U najnovijoj zbirci poezije „Čemu sve to i druge pjesme“, Ervin Jahić nudi poetski dokument očaja i otpora, razapet između sentimenta kafane, političke zgađenosti i intimne solidarnosti. Nekadašnji virtuoz postmodernog označitelja, koji se s užitkom igrao tvarnošću jezika i likovnom semantikom, ovdje se pojavljuje kao svjedok – umoran, ali ne poražen, ironičan, ali ne ciničan, angažiran, ali bez ideološkog napona. Ovo je zbirka u kojoj se pjesma više ne skriva iza forme, nego postaje pitanje – duboko ljudsko, bolno i nezaobilazno: „Čemu sve to?“

Nova knjiga poezije Ervina Jahića, „Čemu sve to i druge pjesme“ („Litteris“, Zagreb, 2024), dolazi nakon niza zbirki koje su Jahića etablirale kao pjesnika izražene jezične svijesti, duboko uronjenog u postmodernistički registar, s naglaskom na materijalnost znaka i s povremenim ezoterijskim uplivima. No ova knjiga označava definitivni zaokret, koji je započeo angažiranom lirikom u zbirci „Kristali Afganistana“.

Višeslojna, ali lucidno strukturirana, nova poezija Jahića progovara iz pozicije sagorjelog angažmana, cinične empatije i razorene intime, gdje pjesma ne traži više utočište u jeziku, već pokušava preživjeti stvarnost u njenim najtvrđim oblicima.

Još od „Kristala Afganistana“, gdje je Jahić po prvi put otvoreno progovorio o traumama svijeta, s pozicije moralnog svjedoka, njegova poezija je počela napuštati čistu jezičnu igru. U „Čemu sve to“, ta je promjena završena. Poezija više nije bijeg, nego stalna sudska praksa nad vlastitim životom i društvom. Otvorene socijalne slike iz pjesama poput “Ontologija sjene, zemnu uzdasi” evociraju brutalnost posttranzicijskog svijeta, ali bez lažne dokumentarističke neutralnosti – Jahić uključuje i sebe i čitatelja u krug odgovornosti, krivnje i očaja. Ironija ostaje, ali više nije igra: sada je rez.

U pjesmi “Sezona otrova”, s kojom otvara zbirku, a koja nosi duh kafanske, poludokumentarne elegije, Jahić priziva lik preminulog pjesnika Sime Mraovića s poetskom nježnošću i subverzivnim humorom: o izdaji ideala, o besmislu slavljenja u tabloidnom društvu, o ljubavi koja jedina ima terapijsku moć. Pjesma kao da iznutra parodira vlastitu angažiranost, ali se iz tog paradoksa ne rađa lakrdija nego autentična ljudska nelagoda: pjesnik ne može više ni šutjeti ni pjevati, može samo biti svjedok.

U pjesmi “Ars poetica II”, Jahić eksplicitno odbacuje i akademske i tržišne kodove poezije. Ona “nije za HAZU” niti “za izlog”, ne robuje formi ni tržištu. Tu se pjesnik deklarira kao etički svjestan individualac koji još vjeruje u pjesmu kao čin otpora i milosti. Jahić više ne nudi simbolički bijeg: nudi svijet kao lom, ali i mjesto gdje je “duša planeta” još moguća pjesnička adresa.

Ako je “Guantánamo” iz zbirke „Kristali Afganistana“ bio pjesma-proces protiv geopolitičkog sadizma, u novoj knjizi taj aktivistički zamah poprimio je ličniji ton. Socijalna tematika u “Ontologiji sjene, zemni uzdasi” prelazi u ontološku tjeskobu: Jahić je pjesnik koji ne izbjegava gnjilu svakodnevicu, ali je ne mistificira – on je razotkriva do kosti, pokušavajući u toj razgolićenosti pronaći iskru koja bi pjesmu učinila smislom, a ne ukrasom. Tematska slojevitost u ovoj pjesmi slika gradski pejzaž u njegovoj najnižoj, najrealističnijoj tački, ali bez prepuštanja banalnosti. Tu su radnici, zaštitari, huligani, depresivne majke, mirisi veša i zvukovi klozeta, no, sve to prerasta u opću sliku socijalnog potonuća, viđeno kroz optiku sjenke, tog poluontološkog entiteta koji “vidi”, “pamti” i “plače umjesto djeteta”.

