džamije služile su ne samo kao mjesta molitve, nego i kao simboli islamske prisutnosti i političkog autoriteta Osmanskog Carstva.

Sudbina džamije u Kninu zapečaćena je nakon osmanskog povlačenja iz Dalmacije u kontekstu Velikog bečkog rata. Knin je 1688. godine pao pod mletačku vlast, što je za posljedicu imalo sustavno rušenje islamske sakralne i javne arhitekture diljem Dalmacije. Muslimansko stanovništvo je ili prognano, ili je izbjeglo prema Bosni, a džamije su ili uništene ili prenamijenjene, najčešće u crkve ili skladišta. Takva je bila sudbina i kninske džamije.

Osim vojnog značaja, osvajanje Knina i Skradina imalo je i ekonomski i društveni utjecaj. Trgovina između osmanskih i mletačkih područja nastavila se razvijati, a osmanska uprava donijela je novi administrativni poredak koji je omogućio stabilnost u novoosvojenim gradovima. U isto vrijeme, ovi događaji označili su početak dugotrajnog razdoblja osmanske dominacije u dalmatinskom zaleđu, koja će trajati sve do 17. stoljeća.

IzvorI: Behija Zlatar, Gazi Husrev-beg

Seid M. Traljić: Husrev-begov boravak i rad u Dalmaciji

Fehim Dž. Spaho: Džamije i njihovi vakufi u gradovima Kliškog sandžaka početkom