Simbolički prijelomni trenutak bio je objavljivanje budnice Antuna Mihanovića Horvatska domovina (1835), pisane štokavštinom i prema Gajevu pravopisu. Ta će pjesma, kasnije uglazbljena, postati hrvatska himna, čime je Danica dobila trajno mjesto u nacionalnoj povijesti
Danica ilirska prvi je hrvatski književni časopis i jedno od ključnih glasila ilirskog pokreta, širokog kulturnog i političkog preporodnog gibanja koje se u prvoj polovini 19. stoljeća razvilo među Hrvatima u okviru Habsburške Monarhije. Ilirski pokret nastao je kao odgovor na snažne germanizacijske i mađarizacijske pritiske te na fragmentiranost hrvatskih zemalja, s temeljnim ciljem kulturnog ujedinjenja, jačanja nacionalne svijesti i stvaranja zajedničkog književnog jezika.
Časopis je pokrenut na današnji dan 1835. godine u Zagrebu kao tjedni prilog Novina horvatskih pod naslovom Danicza horvatzka, slavonzka y dalmatinzka, a ubrzo je preimenovan u Danicu ilirsku, čime se otvoreno vezao uz ideologiju ilirizma i ideju slavenskog, odnosno južnoslavenskog kulturnog zajedništva. Ime „ilirskо“ nije bilo slučajno: ilirci su u antičkom nazivu Iliri tražili simbolički okvir za nadregionalni identitet koji bi povezao Hrvate, ali i širi južnoslavenski prostor.
Pokretač, glavni urednik i izdavač Danice u svim fazama njezina razvoja bio je Ljudevit Gaj, središnja ličnost hrvatskog narodnog preporoda. Gaj nije bio samo urednik časopisa, nego i ideolog pokreta, politički agitator, jezični reformator i organizator kulturnog života. Upravo je Danicu zamislio kao instrument preporoda – prostor u kojem će se oblikovati novi književni jezik, stvarati moderna nacionalna književnost i širiti ideje o narodnoj posebnosti i pravu na kulturnu i političku autonomiju.
Zbog strogih cenzorskih ograničenja, Gajeve Novine horvatske nisu imale dopuštenje za samostalno političko izvještavanje. Zato je Danica od samog početka preuzela ulogu stvarnog središnjeg glasila ilirskog pokreta. Kroz književne tekstove, pjesme, povijesne članke, putopise i prikaze narodnih običaja, časopis je prenosio temeljne poruke ilirizma: slavljenje „narodnog duha“, potrebu kulturnog jedinstva i otpor asimilacijskim politikama. Posebno su važnu ulogu imale budnice, davorije i poskočnice – pjesnički oblici namijenjeni buđenju nacionalne svijesti i emocionalnom mobiliziranju čitateljstva.
Jedan od najvažnijih doprinosa Danice bio je jezični. Pod Gajevim vodstvom časopis je postao glavno sredstvo afirmacije štokavskog narječja kao osnove budućeg hrvatskog standardnog jezika, kao i Gajeva pravopisa iz 1830. godine. Već do 28. broja nova jezična norma gotovo je u potpunosti istisnula dotadašnju kajkavsku književnu tradiciju i staru grafiju. Simbolički prelomni trenutak bio je objavljivanje budnice Antuna Mihanovića Horvatska domovina (1835), pisane štokavštinom i prema Gajevu pravopisu. Ta će pjesma, kasnije uglazbljena, postati hrvatska himna, čime je Danica dobila trajno mjesto u nacionalnoj povijesti.
Sudbina časopisa usko je pratila političke prilike. Nakon zabrane ilirskog imena i simbola 1843. godine, list se morao vratiti starom naslovu, a ponovno je kratko izlazio kao Danica ilirska 1849. godine. Kasniji pokušaji obnavljanja (1853. te 1863–1867) svjedoče o trajnom simboličkom kapitalu koji je Danica imala, iako je njezin stvarni utjecaj bio najveći upravo u doba punog zamaha ilirskog pokreta.
U 1860-ima časopis su, uz Gajevo ime, faktički uređivali njegovi suradnici i nasljednici, među njima Velimir Gaj, Antun Mažuranić, Dimitrija Demeter, Vjekoslav Babukić i Bogoslav Šulek – ljudi koji su nastavili rad na standardizaciji jezika i izgradnji moderne hrvatske kulture. No Danica je ostala nerazdvojivo vezana uz Ljudevita Gaja, koji je preko nje stvorio prvi trajni medijski prostor hrvatskog narodnog preporoda.
U tom smislu, Danica ilirska nije bila tek književni časopis, nego ključna institucija ilirskog pokreta – laboratorij jezika, tribina nacionalne ideologije i jedno od najvažnijih sredstava oblikovanja moderne hrvatske nacije u 19. stoljeću.
