O ovoj, možda i posljednjoj fazi entropije svijeta kakvog znamo, nakon tragikomedije u Davosu, kada se pruža sve manje šansi da se izbjegnu najgori scenariji, a ludilo je potpuno uzelo maha, nije zgorega, zaroniti u političke razloge pristanka na uništenje modela međunarodne sigurnosti i saradnje, umjesto njegove temeljite i pravedne reforme, zasada formiranjem nekakvog Odbora za mir, ali i u ekonomsku stvarnost kako bi se nazrijelo logiku iza ovih poteza, prvenstveno i dominantno američke administracije

Takozvani Ekonomski summit u švicarskom mondenom zimovalištu Davosu, umjesto dubokim i sistemskim uzrocima ekonomske krize, bavio se Trumpovom samohvalom i njegovim isforsiranim osnivanjem međunarodnog foruma pod nazivom Odbor za mir. Taj odbor je originalno bio zamišljen kao neki PIC za Gazu, kojim bi predsjedao sam Trump, bez ograničenja mandata u koji bi bili pozvani pojedinci po njegovom odabiru.

Nakon napada na Iran u junu i Venezuelu na dan Isusova rođenja te najozbiljnije prjetnje o preuzimanju dijela suverene teritorije Danske, tom odboru je dana sasvim nova dimenzija. Prije toga, Trump je povukao SAD iz članstva u 60 UN-ovih agencija i organizacija, čime je dao do znaja da svjetsku organizaciju ne smatra nimalo relevantnom. Time je Odbor za mir čiji je mandat, kako predviđa osnivački dokument, postao vrišteći sličan onome Vijeća sigurnosti UN-a iz kojeg se nota bene, nije povukao. Istovremeno, proširio je listu uzvanika i u njegovo člansto vabi zamjetan broj šefova država ili vlada. Očekivana Trumpijada, reklo bi se. Samo jedan i najnoviji u nizu poteza američkog predsjednika kojim trese svjetski poredak ne bi li iznudio što povoljnije aranžmane za SAD.

No, unatoč slabom odazivu od dvadeset država u prvom, inauguracijskom krugu, širi se nelagoda stvaranja paralelnog sistema svjetske sigurnosti i saradnje, mimo međunarodne konferencije, konzultacija i pregovaračkog, multilateralnog procesa. Odnosno, umjesto nužne i radikalne promjene loših dijelova sistema UN, proširenja Vijeća sigurnosti i ukidanja prava veta i stalnog članstva, jasnih i čvrstih mandata UN mirovnih snaga, nudi se jedan poludefiniran klub manjeg broja država koje još za članstvo moraju platiti pristupnicu od milijardu dolara. Poput nekog golf ili country kluba na Divljem Zapadu u kojem prava ovise o visini uplate, bez obzira kakve je kvalitete uplatitelj.

Evropske zemlje su reagirale više manje očekivano. One hrabrije su odbile sudjelovati u tom kaubojskom cirkusu, a one manje hrabre se, zasada, kriju iza općenitih formulacija o potrebi detaljnog proučavanja osnivačkog dokumenta (koji je i jezično i misaono šupalj) u kontekstu međunarodnog prava koje je Trump, sa svojim dobrim projateljem Putinom već nekoliko puta brutalno prekršio. Ostale zemlje su se odlučile šutjeti ili povinovati.

Različiti su motivi. Neke jer su klijentske države Izraela ili SAD, poput Maroka, Jordana ili UAE, a druge jer su vidjele priliku da se nametnu u međunarodnim odnosima mimo petrificiranih struktura UN, posebno Vijeća sigurnosti, naročito u aspektu prvobitne namjere Odbora mirovnog procesa u Gazi, ali i novih ciljeva postizanja općeg mira na tzv. Bliskom istoku. Među takve spadaju Turska, Saudijska Arabija i Indonezija.

Zanimljivo je da je poziv u prvoj fazi dobio cionistički premijer Netanyahu, inače optuženik za ratne i zločine genocida, koji se nije pojavio u Davosu jer je dobio obavijest da će ga švicarske vlasti uhapsiti i predati Međunarodnom kaznenom sudu, na temelju pravomoćne optužnice. Nije jasno hoće li daljnji Trumpovi pritisci na druge zemlje povećati broj članica ovog kluba milijardera i šta će na njihove bilateralne odnose sa SAD značiti eventualno odbijanje.

Ovime je, međutim, postalo potpuno razvidno kako se stvaraju paralelne strulture međunarodnog poretka oko kojih nema konsenzusa, dogovora niti diplomacije, što je vrlo, vrlo opasno.

A kako je ekonomija uglavnom izostavljena, posebno iz medijskih izvještaja o summitu u Davosu, potrebno je ukazati na nekoliko važnih, možda i krucijalnih aspekata. Neoliberalni ekonomski model neobuzdane vladavine tržišta, opće privatizacije javnih dobara, neograničenih finansijskih spekulacija, čija mjerila uspješnosti nisu u korelaciji sa stvarnošću životnog standarda ljudi upao je u posljednju, spiralnu fazu propasti i to usku elitu superbogatih čini vrlo nervoznom.

O čemu se radi? Prvenstveno o postavljenim ontološkim pitanjima ekonomije. Dakle, kako ekonomija proizvodi nejednakost? Ili, treba li vjerovati ekonomskoj znanosti da presuđuje što je pravedno? Je li pravična nadnica ono što se pojednicu doista isplati na koncu?  Možda glavno pitanje: je li profit multimilijardera doista dokaz sposobnosti? Mogu li tržišne cijene biti efikasne i stvarne kada moć, sreća, institucije i povijest određuju pravila igre? Koliko je je i je li uopće važno stanje na burzama za standard stanovništva i njegovo dostojanstvo života od rada?

