Ratko Minić je objavio rad o formiranju etno-nacionalne svijesti Bošnjaka Sandžaka Iako autor donosi opsežan pregled izvora i ne prešućuje nasilje nad muslimanskim stanovništvom u periodu od balkanskih ratova do međuratne Jugoslavije, analiza pokazuje da rad ostaje čvrsto vezan za interpretativne okvire srpske nacionalne historiografije. Posebno se problematizira nedovoljna kritička distanca prema tezama o „islamiziranim Srbima“, kao i tumačenje bošnjačkih političkih inicijativa kao reaktivnih i sekundarnih

Rad Ratka Minića, „The Formation of the Ethno-National Consciousness of the Muslims of Southwestern Serbia“, objavljen je u časopisu Tokovi istorije, broj 3/2025, kao originalni naučni rad. Autor, zaposlen na Univerzitetu u Prištini sa privremenim sjedištem u Kosovskoj Mitrovici, u ovom opsežnom tekstu (više od 50 stranica) nastoji rekonstruirati dugotrajan proces formiranja etno-nacionalne svijesti muslimanskog stanovništva prostora koji definira kao „jugozapadna Srbija“, a koji obuhvata područje Sandžaka odnosno historijske Stare Raške. Tematski i hronološki, riječ je o ambicioznom radu koji zahvata period od osmanske vladavine, preko balkanskih ratova, Prvog svjetskog rata, međuratne Jugoslavije i Drugog svjetskog rata, do socijalističkog perioda i konačne afirmacije bošnjačkog nacionalnog imena krajem 20. stoljeća.

Autor se oslanja na koncept longue durée, pokušavajući pokazati da se etno-nacionalna svijest muslimana ovog prostora oblikovala sporo, neujednačeno i u stalnoj interakciji s vanjskim političkim i državnim okvirima. Središnja teza rada glasi da je religijska pripadnost islamu predstavljala gotovo jedini stabilni identitetski oslonac sve do druge polovine 20. stoljeća, dok su etničke i nacionalne identifikacije ostajale fluidne, promjenjive i često instrumentalizirane.

Minić posebnu pažnju posvećuje ulozi državnih politika, od Osmanskog carstva, preko Kraljevine Srbije i Jugoslavije, do socijalističke Jugoslavije, u oblikovanju, ograničavanju ili poticanju različitih oblika identitetskog samoopredjeljenja.

Već na nivou tematskog određenja jasno je da se autor bavi jednim od najosjetljivijih pitanja balkanske historiografije: odnosom religije, etniciteta i nacije u kontekstu muslimanskih zajednica koje nisu imale vlastitu nacionalnu državu. Upravo tu, međutim, počinju i ključni problemi rada, naročito iz perspektive bošnjačkog čitatelja.

Prvi sloj problema odnosi se na polazni epistemološki okvir. Minićev rad, uprkos deklarativnoj neutralnosti, jasno je ukorijenjen u tradiciji srpske nacionalne i etnološke historiografije. To se ne ogleda samo u izboru teme i terminologije („jugozapadna Srbija“ kao osnovna prostorna kategorija), nego i u načinu na koji se interpretira historijska dinamika identiteta. Bošnjačka etno-nacionalna artikulacija u radu se dosljedno prikazuje kao kasna, reaktivna i dugotrajno nedovršena, implicitno mjerena prema modelu zapadnoevropskog ili srpskog nacionalnog razvoja. Takav pristup zanemaruje činjenicu da bošnjački identitet nije „zakasnio“, već se razvijao unutar drugačijeg imperijalnog, pravnog i kulturnog okvira, koji nije proizveo naciju u modernom smislu 19. stoljeća, ali jeste proizveo stabilne oblike kolektivne svijesti, političke lojalnosti i kulturne autonomije.

Posebno osjetljivo mjesto u radu jeste tretman pitanja porijekla muslimanskog stanovništva Sandžaka. Iako autor formalno navodi da su tvrdnje o „islamiziranim Srbima“ proizvod historiografije i diskursa određenog vremena, on ih učestalo citira i prenosi bez dovoljno snažne kritičke distance. Pozivanje na Cvijića, Kosančića, Ipena i slične autore ostaje analitički nedovoljno problematizirano, čime se teze koje su u savremenoj bošnjačkoj historiografiji prepoznate kao ideološke konstrukcije ponovo uvode u opticaj kao gotovo neutralni deskriptivni okviri. Za bošnjačkog čitatelja, ovo nije tek akademski propust, nego primjer simboličkog kontinuiteta diskursa koji bošnjački identitet svodi na izvedenicu tuđih nacionalnih projekata.

