Kako je opstanak Osmanskog Carstva u sadašnjim granicama od ove godine uveliko zavisio od stavova i interesa velikih zapadnih sila, tako je Bosna i Hercegovina ostala na njegovoj labavoj i krhkoj periferiji, bez njegove sigurne zaštite, a sama nema ništa svoje, ni vlast, ni vojsku, ni prijatelje…

Ono o čemu se nekoliko godina samo šaputalo i govorkalo u odnosu i namjeri Austrijskog Carstva prema Bosni i Hercegovini, maglovito i pod maskom, to je 1857. dobilo svoje javno i jasno lice. Morao se iz strateških razloga odmah izraditi čitav ozbiljan, stručan projekt okupacije Bosne i Hercegovine. To su bečkom Internunciju sugerisali maršal Radetski i admiral Tegethoff. Za razlog su naveli „osiguranje austrijskih primorskih posjeda Istre i Dalmacije”.

Kako je opstanak Osmanskog Carstva u sadašnjim granicama od ove godine uveliko zavisio od stavova i interesa velikih zapadnih sila, tako je Bosna i Hercegovina ostala na njegovoj labavoj i krhkoj periferiji, bez njegove sigurne zaštite, a sama nema ništa svoje, ni vlast, ni vojsku, ni prijatelje…

Evropske velike zemlje su užurbano otvorile i ojačale svoje konzulate u Sarajevu starajući se da unaprijede i osiguraju vlastitu kontrolu nad tekućim zbivanjima. Ličile su na nestrpljive nasljednike koji čekaju smrt bogatog bolesnika pa da uzmu nešto od njegove ostavštine. Nakon Austrije i Francuske ovog ljeta su u bosanskohercegovačkoj prijestonici zalepršali bajraci Engleske i Rusije. Svaka ova zemlja obezbijedila je sebi mjesto s koga može uticati na događaje, osobito one koji se nameću izvana. Konzuli su se često sastajali, razgovarali i sarađivali, naizgled iskreno i prijateljski, a svaki je svoj stvarni interes krio ne pokazujući nikad trun iskrenosti i povjerenja prema ikom drugom. Nadmetali su se u lukavim pokušajima kako će se dići iznad ostalih i dominirati razvojem događaja. Jednako im je stalo da, više od drugih, promoviraju snagu i moć svoje zemlje. Glavno zanimanje im je bilo iskušavati „prijatelje” i proniknuti u tajne njihovih htijenja.

A svima, jedino u čemu bjehu isti, stalo je da poharaju prostor u koji su zašli i kuću u koju su zavirili te da na njenom mjestu postave temelje prema svojoj zamisli. Neki temelji su već ugrađeni u Hatihumajunu budući da sultan nije mogao zadržati staro stanje pa se priklonio evropskom režimu života. Prema Hatihumajunu islam nije više dominantna religija u Carstvu niti vlast pripada samo jednom narodu. ”I to je po šerijatu”, kazao je muftija Hadži Ahmed ef. Mulaibrahimović sa suzdržanim odobravanjem, „to je bez šubhe pravedno i lijepo, samo što ni jedan kršćanski narod to isto pravo za muslimane nije unio u svoj ustav, a ne vjerujem ni da hoće”.

Koliko su Osmanlijama potamnile tradicionalne čvrste privilegije, pokazalo se brzo na jednostavan način. Trećeg februara umro je u Sarajevu austrijski generalni konzul doktor Dimitrije Atanasković, pravoslavac iz hrišćanske zemlje u službi katoličke vlade kršćanske zemlje. Pokojnik se sahranjivao u trećoj zemlji – uglavnom islamskoj, među muslimanima. Strana diplomacija je vješto iskoristila tu smrt pa pogreb pretvorila u svenarodnu svečanost dovodeći muslimane pred značajno iskušenje. I uspjela u nakani. Digla je cijeli grad na noge, onako kako ga nikad niko prije nije digao, a pogotovo nije nekom hrišćaninu. Svečanom ispraćaju uglednog hrišćanskog diplomate prisustvovao je sav pašalučki politički vrh te svi konzuli.

Sav sprovod je skrojen po mjerama visoke sahrane u velikim kršćanskim sredinama. Taj dan je i Sarajevo, prvi put u svom postojanju, ličilo na kršćansku prijestonicu. Na čelu procesije išle su desetine lijepo odjevenih vezirovih kavaza. Iza njih su stupali čauši u sastavu mekterhane pri čemu su u desnoj ruci nosili uspravljene srebrne čugelje i uz čiju muziku su koračala dva buljuka nizama. Potom je išao đakon noseći krst sa crkvenom zastavom (prizor je taknuo svakog domaćeg muslimana jer nikada dotad se crkveni simboli nisu pronijeli kroz Sarajevo). Za zastavom su se kretali dječaci, đaci pravoslavne škole i vladika sa tri svećenika, svi u svećeničkim odorama. U sredini povorke bila su kola s kovčegom. Kako su ispred kovčega povorku činili pravoslavci tako su je iza kovčega činili katolici. Za mrtvačkim sandukom je išla grupa djece u ministrantskim košuljama. Za njima je nošen krst katoličke crkve i dva sarajevska fratra odjevena u crkvene košulje s dugim svećeničkim trakama oko vrata. Povorku su u dugom luku zatvarali činovnici austrijskog konzulata i posluge u punim uniformama, francuski vicekonzul Deviet u uniformi, Devietov tumač jezika gospodin Moro, vezirov haznadar, uz njega komandant zaptija, pa jedan član bosanskog Provincijskog vijeća, jedan kavalerijski oficir, ađutant bosanskog divizionara Avni-paše i otomanski obrstlajtnant štabni ljekar Veli-beg (islamizirani Mađar, došao u Sarajevo s Omer pašom Latasom, šeher mu se dopao i ostao u njemu) a na samom kraju nepregledne kolone kršćanskih trgovaca i esnaflija svih vjera.

Ispred At-mejdana, s Latinske ćuprije, sprovod je ispratio i vezir Mehmed Rešid-paša s najužom počasnom pratnjom koju su činili divizijski general Avni-paša, tefterdar, grupa visokih oficira i viših činovnika. U konzulatskom izvještaju bečkoj vladi stoji između ostalog da „ovaj pogreb ima veliku moralnu vrijednost, iako je povod bio žalostan”. Muslimanski Bošnjaci diljem pokrajine zapazili su kako se njihovi sunarodnjaci drugih religija vesele što je „krst javno pronešen kroz Sarajevo i što mu je turska vojska dala počasnu pratnju”. U izvještaju je naglašeno kako su „mnogi muslimani zbog toga bili ozlojeđeni” pa se završava riječima: „Jedan musliman je u zlovolji sa rezignacijom rekao: ‘Sada je eto reda da se krstu poklonimo’”