Ferrari nije samo tim Formule 1, on je mit, emocija i institucija čija historija nadilazi sport. Od prvih pobjeda s Albertom Ascarijem i Juanom Manuelom Fangiom, preko dramatičnog preporoda s Nikijem Laudom i tragedije Nürburgringa, do gotovo savršene dominacije u eri Michaela Schumachera, Scuderia Ferrari je sedam i po decenija oblikovala samu srž Formule 1

Malo je institucija u svijetu automobilizma koje izazivaju tako snažnu mješavinu poštovanja, nade i gotovo patološke strasti kao što to čini Scuderia Ferrari. Ona je istovremeno trkaći tim i kvazi-religijski kult; vrhunski proizvođač motorsport inženjeringa i neumorni tvorac mitova. Nigdje se ta slojevita priroda Ferrarija ne ogleda jasnije nego na stazama Formule 1.

Od samog početka Svjetskog prvenstva Formule 1 1950. godine, Ferrari je bio više od običnog tima, bio je simbol italijanske izvrsnosti, tvrdoglavosti i stila. Njegovi crveni bolidi palili su asfalt, izazivali ovacije na tribinama i, u pojedinim razdobljima, utjelovljavali tragediju genija koji ponekad posrne pod težinom vlastite veličine. Razumjeti Ferrarijev put u Formuli 1 ne znači samo prebrojati pobjede i titule; to znači pratiti epsku sagu dominacije i poraza, ponovnih uspona, ega i neugasive volje za pobjedom.

Kada je 1950. godine započelo prvo zvanično Svjetsko prvenstvo Formule 1, Enzo Ferrari, bivši menadžer Alfa Romea i neumorni vizionar, već je gradio imperiju po vlastitim pravilima: opsesivnu, nemilosrdnu i do srži italijansku. Ferrari je već pokazao snagu u drugim disciplinama, uključujući pobjedu na 24 sata Le Mansa 1949. godine, ali bolidi koji su se pojavili na Silverstoneu te prve F1 sezone još nisu bili spremni za potpunu dominaciju. Bili su brzi, ali Alfa Romeo je i dalje vladao.

Ono što je, međutim, od samog početka bilo jasno jeste Ferrarijeva vjernost dvanaestocilindarskom motoru. Model 125 F1, s 1,5-litarskim V12 motorom, nosio je filozofiju koja će obilježiti decenije. „Oženio sam se dvanaestocilindarskim motorom i nikada se nisam razveo“, rekao je Enzo Ferrari, u rečenici koja je kasnije prerasla u dogmu.

Prva velika prekretnica stigla je 1951. godine, kada je Argentinac José Froilán González odvezao Ferrari 375 do pobjede na Velikoj nagradi Velike Britanije, prekinuvši dotad neupitnu dominaciju Alfa Romea. To nije bila samo pobjeda, bio je to znak da je Ferrari stigao kako bi pobijedio.

Pravu potvrdu moći donio je Alberto Ascari. Hladan, proračunat i gotovo mehanički precizan, Ascari je Ferrariju donio uzastopne titule svjetskog prvaka 1952. i 1953. godine. S njim je Ferrari uspostavio presedan koji će ga pratiti desetljećima: izvrsnost neće biti slučajna, već sistemska.

Godine 1956. u Ferrari dolazi još jedna legenda, Juan Manuel Fangio. Iako kratkotrajna, njegova saradnja s Ferrarijem bila je presudna. Fangio je u bolidu Ferrari D50 osvojio svoju četvrtu titulu svjetskog prvaka, dodatno učvrstivši status Scuderije kao globalne sile.

Šezdesete godine donijele su Ferrariju razdoblje lutanja. Unutrašnji sukobi, tehničke greške i nestabilnost vozačkog kadra udaljili su tim od vrha. Tek sredinom sedamdesetih započinje temeljita reforma, predvođena novom filozofijom rada i čovjekom koji je utjelovio hladni racionalizam, Nikijem Laudom.

Lauda nije bio klasični Ferrari vozač. Bio je discipliniran, analitičan i opsjednut detaljima. Nadimak „Računar“ dobio je zbog sposobnosti da mentalno rastavi bolid do posljednjeg vijka. Njegov pristup donio je titulu 1975. godine, prvu za Ferrari nakon više od decenije.

Godinu kasnije, sport je svjedočio jednom od najdramatičnijih trenutaka u historiji Formule 1. Lauda je na Nürburgringu doživio stravičnu nesreću, iz koje je izašao s teškim opekotinama. Ljekari su bili uvjereni da neće preživjeti. Ipak, samo šest sedmica kasnije, Lauda se vratio na stazu. Iako je titulu te godine izgubio za jedan bod, već 1977. ponovo je postao svjetski prvak s Ferrarijem.

Posljednju titulu tog desetljeća Ferrariju je donio Jody Scheckter 1979. godine. Nakon toga uslijedila je duga suša, bez titule punih 21 godinu.

Ako su sedamdesete bile vrijeme preporoda, početak 2000-ih bio je vrijeme savršenstva. Dolaskom Michaela Schumachera 1996. godine započeo je proces koji će Ferrariju donijeti najdominantniji period u historiji Formule 1. Uz Schumachera su stajali Jean Todt, Ross Brawn, Rory Byrne i Paolo Martinelli, tim koji je funkcionirao poput preciznog mehanizma.

Od 2000. do 2004. godine Ferrari je osvojio pet uzastopnih titula svjetskog prvaka. Schumacherova vožnja bila je besprijekorna, strategija gotovo proročanska, a pit-stopovi savršeno usklađeni. Ferrari nije samo pobjeđivao, definirao je eru.

U posljednjim godinama Ferrari se kretao između nade i razočaranja. Svaka pobjeda dočekivana je kao povratak sudbini, svaki neuspjeh kao nacionalna tragedija. No 2025. godina donosi novi preokret: dolazak Lewisa Hamiltona u Maranello.

Ferrari je, ponovo, na pragu nove epohe. Njegova priča još nije završena. A dok god postoji crveni bolid na startnoj liniji, tifosi će vjerovati, jer Ferrari nikada nije bio samo tim. Ferrari je ideja, mit i vječna potraga za savršenom pobjedom.

IZVOR: Maxim