Konkretno, Minić ovu problematičnu interpretativnu liniju reproducira kroz opsežno oslanjanje na autore poput Jovana Cvijića, Ivana Kosančića, Gastona Gravierja i Teodora Ipena, čije stavove prenosi gotovo deskriptivno. Tako se, primjerice, Cvijićeva tvrdnja o muslimanima Sandžaka kao „Dinarskim Srbima čije su osobine izmijenjene pod utjecajem Kur’ana i islama“ navodi bez eksplicitnog upozorenja o rasno-antropološkom i nacionalno-ideološkom karakteru takvog diskursa.

Slično tome, Kosančićeva formulacija o „poturčenim Srbima“ i Gravierova ocjena o muslimanima kao populaciji „srpske krvi, tipa i jezika“ iznose se kao reprezentativni pogledi savremenika, ali bez analitičke razrade njihove političke funkcije u kontekstu srpskog nacionalnog projekta kraja 19. i početka 20. stoljeća. Iako autor na formalnom nivou konstatuje da su to „dominantna shvatanja vremena“, on ne razdvaja jasno deskriptivnu historiju ideja od njihove normativne težine u današnjoj interpretaciji.

Na taj način, diskurs o „islamiziranim Srbima“ ostaje prisutan kao gotovo legitimna interpretativna opcija, umjesto da bude jasno označen kao historiografski konstrukt nastao u službi nacionalne homogenizacije i teritorijalnih pretenzija. Iz perspektive bošnjačkog čitatelja, upravo ova nedovoljna kritička distanca prema izvorima predstavlja jednu od ključnih slabosti rada, jer ponavljanje takvih narativa, čak i kada su formalno kontekstualizirani, proizvodi efekt njihove normalizacije i implicitno dovodi u pitanje autonomiju bošnjačkog historijskog i identitetskog kontinuiteta.

Sličan problem javlja se i u interpretaciji ključnih političkih događaja, prije svega Sjeničke konferencije iz 1917. godine. Minić ovom događaju pristupa prvenstveno kroz prizmu geopolitičkih interesa Austro-Ugarske, dok političku volju lokalnih bošnjačkih aktera relativizira ili implicitno dovodi u pitanje. Iako je nesporno da je konferencija održana u kontekstu okupacije i velikih sila, redukovati je prvenstveno na instrument imperijalne politike znači zanemariti lokalni politički racionalitet zajednice koja se suočavala s egzistencijalnom nesigurnošću, nasiljem i neizvjesnom budućnošću.

Ovakav pristup uklapa se u širi obrazac u kojem se bošnjačke političke inicijative često tumače kao refleks tuđih interesa, a rijetko kao autonomni izraz političke svijesti.

Važan segment rada posvećen je periodu socijalističke Jugoslavije i procesu priznanja Muslimana kao nacije. U ovom dijelu Minić nudi relativno uravnoteženu rekonstrukciju političkih rasprava unutar Saveza komunista, popisne politike i institucionalne promjene koje su dovele do afirmacije nacionalnog identiteta. Međutim, i ovdje ostaje prisutna implicitna hijerarhija: bošnjačka nacija se pojavljuje kao rezultat odluka političkih elita i partijskih foruma, a manje kao artikulacija dugotrajnog kulturnog i historijskog kontinuiteta.

Posebno je važno istaći da Minićev rad na više mjesta nedvosmisleno registrira nasilje nad muslimanskim stanovništvom, naročito u periodima raspada imperijalne vlasti i konsolidacije nacionalnih država. Autor, oslanjajući se na izvještaje Carnegiejeve komisije, savremenu štampu i kasniju historiografiju, jasno navodi da su tokom balkanskih ratova 1912–1913. muslimanski civili bili izloženi masovnim ubistvima, prisilnim migracijama, pljački imovine i sistematskim pritiscima od strane srpske i drugih balkanskih vojski.

On precizno uočava diskrepanciju između javne retorike tadašnje srpske elite, oličene u parolama o „bratstvu bez obzira na vjeru“ i stvarne prakse na terenu, koja je kod muslimanskog stanovništva proizvela dubok osjećaj nesigurnosti i isključenosti. Slično tome, u analizi perioda Prvog svjetskog rata i međuratne Jugoslavije, Minić bilježi konfiskaciju zemlje i imovine, kršenje odredbi međunarodnih ugovora o zaštiti muslimana, kao i djelovanje državne i paradržavne represije koja je često imala obilježja kolektivne kazne.

