Dokumentarac počinje zvukom. Nečim što izgleda gotovo bezazleno: visokim, konstantnim zujanjem izraelskih dronova koji danonoćno nadlijeću Gazu. Taj zvuk, to je simbol stalnog straha i neizvjesnosti s kojom žive više od dva miliona stanovnika Gaze. Svaki novi dan započinje pod tim zlokobnim tonom koji više nije tek prijetnja: on je znak da algoritam možda upravo odlučuje nad čijom će kućom pasti sljedeća bomba

Jedanaest godina nakon što je snimio potresni dokumentarac Rođen u Gazi (Nacido en Gaza), argentinski novinar i reditelj Hernán Zin vraća se s nastavkom pod naslovom Svi smo Gaza (Todos somos Gaza). U središtu njegove nove priče ne nalaze se samo sudbine desetoro djece iz prvog filma, već i uznemirujuće otkriće da u najnovijoj izraelskoj ofanzivi na Pojas Gaze algoritmi, a ne ljudi, odlučuju o životu i smrti.

Zbog potpunih zabrana pristupa Gazi, Hernán Zin danas ne može lično snimati. No film ipak nastaje — zahvaljujući grupi mladih Palestinaca, većinom starih između 18 i 19 godina, koje predvodi njegov dugogodišnji lokalni saradnik i „fixer“ Yousef Hammas. Oni su njegovi snimatelji, vodiči i očevici na terenu. Zahvaljujući njima, ovaj dokumentarac postaje palestinski u suštini: „90% filma finansirali su i realizirali Palestinci“, ističe Zin.

Dokumentarac počinje zvukom. Nečim što izgleda gotovo bezazleno: visokim, konstantnim zujanjem izraelskih dronova koji danonoćno nadlijeću Gazu. Taj zvuk, kaže Zin, nije samo auditivni element — to je simbol stalnog straha i neizvjesnosti s kojom žive više od dva miliona stanovnika Gaze. Svaki novi dan započinje pod tim zlokobnim tonom koji više nije tek prijetnja: on je znak da algoritam možda upravo odlučuje nad čijom će kućom pasti sljedeća bomba.

Zin ne krije suze dok govori o izazovima snimanja ovog nastavka. U društvu ambasadora Palestine u Španiji, Husnija Abdel Waheda, palestinske fotoreporterke Maysun Abu-Khdeir, UN-ove direktorice UNRWA-e za Španiju Raquel Martí i Yousefa Hammase, Hernán otkriva da boluje od posttraumatskog stresnog poremećaja. Ipak, kaže, hiljade poruka koje je dobio nakon Rođen u Gazi bile su dovoljan razlog da se vrati.

U prvom filmu, snimljenom tokom rata 2014. godine, ubijeno je više od stotinu djece. Danas, dok se snima nastavak, taj broj je desetostruko veći: „Dok snimamo, umire 100 djece dnevno“, kaže reditelj, potpuno slomljen.

Uprkos svemu, Hernán i njegov tim uspjeli su locirati svih desetoro djece iz prvog filma. „Većina ih je preživjela, što me iznenadilo“, priznaje, dodajući da su upravo djeca i omladina „glavna meta ove kampanje istrebljenja“. Među ruševinama i tugom, njihove priče ponovo dobijaju glas.

U fokusu ovog dokumentarca nalazi se posebno zastrašujuća dimenzija rata — uvođenje vještačke inteligencije u odlučivanje o vojnim metama. Prema Zinu, izraelska vojska koristi algoritme koji u realnom vremenu analiziraju podatke i određuju mete. „Više to nisu vojni zapovjednici koji procjenjuju kolateralnu štetu. Sada je to algoritam koji odlučuje ko živi, a ko umire“, tvrdi.

Za njega, to predstavlja novu vrstu oružja masovnog uništenja: „Vještačka inteligencija je novo oružje koje vodi ka potpunoj dehumanizaciji rata i države Izrael. Gaza je postala laboratorij u kojem se testira smrtonosna tehnologija — a svaka greška tog sistema znači izgubljen ljudski život.“

Ovo, ističe reditelj, ne pogađa samo infrastrukturu Gaze. Pogodilo je samu srž društva: „Ubili su sve — inženjere, ljekare, novinare, intelektualce. Ko će rekonstruirati ovu planinu ruševina sutra?“ pita se, a odgovor izostaje.

Iako dokumentarac otvara duboko bolne teme i optužuje svjetske sile za ignorisanje patnje Palestinaca, Svi smo Gaza nije film očaja. To je film otpora. Hernán Zin kroz snimke mladih Palestinaca pokazuje da među ruševinama još uvijek postoji život. „U Palestini postoji jedna hronična bolest koja se zove nada“, kaže kroz osmijeh pun tuge.

Upravo zbog te nade, film postaje više od dokumentarnog ostvarenja. Postaje svjedočanstvo. Eho naroda koji nije ušutkan uprkos svemu. Hernán Zin svjestan je da njegov rad izaziva nelagodu, da njegove riječi mnogima smetaju. Ali, kako kaže: „Ne možemo više šutjeti.“

„Svi smo Gaza“ nije samo nastavak prethodnog filma. To je dokument nade, bola i otpora. Film o narodu kojem su oduzeli gotovo sve — osim hrabrosti da prežive i svijetu ispričaju svoju priču. I dok bombe i dalje padaju, Hernán Zin nas gleda u oči i traži od nas isto: da gledamo, da svjedočimo, da govorimo.

Jer, kako kaže na kraju: „Pričanje ovih priča više nije samo novinarski zadatak. To je čin čovječnosti.“

IZVOR: ABC