Pjesma „Ontologija sjene, zemni uzdasi“ ujedno potvrđuje Jahićevu poetsku zrelost, štaviše, mogli bismo reći da je tu na vrhuncu svoje pjesničke vještine: potpuno je odbacio estetsku taštinu i piše pjesmu koja se čita kao manifest skromne, ali odlučne etike. I to nije ni patetika ni propovijed, ali postavlja ključna pitanja: što je umjetnost u doba banalnog zla? Što je pjesnikova sjenka? Je li skromnost oblik pobune?  “Nije li to klica svake spoznaje, nije li to uvjet svake umjetnosti?”, završni je stih u kojemu je sažeta i poezija i Jahićev životni put: put od jezične igre do socijalne boli, bez odustajanja od dostojanstva. Ukratko, “Ontologija sjene, zemni uzdasi” je Jahićev elegični traktat o svijetu, ali i dokaz da poezija može imati i suze i svijest, i estetiku i otpor.

Posebno je snažna pjesma “Moja ljubav”. Nije to više pjesma ljubavnog zanosa nego dova za zaštitu, gotovo apokaliptični zavjet u kojem ljubav prema supružnici postaje jedina utvrda protiv kapitalističkog kaosa, nadzora, izdaje i ništavila. Ljubav više nije retorički ukras nego herojski čin svakodnevice. Jahić tu dosiže, paradoksalno, vrhunac nježnosti kroz apsolutnu sumnju.

Knjiga „Čemu sve to i druge pjesme“ potvrđuje Jahićevu književnu zrelost i označava njegovo definitivno udaljavanje od jezičnih postmodernih zavodljivosti i ulazak u prostor u kojem poezija više nije igra, nego zadnji oblik borbe – i protiv svijeta, i protiv vlastitog odustajanja. Jahić ne nudi odgovore, on postavlja neizdrživa pitanja. I to je možda, u ovom vremenu brbljive korektnosti i estetskog cinizma, najpošteniji oblik pjesničkog čina.

Ervin Jahić
ONTOLOGIJA SJENE, ZEMNI UZDASI
(opća mjesta; s balkona u Španskom 
iz tzv. stvarnosne perspektive)

 Dok noću čitaš ljubavne pjesme,
 tvoja sjenka prolazi; i sve drugo prolazi.
Dječaci šmirglaju loptu o zid, netko stenje,
plaču sobe u spavaonicama grada, ljudi postoje:

prde, svađaju se, ševe u jednokrevetnim
garsonijerama. Voda stenje, grglja, klokoće,
poplavljuje zahode… Prijetnje nasiljem nogometnih
huligana s tevea, uzdah majke nad neharnim sinom,
očaj nesretne žene, potištenost djeteta koje vidjelo je
biljeg očeva šamara na majčinu licu. Nebo je samo

 platno blejećih ovaca stjeranih da skončaju
 na žilet-žici, zamki rezigniranih zvijezda i prostih
ljudskih grijeha što dobaciše do njega. A domaločas
pomišljao si da gore (ah, gore!) je ljekovito.

U gradu, čije nastambe liče na one bukureštanske
iz Ceausescuova doba, čiji bi projektanti, da red je red,
morali guliti doživotnu u zatvorima za kič-šarlatane,
u kvartu gdje za pustih godina rijetko da si vidio
da netko je uklonio granu s ceste, a govna pseća
baš nitko ne sklanja… u tom i takvom gradu,
u tom i takvom dobu – statistički si živ.

Tvoja sjena prolazi, i sve drugo prolazi. Grub je miris znoja
radničkoga veša na improviziranim štrikovima ponekih balkona,
napetost zaštitara koji sprema se u noćnu smjenu
je filmska, samohrana majka na rubu je depresije – više
ne ulaže napor da sakrije tjeskobu. Pretili se prežderavaju.

Lom. Netko razbija. Bit će da je mortus pjan.
Sjenka se ipak probija kroz naslage loja i znoja, sukrvice
i izmaglice, čemera i nerealnih nadanja.
Sve vidi na svom propadljivom putu.
Upija uzdahe i uznemirenosti, napamet zna sve vaše
snove, u nozdrvama čuva grub znoj radničkoga veša,
plače umjesto djeteta kada majci sjedne šamar.

Zna da nije neporočna, i da svjedoči prirodni poredak.
Ne kani panjkati, ne želi moralizirati.
Sve to za nju je ljudski i odvratno istodobno,
baš koliko nam je odvratno i ljudski zamišljati sretne ljude,
sretne gradove, sretna doba.

Tvoja sjenka odlučno završava odavno začetu kavgu
s narcisoidima i kleptomanima.
Pobjeđuje skromnošću i socijalnom angžiranošću.
Ona upravo spašava svoju dušu. Od čega, zaboga?
Od šize i paranoje. S čime, pobogu?
S pristranošću koja joj jamči uznemirenost.

Nije li to klica svake spoznaje, nije li to uvjet svake umjetnosti?