Ovi primjeri svjedoče da autor ne zatvara oči pred nasiljem, niti ga relativizira; naprotiv, on ga prepoznaje kao važan faktor u procesu udaljavanja muslimanske zajednice od srpske države. Međutim, iz perspektive bošnjačkog čitatelja, problem ostaje u tome što se nasilje u radu najčešće tretira kao kontekstualni faktor koji objašnjava kasniju identitetsku „reakciju“, a rjeđe kao strukturni i trajni element odnosa države prema muslimanima, s dubokim posljedicama po kolektivnu memoriju i političku svijest Bošnjaka.

Minić na više mjesta hronološki precizno registrira konkretne oblike nasilja nad muslimanskim stanovništvom, posebno u ključnim momentima političkog prelamanja. Za period balkanskih ratova 1912–1913. autor se poziva na izvještaj Carnegiejeve komisije i savremene izvore, bilježeći masovna ubistva civila, spaljivanje naselja, prisilna iseljavanja i sistematsko zastrašivanje muslimanskog stanovništva u Sandžaku i širem području „novih oblasti“.

On izričito ukazuje na raskorak između javne politike srpske države, koja je formalno zagovarala vjersku ravnopravnost, i stvarne prakse na terenu, gdje su muslimani često tretirani kao poražena i sumnjiva populacija. U međuratnom periodu, naročito tokom agrarne reforme nakon 1918., Minić bilježi konfiskaciju zemljišta muslimanskim zemljoposjednicima, često uz kršenje međunarodnih obaveza preuzetih Istanbulski ugovorom, pri čemu su agrarne mjere imale i izrazitu nacionalno-konfesionalnu dimenziju.

Posebno težak primjer predstavlja izborno nasilje 1925. godine, kada je, prema autoru, represija nad muslimanima u Sandžaku poprimila masovne razmjere: hapšenja, fizičko nasilje, pritisci i progoni bili su usmjereni na biračko tijelo i rukovodstvo Džemijeta, što je rezultiralo masovnim iseljavanjem muslimana u Tursku i faktičkim političkim slomom te organizacije.

Konačno, Minić u kontinuitetu opisuje represivni karakter uprave u tzv. „novim oblastima“ Kraljevine SHS/Jugoslavije, gdje je civilna vlast funkcionirala pod snažnim utjecajem vojske i policije, uz česta kršenja osnovnih prava muslimanskog stanovništva, uključujući samovoljna hapšenja, pljačke i toleriranje nasilja. Ovi konkretni primjeri pokazuju da autor nasilje ne prešućuje niti marginalizira, ali iz perspektive bošnjačkog čitatelja ostaje otvoreno pitanje zašto se ono u interpretativnom smislu ne tretira kao sistemska politika države, već prije svega kao historijski kontekst koji objašnjava kasniju identitetsku nesigurnost muslimanske zajednice.

Treba naglasiti da rad Ratka Minića nije huškački, niti otvoreno negatorski prema Bošnjacima. Autor korektno bilježi nasilje nad muslimanskim stanovništvom tokom balkanskih ratova, represiju u Kraljevini Jugoslaviji, masovne migracije i ambivalentnu politiku države prema muslimanskoj zajednici. Upravo zbog toga rad djeluje suptilno problematično: on ne negira bošnjačko iskustvo, ali ga uokviruje unutar historiografskog sistema u kojem bošnjačka perspektiva rijetko postaje nosilac interpretacije.

Zaključno, Minićev rad predstavlja vrijedan arhivski i narativni doprinos proučavanju historije Sandžaka, ali istovremeno ostaje ograničen vlastitim epistemološkim horizontom. To je tekst koji se čita s oprezom: kao primjer ozbiljnog akademskog rada koji, međutim, ne uspijeva u potpunosti izaći iz okvira nacionalne historiografije u kojoj je nastao. Kao takav, rad više govori o granicama interpretativnih modela nego o samom fenomenu bošnjačke etno-nacionalne svijesti.

IZVOR: Ratko Minić, „The Formation of the Ethno-National Consciousness of the Muslims of Southwestern Serbia“, Tokovi istorije 3/2025

Cijeli Minićev rad pročitajte OVDJE.