Sve veći broj mladih, visokoobrazovanih muslimanskih profesionalaca napušta Francusku, razočaran atmosferskim pritiskom, političkim „bukom“ i svakodnevnim mikroagresijama koje trpe zbog vjere ili porijekla. Dubai im, uprkos manama, nudi ono što kod kuće sve teže nalaze: profesionalne mogućnosti, sigurnost, religijsku toleranciju i društvo koje ih ne posmatra kroz prizmu identiteta

U Dubaiju, gradu u kojem se svakodnevni sastanci odvijaju u klimatiziranim shopping centrima, Mathieu, 35-godišnji Francuz iz Toulousea, sjedi u elegantnom salonu i govori o svojoj odluci da napusti zemlju u kojoj je odrastao. U Francusku se više ne želi vratiti. „Ovako je bolje za nas i našu djecu. Ovdje možemo živjeti između zapadnog identiteta i arapsko-muslimanske kulture, bez stalnih objašnjavanja“, kaže on.

Njegova priča počinje 2011. godine, kada je, nakon mjeseci razmišljanja i čitanja, primio islam. Odrastao u katoličkoj porodici, suočio se s nerazumijevanjem roditelja, ali i, kako kaže, s realnošću koju ranije nije vidio: „Mislio sam da se muslimani preuveličano predstavljaju kao žrtve. A onda sam postao jedan od njih.“ U prvom poslu, u Aix-en-Provenceu, klanjao je pod stepenicama parkirališta. Sitne, ali uporne svakodnevne uvrede i geste učinili su da se osjeća „kao da ne smije biti ono što jeste“. Uvjeren da će ga u Francuskoj čekati samo borba, spakovao je 4.000 eura i otišao u Abu Dhabi. U Dubaiju se ubrzo otvorilo više mogućnosti. Danas radi u marketingu i zarađuje oko 6.000 eura mjesečno. „Moja porodica mi kaže da sam dobro odlučio.“

Tačan broj mladih muslimana koji napuštaju Francusku nije poznat. No, fenomen je postao vidljiviji nakon objave knjige „La France, tu l’aimes mais tu la quittes“ iz 2024. godine, u kojoj je Mathieu ispričao svoju priču. Sociologinja CNRS-a Margot Dazey, koja proučava islam u Francuskoj, provela je intervjue sa 27 francuskih muslimana koji su emigrirali, svi visokoobrazovani, u tridesetim i četrdesetim godinama, sa stabilnim primanjima. „U središtu njihove odluke je frustracija“, kaže Dazey. „U Francuskoj napreduju, ali nikada do kraja ne dobiju priznanje koje odgovara njihovim kompetencijama. U inozemstvu prvi put osjećaju podudarnost između onoga što jesu i kako ih se doživljava.“

Sofiane, tridesetogodišnji stručnjak za konsulting, stigao je u Dubai krajem 2023. godine. Treća je generacija Francuza porijeklom iz Maroka i Portugala. U Francuskoj je, kaže, uvijek bio vraćan na svoje porijeklo. „Ja sam Francuz. Odrastao sam u katoličkim vrijednostima. Ali još od osnovne škole slušam komentare o svom imenu ili porijeklu.“ U Dubaiju, gdje je prvi put boravio na stažu 2021. godine, shvatio je da postoji drugačiji način života: „Ovdje nikoga nije briga kako se zoveš. Pitanje je samo šta znaš i šta možeš.“

Sociologinja Dazey ističe nekoliko ključnih trenutaka koji potiču odlazak: prvi boravak u inostranstvu, iskustvo diskriminacije na radnom mjestu, te najčešće rađanje djece. „Mnogi ne žele da njihova djeca rastu u okruženju u kojem se stalno problematizira njihov identitet.“

Primjer to potvrđuje i Meryem, 40-godišnjakinja iz pariske tech industrije, koja se s porodicom nedavno preselila u Dubai. Nije nosila nikakve religijske simbole, ali je osjećala mentalni pritisak. „Dvije godine više ne gledamo vijesti. Jednostavno je previše naporno.“ Kao kćerka marokanskih radnika, kaže da tokom djetinjstva nije trpjela rasizam, ali posljednjih godina stvari su se promijenile: „Kada vodim roditelje u državne institucije, vidim kako ih gledaju, kao da su tek došli, iako su 50 godina u Francuskoj.“

Najviše je boli što se u Francuskoj počela stidjeti dijelova svog identiteta: „Uhvatila sam sebe kako djeci govorim da ne govore arapski u školi. Da je maternji jezik italijanski, to se ne bi dogodilo.“ U Dubaiju se djeca školuju na arapskom, a ona ponovo pronalazi vezu s vlastitim porijeklom. „Ovdje ne trpimo svakodnevni rasizam. To mnogo znači.“

Leïla, 26-godišnjakinja zaposlena u industriji luksuza, planira s partnerom napustiti Francusku u naredne tri godine. Dolazi iz privilegovane sredine: roditelji su visokoobrazovani, odrasla je u bogatom dijelu grada, školovala se u prestižnim institucijama. „Bila sam jedna od rijetkih muslimanki u razredu, ali nikad nisam imala ozbiljniji problem. U našoj porodici važilo je pravilo: integriši se, ne talasaj, radi i uspjet ćeš.“

Danas, i pored stabilnog posla i visokog obrazovanja, kaže da osjeća zasićenje: „Možeš imati sve diplome, sve kodove, ali opet ostaješ ‘drugačija’. Uvijek će te vratiti na tvoje porijeklo. To iscrpljuje.“ Još ne zna hoće li u Dubai ili u Rijad, „novi Dubai“, kako ga često nazivaju. Bitno joj je da živi u mjestu koje spaja otvorenost, ekonomski razvoj i kulturni pluralizam.

Profesor Arnaud Lacheret, direktor kampusa Skeme u Dubaiju, smatra da se ponekad precjenjuje uloga diskriminacije u odluci o odlasku. Po njemu, mnoge destinacije, poput Kanade ili Velike Britanije, biraju prvenstveno zbog vjerskih razloga, dok su Ujedinjeni Arapski Emirati ili Saudijska Arabija više ekonomski i sigurnosno motivirane destinacije. No, iskustva samih emigranata govore da su razlozi slojeviti: profesionalne ambicije, želja za sigurnošću, potreba za normalizacijom vjerskog identiteta, ali i sve snažniji osjećaj da se atmosfera u Francuskoj urušava.

Za veliki broj ovih mladih profesionalaca odlazak nije čin odbacivanja Francuske. Naprotiv, mnogi kažu da je to jedini način da spase dio sebe koji se u domovini više ne može slobodno razvijati. Radi se o generaciji koja želi uspjeh, mir i dostojanstvo, a osjeća da ih u Francuskoj više ne može imati bez stalnog objašnjavanja, pravdanja ili skrivanja dijelova vlastitog identiteta.

Dubai nije raj. Zaposleni ističu visoke troškove, autoritarnu politiku, nesigurnost posla ali ondje pronalaze ono što su izgubili kod kuće: spokoj, mogućnost napredovanja i osjećaj da ih društvo ne ograničava etiketama. Oni koji odlaze poručuju istu stvar: žele samo živjeti normalno. A to im, barem za sada, daje jedan grad usred pustinje.

Cijeli tekst na: Le Monde