Zajedno, Vrančićev Dictionarium i Uskufijev Potur Šahidija čine početke hrvatske i bosanske rječničke tradicije te potvrđuju da se na južnoslavenskom prostoru već u ranome novom vijeku razvijala jasna svijest o jezičnom identitetu
Šibenčanin Faust Vrančić (1551–1617) jedan je od najsvestranijih intelektualaca koje je dao hrvatski kulturni prostor. Polihistor, izumitelj, teolog, filozof i diplomat, Vrančić je evropsku slavu stekao ponajprije zahvaljujući svojim tehničkim izumima, ali njegovo je djelo od presudne važnosti i za povijest hrvatskoga jezika.
Najplodnije razdoblje njegova života vezano je uz boravak na dvoru cara Rudolfa II. u Pragu, jednom od najvažnijih znanstvenih i kulturnih središta Europe krajem 16. stoljeća. U tom međunarodnom okruženju, u kojem su djelovali Tycho Brahe i Johannes Kepler, Vrančić je svakodnevno koristio više jezika. Upravo ga je ta višekulturalna sredina potaknula da započne rad na rječniku kakav dotad nije postojao.
Rezultat tog rada bio je Rječnik pet najodličnijih europskih jezika – latinskoga, talijanskoga, njemačkoga, dalmatinskoga i ugarskoga, štampan u Veneciji 1595. godine. Već sam naslov govori o Vrančićevoj smjeloj namjeri: hrvatski jezik (koji on naziva „dalmatinskim”) stavio je uz bok velikim europskim jezicima, proglašavajući ga jednim od „najodličnijih”. Time je hrvatski prvi put dobio ravnopravno mjesto u jednom međunarodnom leksikografskom djelu.
Rječnik sadrži 5.411 latinskih natuknica, uz koje su u paralelnim stupcima navedeni prijevodi na ostale jezike. Posebno je važan hrvatski stupac, s oko 3.800 riječi, koji predstavlja prvi sustavni leksikografski popis hrvatskoga jezika. Vrančić je pritom primijenio za svoje doba iznimno moderan pristup: imenice donosi u nominativu, a glagole u infinitivu, što će tek mnogo kasnije postati standard leksikografskog opisa.
Važnost Vrančićeva Dictionariuma još je jasnija ako se promatra u širem kontekstu rane južnoslavenske leksikografije. Nekoliko desetljeća nakon njegova rječnika, 1631. godine, u Istanbulu je štampan Potur Šahidija Muhameda Hevajije Uskufije, prvi poznati rječnik bosanskoga jezika. Uskufi, rodom iz sjeveroistočne Bosne, sastavio je tursko-bosanski rječnik u stihovima, namijenjen prvenstveno učenicima i derviškim krugovima, ali i široj pismenoj publici Osmanskoga Carstva.
Dok je Vrančićev rječnik nastao u krugu zapadnoevropskoga humanizma i bio usmjeren prema znanstvenoj i administrativnoj upotrebi, Uskufijev je proizašao iz osmansko-islamske kulturne sredine i imao snažnu pedagošku funkciju. Ipak, oba djela povezuje ista temeljna ideja: potreba da se domaći, slavenski jezik zabilježi, opiše i potvrdi kao vrijedan književni i kulturni jezik.
Uskufijev rječnik sadrži nekoliko stotina bosanskih riječi i izraza te je dragocjeno svjedočanstvo govornog jezika Bosne 17. stoljeća. Kao i kod Vrančića, i ovdje se vidi svijest autora da vlastiti jezik zaslužuje mjesto u pisanoj kulturi i leksikografiji. Zajedno, Vrančićev Dictionarium i Uskufijev Potur Šahidija čine početke hrvatske i bosanske rječničke tradicije te potvrđuju da se na južnoslavenskom prostoru već u ranome novom vijeku razvijala jasna svijest o jezičnom identitetu.
Faust Vrančić umro je na današnji dan 1617. godine.
