Ovog ponedjeljka, američki državni sekretar Marco Rubio sastao se s Netanyahuom u Jerusalemu i prenio mu Trumpovo odobrenje za završnu kampanju protiv Gaze. Nakon toga, Rubio je upozorio Hamas da mu ostaje malo vremena da pristane na prekid vatre. Nesumnjivo, riječ je o morbidnoj šali: prošle sedmice, kada su se čelnici Hamasa sastali kako bi razgovarali o prijedlogu primirja pod pokroviteljstvom Sjedinjenih Država, Izrael je bombardovao zgradu u kojoj su se nalazili, u Dohi. Potom su redom bombardovane i posljednje stambene kule koje su još stajale u Gazi

„Gaza gori“, uzvikuje izraelski ministar odbrane Israel Katz, dok njegova vlada pokreće operaciju osmišljenu da zauzme Grad Gazu. „Šest stotina hiljada Palestinaca biće spaljeno do smrti“, trebalo bi pojasniti, jer je, prema njegovim vlastitim procjenama, to broj ljudi koji je ostao u gradu nakon ultimatuma o evakuaciji izdatog prije sedmicu dana.

Gazani nemaju gdje otići, ponavljali su to iznova i iznova nakon što su se beskrajno selili uskim Pojasom tokom posljednjih 22 mjeseca. Ne postoji nijedan slobodan prostor u onome što je ostalo, jedva 10% teritorije. Štaviše, ne postoji nijedan siguran prostor. Niti snage da se do njega dođe, kada bi i postojao: glad se ne mjeri samo kapljanjem svakodnevnih smrti. Gaza je potpuno razorena, moglo bi se reći da Gaza više i ne postoji, da je progutana u Katzovom lomačištu.

Zauzimanje Grada Gaze događa se na značajan datum, prepun značenja za Netanyahua i njegove sljedbenike, tako sklone pretvaranju historije u mitologiju, a legendi u zakon. Projekt uništenja palestinskog naroda nije nov. Ovih dana obilježava se 43. godišnjica masakra u Sabri i Šatili, izbjegličkim kampovima u predgrađu Bejruta koje je izraelska vojska obasjala svjetlećim raketama kako bi libanske falangističke milicije mogle poklati palestinsko civilno stanovništvo, ostavljeno bez zaštite nakon odlaska boraca PLO-a. Tada, kao i sada, Sjedinjene Države govorile su o miru i prekidu vatre.

Ovog ponedjeljka, američki državni sekretar Marco Rubio sastao se s Netanyahuom u Jerusalemu i prenio mu Trumpovo odobrenje za završnu kampanju protiv Gaze. Nakon toga, Rubio je upozorio Hamas da mu ostaje malo vremena da pristane na prekid vatre. Nesumnjivo, riječ je o morbidnoj šali: prošle sedmice, kada su se čelnici Hamasa sastali kako bi razgovarali o prijedlogu primirja pod pokroviteljstvom Sjedinjenih Država, Izrael je bombardovao zgradu u kojoj su se nalazili, u Dohi. Potom su redom bombardovane i posljednje stambene kule koje su još stajale u Gazi.

Ulazak izraelskih trupa ovog utorka u Grad Gazu predstavlja i pljusku u lice za 57 šefova država i visokih predstavnika zemalja Organizacije islamske saradnje, dan nakon što su se, kako-tako, okupili u Dohi i izdali oštru izjavu osude Izraela. Istina je da ona ne sadrži konkretne kaznene mjere, ali predstavlja prekretnicu, barem retoričku, jer je potpisana i od strane bezrezervnih američkih saveznika (poput Katara i Saudijske Arabije) i od strane dobrih izraelskih partnera (Ujedinjenih Arapskih Emirata, Maroka ili Egipta).

Sve to poklapa se s očekivanim izvještajem Ujedinjenih nacija. Ovaj međunarodni organ utvrdio je (trebalo mu je vremena) na osnovu pravnih kriterija ono što već odavno predstavlja etički, građanski i narodni vapaj: da država Izrael čini genocid u Gazi. Dobro, sada je to rečeno. I šta sad? Trumpova Rivijera?

Luz Gómez je profesorica Arapskih i islamskih studija na Autonomnom univerzitetu u Madridu; ovaj je komentar napisala za El Pais.