Procjenjuje se da se ispod ruševina Gaze nalazi na desetine hiljada tijela. Neka su zakopana u improviziranim masovnim grobnicama oko bolnica i škola, gdje su mrtvačnice odavno popunjene. Drugi su nestali bez traga. Prema podacima Palestinskog centralnog biroa za statistiku, više od 11.200 osoba prijavljeno je kao nestalo tokom dvogodišnje izraelske ofanzive

Gaza je danas masovna grobnica. Pod slojevima ruševina i pijeska leže deseci hiljada tijela, bez imena, bez obilježja, često bez ikakvog traga osim sjećanja onih koji su ih pokopali. Civilna zaštita i ljekari rade danonoćno, s gotovo nikakvom opremom, u pokušaju da pronađu i identifikuju mrtve. No, dok se broj nestalih i poginulih penje, za hiljade porodica bol neizvjesnosti ostaje najteža kazna.

Za porodicu dvadesetdvogodišnje studentice inženjerstva Malak al-Hajoj, izbjegle iz centralne Gaze, rat je prešao u ličnu tragediju bez odgovora. Jednog decembarskog dana prošle godine Malak je napustila šator u kojem je s porodicom živjela u Deir al-Balahu, odlučna da se vrati u porušeni dom u kampu Bureij po svoje bilježnice i skripte. Univerzitet je najavio da će nastava ponovo početi online. Njena majka ju je molila da ne ide, put središnjom Gazom bio je opasan, ali Malak je obećala da će se vratiti za sat vremena. Nije se nikada vratila.

„Zvali smo je neprestano. U početku se telefon javljao, ali nije odgovarala“, prisjeća se njena sestrična Diana al-Šams. „Onda je poziv prestao zvoniti.“

Kako je noć padala, porodica nije imala snage ni hrabrosti da krene prema Bureiju, gdje su izraelske trupe bile stacionirane. Na društvenim mrežama objavili su Malakine slike, moleći bilo koga s informacijama da im se javi. Kada je u martu uslijedilo kratkotrajno primirje, odlučili su da se vrate i potraže makar njeno tijelo. Kod ruševina porodične kuće pronašli su samo njen ruksak, pored tragova gusjenica buldožera, mašine kakve koriste samo izraelske vojne jedinice.

Procjenjuje se da se ispod ruševina Gaze nalazi na desetine hiljada tijela. Neka su zakopana u improviziranim masovnim grobnicama oko bolnica i škola, gdje su mrtvačnice odavno popunjene. Drugi, poput Malak, nestali su bez traga. Prema podacima Palestinskog centralnog biroa za statistiku, više od 11.200 osoba prijavljeno je kao nestalo tokom dvogodišnje izraelske ofanzive.

Ukupan broj potvrđenih poginulih u Gazi premašuje 69.000, ali je istraživanje objavljeno u časopisu The Lancet početkom godine pokazalo da bi stvarni broj mogao biti i 40% veći. Mnogi su jednostavno nestali pod ruševinama, spaljeni, neidentifikovani, neupisani.

Ujedinjene nacije procjenjuju da se gotovo 800.000 raseljenih pokušalo vratiti svojim domovima nakon nedavne najave primirja. Međutim, povratak je nemoguć: više od polovine teritorije i dalje je pod izraelskom okupacijom, a 80% zgrada djelomično ili potpuno uništeno. Uprkos prekidu vatre, izraelski avioni su prije samo dvije sedmice ponovo bombardovali kamp Bureij, tvrdeći da je Hamas prekršio dogovor.

Dok se Gaza pretvara u pejzaž smrti, mali broj forenzičkih stručnjaka pokušava učiniti nemoguće, identifikovati mrtve. Dr. Khalil Hamadeh, direktor Odjela za sudsku medicinu Ministarstva zdravstva Gaze, radi sa timom od svega tri ljekara. „Ogromna količina tijela, uz nedostatak opreme, čini naš rad gotovo nemogućim“, kaže Hamadeh. „Neki leševi su unakaženi, drugi već u fazi raspadanja. Nerijetko pronalazimo samo lobanju ili nekoliko kostiju.“

U nekim slučajevima, kaže, tijela su pronađena osakaćena, s tragovima vezivanja na zglobovima i ranama koje ukazuju na zlostavljanje. Stotine tijela vraćenih iz Izraela u zamjenu za posmrtne ostatke talaca otkrivaju sablasne prizore, napuhana lica, ukočene grimase, tamne tragove po koži. Izraelska vojska odbila je odgovoriti na pitanja o porijeklu tih tijela, navodeći tek da je riječ o „borcima“.

U Gazi su forenzički timovi postavili ekrane s fotografijama tijela u bolnicama Naser i Šifa, nadajući se da će porodice moći prepoznati svoje nestale. Deseci ljudi svakodnevno prolaze kroz improvizirane galerije smrti, tražeći barem komadić odjeće, tetovažu, pramen kose.

Porodica Hajoj također je stigla pred bolnicu Naser, u nadi da će pronaći trag Malak. „Kada su shvatili da nije među vraćenima iz Izraela, majka je morala prihvatiti ono najteže“, govori al-Šams. „Da je Malak ubijena, da joj je tijelo vjerovatno nestalo ispod ruševina ili završilo u masovnoj grobnici.“

U Gazi, masovne grobnice više nisu izuzetak, nego pravilo. Ubijene se sahranjuje bez prisustva porodice, često od strane nepoznatih ili članova civilne zaštite koji samo žele spriječiti širenje bolesti. U tom beskrajnom ciklusu smrti i gubitka, porodice ostaju uskraćene i za posljednji čin dostojanstva, da znaju gdje da polože cvijet.

„Najviše što žele“, kaže dr. Hamadeh, „jeste da pronađu tijela svoje djece, da ih mogu sahraniti i dolaziti na njihove grobove.“ U zemlji bez grobova, to je postao najdublji izraz nade.

IZVOR: The Observer