Ako se Rusiji dopusti da zadrži ili faktički proširi kontrolu nad okupiranim teritorijama, to bi moglo ohrabriti revizionističke sile širom svijeta i signalizirati da se vojna agresija dugoročno isplati.

Najnovija diplomatska inicijativa administracije američkog predsjednika Donalda Trumpa otkriva da se pregovori o okončanju rata u Ukrajini više ne vode isključivo kao pokušaj zaustavljanja oružanih sukoba nego kao dio mnogo šire borbe za redefiniranje evropske sigurnosne arhitekture i globalne ravnoteže moći. Dolazak specijalnog izaslanika Bijele kuće Stevea Witkoffa u Berlin, gdje će se sastati s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim i ključnim evropskim liderima, označava novu fazu u kojoj se američka diplomatija otvoreno suočava s granicama vlastitog utjecaja.

Washington nastoji zaključiti mirovni sporazum do Božića, ne samo zbog humanitarnih razloga ili stabilnosti Ukrajine, već i zbog unutrašnjih političkih kalkulacija te potrebe da se američka pažnja i resursi preusmjere prema drugim strateškim frontovima – prije svega prema Kini i Indo-Pacifiku. U tom kontekstu, Ukrajina postaje dio šire strategije upravljanja krizama, a ne isključivo pitanje međunarodnog prava ili teritorijalnog integriteta.

Uključivanje lidera Velike Britanije, Francuske i Njemačke u berlinske razgovore naglašava pokušaj da se pregovorima da evropski legitimitet. Međutim, stvarna moć odlučivanja i dalje ostaje koncentrirana u Washingtonu i Moskvi, dok se Evropa često nalazi u poziciji strateškog taoca – snoseći ekonomske i sigurnosne posljedice rata, ali s ograničenim kapacitetom da samostalno oblikuje njegov ishod.

Ključno geopolitičko pitanje ostaje Donbas. Za Moskvu, ta regija nije samo teritorij već poluga za dugoročno slabljenje ukrajinske države i sprečavanje njenog punog integriranja u zapadne političke i sigurnosne strukture. Kontrola nad Donbasom omogućila bi Rusiji trajni utjecaj na unutrašnju stabilnost Ukrajine, ali i presedan kojim bi se osporila nepovredivost granica u posthladnoratovskoj Evropi.

Američki prijedlog da se dijelovi Donbasa pretvore u „posebnu ekonomsku zonu“ ili demilitarizirani prostor predstavlja pokušaj geopolitičkog kompromisa koji bi zadovoljio minimalne interese svih strana, ali istovremeno nosi opasnost stvaranja novog „zamrznutog konflikta“. Takva zona mogla bi, poput Abhazije, Južne Osetije ili Pridnjestrovlja, postati trajni izvor nestabilnosti i instrument ruskog pritiska, umjesto mosta ka trajnom miru.

Skepticizam Volodimira Zelenskog stoga ne proizlazi samo iz taktičkih vojnih procjena, već iz strateškog iskustva Ukrajine, koja je već platila visoku cijenu sporazuma bez čvrstih sigurnosnih garancija – od Budimpeštanskog memoranduma do Sporazuma u Minsku. U tom svjetlu, pitanje koje Zelenski postavlja – ko će spriječiti Rusiju da se ponovo proširi – zapravo je pitanje koje se tiče cijele Evrope.

Za NATO i Evropsku uniju, ishod pregovora ima dugoročne posljedice. Ako se Rusiji dopusti da zadrži ili faktički proširi kontrolu nad okupiranim teritorijama, to bi moglo ohrabriti revizionističke sile širom svijeta i signalizirati da se vojna agresija dugoročno isplati. U tom slučaju, evropska sigurnosna arhitektura, izgrađena na principima odvraćanja i kolektivne odbrane, bila bi ozbiljno narušena.

Istovremeno, u pozadini pregovora odvija se i tihi strateški dijalog o budućnosti Ukrajine kao države. Hoće li ona ostati tampon-zona između Rusije i Zapada, ili će postati punopravni dio euroatlantskog prostora? Odgovor na to pitanje ne zavisi samo od mirovnog sporazuma već od spremnosti Zapada da dugoročno investira u sigurnost Ukrajine – politički, vojno i ekonomski.

Berlin, kao mjesto susreta, simbolizira i povijesnu težinu trenutka. Njemačka, nekada ključni most između Istoka i Zapada, sada se suočava s posljedicama vlastite dugogodišnje politike oslanjanja na ruske energente i potcjenjivanja sigurnosnih rizika. Njena uloga u ovim pregovorima test je sposobnosti Evrope da iz pasivnog posmatrača preraste u geopolitičkog aktera.

U konačnici, pregovori o Ukrajini nisu samo pitanje mira ili rata, već test međunarodnog poretka u nastajanju. Ishod će pokazati da li će pravila, suverenitet i savezništva i dalje imati težinu, ili će svijet ući u eru u kojoj se granice i sudbine država oblikuju prema odnosima sile. Ukrajina je danas epicentar tog sukoba – ali njegove posljedice osjećat će se daleko izvan njenih granica.