Njegova porodica posjedovala je znatna bogatstva – ciglanu, zemlju i nekretnine – što je moglo biti dodatni motiv progona. Iako je oslobođen, nikada nije imao potpunu slobodu stvaranja. Povremeno hapšen, praćen i zastrašivan, bio je žrtva ignoriranja, a ne direktne represije.

Na današnji dan, 27. maja 1913. u Budimpešti rođen je Enver Čolaković, jedan od najvažnijih bošnjačkih i hrvatskih pisaca 20. stoljeća. Otac mu je bio Sarajlija Vejsil-beg, a majka Ilona Mednyanszky, Mađarica iz plemićke obitelji. Nakon Prvog svjetskog rata porodica se nastanjuje u Sarajevu.

Tokom Drugog svjetskog rata, 7. novembra 1944, njegovi roditelji poginuli su u savezničkom bombardiranju Sarajeva, u skloništu u ulici Danijela Ozme. Njihovu smrt teško je podnio. Prijatelji Mak i Hamid Dizdar sahranili su ih, a Enver se tada zaposlio u Ambasadi NDH u Budimpešti kao prevodilac. Tamo se vratio, kako je rekao, “po sjećanja na sretno djetinjstvo”.

U Budimpešti ostaje do januara 1945. godine, kada pred ofanzivom Crvene armije napušta grad i pješke prelazi 350 kilometara do Zagreba. Iako mu prijatelji savjetuju da ne ide u Sarajevo zbog represija, ipak se vraća i biva odmah uhapšen, potom deportiran natrag u Zagreb. Sumnjičen je zbog suradnje s NDH, ali nikada nije optužen niti osuđen.

Njegova porodica posjedovala je znatna bogatstva – ciglanu, zemlju i nekretnine – što je moglo biti dodatni motiv progona. Iako je oslobođen, nikada nije imao potpunu slobodu stvaranja. Povremeno hapšen, praćen i zastrašivan, bio je žrtva ignoriranja, a ne direktne represije.

Već 1942. napisao je Knjigu majci, u kojoj iznosi antifašističke stavove i opisuje zvjerstva nad civilima. Zbog tadašnje političke klime, knjiga je objavljena tek 2013. godine. Iste godine objavio je i antiratnu pjesmu “Majko” u Vijencu.

Čolaković nije imao predrasude ni prema kome. Njegova majka bila je židovskog porijekla, a sama je studirala orijentalistiku na Sorboni – prva žena koja je na tom fakultetu doktorirala s temom o položaju žena u islamu. Njegova supruga, Stella Podvinec, bila je također židovskog porijekla. Čak 17 članova njene obitelji stradalo je u Jasenovcu.

Stella je nakon rata postala ugledna profesorica muzike i direktorica Glazbene škole “Vatroslav Lisinski”, te je odlikovana Ordenom rada sa zlatnim vijencem. U njihovu kuću tokom rata utočište je našla i jedna sarajevska židovska obitelj, zbog čega je Enver trebao biti proglašen Pravednikom među narodima – inicijativa je potekla od Američkog židovskog kongresa.

Enver Čolaković ostavio je neizbrisiv trag u bosanskohercegovačkoj i hrvatskoj književnosti. Najpoznatiji je po romanu Legenda o Ali-paši (1942), koji se ubraja među najznačajnije romane 20. stoljeća u regiji. Dobitnik je nagrade Matice hrvatske, zbog čega je bio obilježen kao “nagrađeni Pavelićev pisac”, iako su istu nagradu primili i mnogi kasniji partizani poput Ujevića i Nazora.

Na dvadesetogodišnju šutnju osuđen je upravo zbog te nagrade Matice hrvatske iako s endehazijskim represivnim režimom nije imao nikakve javne i spisateljske zagovaračke veze, ali je “zlo” bilo u tome što je pri veleposlanstvu NDH u Mađarskoj 1945. godine bio ataše za kulturu, što se otvoreno deklarirao kao hrvatski pisac i što je kasnije bio potpisnik Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku i bio jedan od utemeljitelja i članova redakcije književnih časopisa Marulić i Hrvatski književni list. Naravno, za ugrožavanje bratstva i jedinstva socrealističke “Druge Jugoslavije” bio je potencijalna ugroza iako nikada nije bio procesuiran zbog djela koja je stvarao niti kao kulturni poslanik.

Pisao je drame: komedija Moja žena krpi čarape igrana je u Sarajevu i Banjoj Luci 1943. Objavljivao je i pripovijetke, od kojih se ističe zbirka Lokljani. Kritičari su prepoznali njegovu multikulturalnost – spajao je turski, grčki, španjolski i hrvatski jezik, a poznavao je sve konfesije: muslimansku, katoličku, pravoslavnu i židovsku.

Njegov sin Esad, koji je o njemu mnogo govorio, smatra da je Enver volio Mađarsku, ali je pripadao Bosni. Čolakovićeva ostavština pohranjena je u HAZU i u SAD-u, a njegov drugi sin Zlatan, doktor lingvistike, do smrti 2008. godine čuvao je i istraživao očev opus.

Enver Čolaković umro je 18. augusta 1976. godine od srčanog udara u Zagrebu. Idućeg dana u Oslobođenju je objavljen nekrolog, iako su tada komunisti bili na vrhuncu moći.

U više navrata njegovo ime pokušano je izbrisati s ulica, ali nije moguće izbrisati njegova djela. Njegova ljubav prema Bosni i Sarajevu najbolje se očituje u riječima: “Isplati se čitav jedan život posvetiti toj Bosni… ljubavlju pisca i djeteta, ljubavlju čovjeka koji zna voljeti.”

Čolaković je bio svestran: pjesnik, romanopisac, esejist, prevodilac. Njegova književna glad i višeslojni talent čine ga teško svrstivim i zato često ignoriranim. Ipak, njegovo naslijeđe ostaje živo – u književnosti, kulturi, i u borbi protiv zaborava.

Ali i danas, četrdeset godina nakon smrti Envera Čolakovića, za kojeg sa sigurnošću možemo ustvrditi da je upotpunio sliku ukupne bošnjačke i hrvatske književnosti 20. stoljeća, ali i doprinosio interaktivnom oplemenjivanju s mađarskom i njemačkom kulturom, bolno odjekuju njegove još za života izgovorene riječi: “Postajem pomalo sam, zaboravljen od ljudi i sebe, živ zakopan u raku šutnje u kojoj mi ipak svijetli najljepši sjaj najblistavije slave – ljubavi.”