Sarajevski historičar Gaj Trifković u razgovoru povodom knjige “More krvi” ruši dio ustaljenih predstava o partizanskom ratu: tvrdi da je Tito problematično vodio bitku na Sutjesci, što je doprinijelo ogromnim gubicima, te da partizanska vojska nije bila isključivo dobrovoljačka ni u ranim fazama. Govori i o tome zašto stranci danas lakše pišu o Drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji, o stvarnoj brojnosti KPJ 1941. te o kapitulaciji Italije kao prelomnom političkom trenutku
Sarajevski historičar Gaj Trifković, autor knjige “More krvi – Vojna historija partizanskog pokreta u Jugoslaviji 1941–1945”, u opsežnom razgovoru iznosi niz teza koje ozbiljno dovode u pitanje ukorijenjene mitove o Narodnooslobodilačkoj borbi. Njegova studija, pisana na engleskom jeziku i recenzirana od međunarodnih stručnjaka, nastoji ponuditi hladan, vojno-historiografski pogled na partizanski pokret bez ideoloških filtera koji su decenijama dominirali javnim narativom.
Trifkovića je na pisanje knjige motivirala činjenica da, kako kaže, „na engleskom jeziku nije postojala moderna akademska sinteza vojnih djelovanja partizanskog pokreta“, ali ni na južnoslavenskim jezicima nakon kraja 1980-ih.
„Zbog ratova devedesetih i interesa za gerilsko ratovanje, Drugi svjetski rat u Jugoslaviji danas sve više zanima strane historičare, koji toj temi često pristupaju s manje ideološkog ‘prtljaga’“, objašnjava.
Govoreći o prijeporima oko početka antifašističkog otpora u Hrvatskoj, Trifković upozorava da je „pokušaj čvrstog vezivanja dugih i kompleksnih historijskih procesa uz jedan datum krajnje nezahvalan“. Datumi, naglašava, najčešće služe politici, a ne historiografiji.
„U socijalizmu su određeni događaji proglašavani važnijima zbog simbolike, ne nužno zbog stvarnog antifašističkog dometa. Danas se mijenjaju ideologije, ali način instrumentalizacije prošlosti ostaje isti.“
Slično govori i o tzv. „urbanoj fazi ustanka“ 1941. godine, koja je u kasnijoj historiografiji potisnuta u korist seljačkog gerilskog rata. „Zaboravlja se da su komunisti u početku najveće nade polagali upravo u urbani otpor, oslanjajući se na primjere Pariške komune i Oktobarske revolucije“, kaže Trifković.
Jedan od tvrdokornih mitova odnosi se na snagu Komunističke partije Jugoslavije uoči rata. Trifković navodi precizne brojke: „Do aprila 1941. KPJ je imala oko 8.000 članova, a SKOJ oko 30.000. Do izbijanja ustanka broj članova narastao je na oko 12.000. U svakom slučaju, partija je bila brojčano mala.“
Ni mit o isključivo dobrovoljačkoj partizanskoj vojsci, dodaje, ne stoji. Mit je da je partizanska vojska bila isključivo dobrovoljačka sve do jeseni 1944. Odrede su u samim počecima doista činili dobrovoljci, članovi KPJ i simpatizeri, ali NOP vrlo rano nastoji etablirati se, odnosno biti prihvaćen, i kao civilna vlast, koja potom polaže pravo na provođenje mobilizacije. Što se tiče tvrdnje da su partizani namjerno izazivali represalije kako bi regrutirali preživjele osvetnike, za to nema nedvosmislenih dokaza. Prije svega, represalije nije bilo potrebno posebno izazivati jer su već bile sastavni dio i vojne i političke doktrine osovinskih država, osobito NDH. Osim toga, partizani su bili svjesni da takve akcije dugoročno imaju negativan učinak, jer ih stanovništvo neće podržavati bez jamstava da će njihova sela dobiti barem minimum zaštite. To je, pak, išlo izravno nauštrb njihovih dugoročnih ciljeva – oslobođenja i revolucije.
Jedna od najosjetljivijih Trifkovićevih teza tiče se uloge vrhovnog komandanta Josip Broz Tito u ključnim bitkama rata. Titovo vođenje Bitke na Sutjesci bilo je problematično, što je bio i jedan od razloga visokih gubitaka NOVJ-a, uključujući i Dalmatince, koji su činili najveći pojedinačni kontingent.
Govoreći o Drvaru i navodima o Titovoj panici tokom njemačkog desanta, Trifković zauzima nijansiran stav: “Što se Drvara tiče, ako se pritom misli na navodni napadaj panike koji je Tito imao, valja imati na umu da se desetljećima bavio izrazito stresnim poslom, a pritom je ipak bio običan smrtnik. Stoga me ne bi čudilo da su mu u jednom trenutku živci popustili. Meni je cijela ta priča, međutim, još jedna potvrda njegova talenta u odabiru najbližih suradnika. Ljudi koji su se zatekli u pećini i oko nje ne samo da su ostali prisebni nego ga nisu ostavili na cjedilu, čak ni po cijenu vlastitih života“, tvrdi autor.
Kapitulacija Italije 1943. godine, prema Trifkoviću, bila je presudnija u političkom nego u vojnom smislu. „Gurnula je mase stanovništva u okrilje NOP-a i omogućila da novi borci odmah dobiju barem pušku. To ranije nije bio slučaj.“
O odnosima s Velikom Britanijom govori bez iluzija: „To je bio brak iz interesa. Britanci i partizani nikada nisu gubili iz vida vlastite političke ciljeve.“ Kako se rat bližio kraju, ideološke razlike su, ističe, izbile u prvi plan, posebno nakon što je Tito osigurao direktnu sovjetsku podršku.
Kada je riječ o ljudskim gubicima partizanskog pokreta, Trifković navodi da se najrealnijom čini procjena od oko 237.000 poginulih. „Tema nije zatvorena i zaslužuje daljnja istraživanja“, dodaje.
U cjelini, “More krvi” nastoji, kako sam autor kaže, pokazati da „Tito nije bio nadčovjek, da partizani nisu bili bezgrešna vojska, te da je uloga inozemne pomoći bila znatno veća nego što se kasnije priznavalo“. Najveći raskorak između mita i dokaza, prema njegovom sudu, odnosi se na završnicu rata 1945. godine, kada kapitulacija njemačkih snaga „nije bila rezultat briljantno izvedene operacije, već ratnog lukavstva i obmane“.
Na kraju, Trifković zaključuje da su današnje rasprave o partizanima istovremeno historijske, identitetske i političke. „Historiografija i politika na ovim prostorima vjerovatno nikada neće biti jasno razdvojene. Linije fronta su odavno stabilne – jedni partizane dosljedno brane, drugi ih dosljedno napadaju.“
Cijeli razgovor pročitajte u Večernjem listu.
