Cjelokupan društveno-politički ambijent bio je na štetu Bošnjaka, koji se nisu u potpunosti znali nositi s novonastalim okolnostima da se za svaki pojedinačan problem ili osporavanje moraju zasebno boriti, što u prethodnim stoljećima nisu morali.

Ulazak u novo stoljeće obilježit će i pojavljivanje Bašagićeve, sada već znamenite Kratke upute u prošlost Bosne i Hercegovine (1900). S jedne strane, riječ je o prvom Bašagićevom izvanknjiževnom djelu, a, s druge strane, predstavlja prvu štampanu historiju Bosne na bosanskom jeziku. Autor će se ponajviše služiti Muvekitovom Hronikom, ali će mu koristiti i brojne druge osmanske historije, potom literatura hrvatskih i njemačkih historičara te, u konačnici, dokumenti i rukopisi iz vlastite biblioteke. Upravo će stoga ovo djelo među Bošnjacima zadugo važiti za najcitiraniji izvor u bavljenju različitim pitanjima iz oblasti prošlosti Bosne, uz evidentne Bašagićeve subjektivne zaključke, nepreciznosti i povremena paušalna zaključivanja. Uz nekoliko reprint izdanja (1994. i 1997), studija će naredno izdanje čekati sve do 2020, i treće 2024. godine u povodu 90. godišnjice autorove smrti. To nam kazuje da se čitalačka publika nakon više od stotinu godina ponovno zainteresirala za ovo Bašagićevo kapitalno djelo, a da prethodna razdoblja nisu bila naklonjena ovoj vrsti literature.

Iste godine Bašagić objavljuje i svoj prvi cjeloviti dramski tekst Abdullah-paša, najprije u Beharu, a potom i kao posebnu knjigu, čime će žanr dramskog spjeva u bošnjačkoj književnosti dobiti potpuniji početak nego li je to bilo s fragmentom Ali-paša šest godina ranije. Iako znatno razvijeniji i u dramskom i u poet skom smislu, dramski spjev Abdullah-paša također je romantičarsko-simbolističko djelo kojim se pokušava povući znakovita paralela između događaja iz 18. stoljeća i savremenog trenutka, i to kroz događaje koji su po sebi slični – povlačenje Osmanskog Carstva s određenih teritorija.

S druge strane, ekstremni srpski nacionalizam bit će iste, 1900. godine prezentiran zbirkom Pobratimstvo koju potpisuju Omer-beg Sulejmanpašić Skopljak (1870–1918), Osman Ðikić (1879–1912) i Avdo Karabegović Halidbegov (1878–1908). Bošnjački pjesnički trojac neće odustajati od islamskih tema, osobito Ðikić, ali će sva srpska srednjovjekovna i epska ikonografija biti snažno prisutna. Zamah “nacionaliziranja muslimana” nikad nije dolazio samo od “drugih”; u tim su projektima, pa i u ovom, učestvovali pojedinci iz bošnjačkih intelektualnih i književnih krugova, ali je sam rezultat tih i takvih stremljenja uvijek ostajao minoran. Ovakav pjesnički i ideološki poduhvat ostat će, na svu sreću, usamljeno mjesto u historiji bošnjačke književnosti. Usmjeravajući se ka religijskim temama Ðikić već 1902. godine objavljuje zbirku Muslimanskoj mladeži, u kojoj donosi lirske iskaze o pojedinim poslanicima i događajima iz njihovih života, dok će se 1903. godine zbirkom Ašiklije usredotočiti ka ljubavnoj pjesmi, te će mu pjesme ove zbirke, iako skromnih estetskih uzleta, važiti za najkvalitetniji poetski rad. Najznačajniji zaokret ka modernijim pjesničkim proizvodima ovog razdoblja donijet će poezija Avde Karabegovića Hasanbegova (1878–1900), čiju će zbirku Pjesme nakon autorove smrti, sastavljenu od objavljenih i pjesama iz rukopisa prirediti Svetozar Ćorović i objaviti 1902. godine u Beogradu, a u dvije knjige, 1903. i 1904. godine, u Somboru je objavljuju Stevan Benin, Dragoljub Filipović i Marko Popović. U novije vrijeme antologijski izbor njegove poezije donijet će Alija Isaković 1967. godine. Izrazita senzualnost neprestano i u snažnom intenzitetu struji kako kroz poeziju o domovini tako i kroz ljubavnu poeziju snažne erotizacije, čime je Hasanbegov, iako kratkog života, sebi osigurao prisustvo u kasnijim brojnim antologijskim izborima bošnjačke poezije. Njegov ulaz u poeziju dominantno je modernistički s još prisutnim snažnim tragovima romantizma, čime ga zapravo možemo sasvim utemeljeno tretirati pionirom modernističke poezije u bošnjačkoj književnosti na prijelazu stoljeća. Osim toga, Hasanbegov je uz Riza-bega Kapetanovića jedan od prvih bošnjačkih pjesnika soneta (Srce moje, šta mi radiš sad?), doduše još nevješto i u procesu okušavanja, ali će ti njegovi primjeri biti važan književnohistorijski iskorak, koji će najaviti sasvim zreo sonet iz Ćatićevog pera. Posebno su prisutne teme nezadovoljstva, razočarenja i očaja, dok će biti čestih intertekstualnih relacija prema antičkim motivima.

***

Za razvoj kulturnog i nacionalnog identiteta Bošnjaka 1907. godina ostat će važnom zbog carskog dekreta kojim se zabranjuje daljnja upotreba imena “bosanski jezik”, te se nalaže upotreba imena “srpsko-hrvatski jezik”. Ovaj će događaj u potpunosti odrediti daljnji život dugostoljetnog imena jezika Bošnjaka i drugih stanovnika Bosne koji su ga doživljavali svojim, te će kasnija revitalizacija ići dosta usporeno i uz stalna osporavanja. Cjelokupan društveno-politički ambijent bio je na štetu Bošnjaka, koji se nisu u potpunosti znali nositi s novonastalim okolnostima da se za svaki pojedinačan problem ili osporavanje moraju zasebno boriti, što u prethodnim stoljećima nisu morali. Činjenica da su izrazito snažni pritisci, kako Monarhije tako i ostala dva naroda u Bosni koji pod izravnim utjecajem svojih matica grubo razgrađuju bosanski kulturni prostor, učinila je da će posljedice tih otežanih snalaženja iz ovoga razdoblja biti prenošene i na naredne periode.

Iste godine Safvet-beg Bašagić pokreće političko-propagandni list Ogledalo, pokušavajući da informira i obrazuje bošnjačkog čovjeka o brojnim podvalama agrarne reforme koju provodi Carstvo. Zbog toga će Bašagić i ući u otvoreni sukob s listom Srpska riječ, u kojem će ga okarakterizirati kao “nepozvanog advokata” bosanskohercegovačkih muslimana, nakon čega će uslijediti i brojna spletkarenja. Sasvim je bespredmetno komentirati koliko su ta spočitavanja iracionalna, jer optužbe da neko radi svoj posao, i to kao jedan od izuzetaka u tom vremenu, ukazuje koliko spletkarenja i politička ratovanja nekada imaju za cilj jedino da izbezume suprotni tabor, a o zajedničkom djelovanju i zajedničkim interesima svih stanovnika Bosne zapravo se ne može ni govoriti.

(Sead Šemsović, Historija bošnjačke književnosti, Bošnjaci zajedno! – Nacionalna koordinacija Bošnjaka u Hrvatskoj, Zagreb, 2025)