Sve su to stara pitanja. Nekada ih se tretiralo kroz Pokret nesvrstanosti, a formulirana su još na Bandunškoj konferenciji afro-azijskih zemalja 1955. Pitanje pravde je dugo progonilo ekonomske misli i prakse, međutim neoliberalna, neki ju zovu neoklasična teorija, koja je uspostavljena kao globalna lingua franca, gotovo kao religija ekonomskog obrazovanja i politika, sistemski ga isključuje. Upravo pitanje ekonomske pravičnosti stoji iz sve većeg broja protesta širom svijeta, pa i onog razvijenog, a elita to zanemaruje.

Mnogo je kritičkih radova prokazalo neoliberalnu ekonomiju zbog njezinih nerealnih pretpostavki, uskih fiksacija na efikasnost i posebno upornog zanemarivanja nejednakosti i raspodjele bogatstva. No, čak i najsnažniji kritičari  koje mainstream akademija i mediji toleriraju, poput  Nussbauma, Stiglitza ili Pikettya, uglavnom su netaknutom ostavili srž ekonomske doktrine. Pri tome su često tražili bolju i humaniju ekonomiju kroz popravke modela, ugradnje više općih vrijednosti ili korekcije u ekonomskim politikama vlada. Nisu se bavili  dubljim ideološkim funkcijama doktrine, dakle njezine transfromacije historijskih, političkih i etičkih izbora i ishoda u samoopravdavajuću tehničku nužnost koja legitimizira nejednakost, etički ju opravdava efikasnošću i srećom dioničara.

Neoklasična ekonomija ne može i neće ponuditi smislenu teoriju pravedne distribucije. Njezina logika marginalne produktivnosti, formiranja cijena i ponude različitih matematičkih funkcija, opise pretvara u normativno opravdanje, historijski i moćima opterećene distribucije smatra neutralnima, neizbježnima ili čak sukladnima sposobnostima pojedinaca i nacija. Ovakvim pristupom, ta dominantna teorija oduzima političku dimenziju izvorima bogatstva i moći, sistemski odbija pitanja legitimnosti i pravičnosti koje karakterizira distorzijama ili vanjskim, stranim uticajima. Ona, tako sveto neutralna, postaje maska za politiku, omogućujući joj zadržavanja statusa quo, dok ostavlja pitanja pravičnosti nelegitimnima ili barem nevidljivima. Zato kriza iz 2008. nikada nije razriješena već se vraća u još snažnijem i nepredvidljivijem obliku i magnitudi. 

Dakle, dok se ekonomisti ne suoče sa vlastitim sudioništvom u normalizaciji nepravde i nejednakosti, samo ih produljuju i produbljuju krizu sa kojom se više neće znati nositi. Neutemeljeno je i opasno zato dopustiti im zadržavanje moralnog i zanstvenog autoriteta. Jer, tada ekonomija ostaje političarima da krizu rješavaju kako najbolje znaju. Trumpove metode pokazuju koliko znaju. 

Nužno je dakle, reformirati ekonomiju na temeljima koji prepoznaju i priznaju političke i etičke uloge u srži ekonomskh procesa. Zato ne treba čuditi Trumpijada sa carinama, prijetnjama. Političari, u nedostatku stvarnosne teorije, mogu jedino u svom blaženom neznanju i pod pritiscima finansijskih elita koje su ih izmislile i inaugurirale, donositi nepromišljene odluke sa trenutnim kratkoročnim efektima i dugoročnim nemjerljivim štetama.   

Trumpove prijetnje novim carinama Evropi, u kombinaciji sa predatorskim zahtjevima za Grenlandom, propale su u roku par dana. I to mahom ekonomije, ne diplomacije radi.  Porast prinosa na državne obveznice (prinosi rastu kada se manje vjeruje u obveznice i kada se počinju ubrzano prodavati), pad vrijednosti dionica na američkim burzama i prvi znakovi ušančivanja kapitala signalizirali su da investitori preispituju političke i druge rizike američkih ulaganja. Pokazali su do koje u mjere SAD strukturalno ovisne o stranim investicijama, bez obzira na godinu dana divljanja Trumpove administracije.

Njena neto međunarodna investicijska pozicija približava se 100% BDP-a, dok fiskalni deficiti i troškovi servisiranja duga ostavljaju vrlo malo prostora za dugotrajne finansijske poremećaje. U takvom okruženju, tržišta obveznica djeluju kao čvrsto ograničenje političke diskrecije. Ili ludila. Ovaj je slučaj otkrio, a to se često nedovoljno cijeni, razmjer stalne finansijske, time i političke poluge Evrope.

Evropske zemlje zajedno posjeduju oko osam biliona američkih dolara u američkim državnim obveznicama i dionicama, gotovo dvostruko više od ukupnih ulaganja ostatka svijeta. Kinezi  i Japanci se diskretno povlače kao veliki kreditori SAD, iako su kao države i dalje najveći posjednici američkog javnog duga. Ova finansijska međuzavisnost daje EU oblik odvraćanja koji daleko nadilazi carine ili trgovinsku diplomaciju.

Značaj aktiviranog Instrumenta EU protiv prinude (Anti-Coercion Instrument) leži manje u njegovoj primjeni, a više u njegovoj vjerodostojnosti. Onog trenutka kada je pitanje teritorijalnog suvereniteta ušlo u raspravu, prag za aktivaciju se pomjerio. Čak je i vjerodostojna mogućnost ograničenja na tržištima kapitala, u finansijskim uslugama ili tehnologiji bila dovoljna da promijeni ponašanje. Ključno je naglasiti da to nije bez troškova. Svaka ozbiljna finansijska eskalacija nanijela bi gubitke i Evropi. Ali odvraćanje ne zahtijeva simetriju koristi, već vjerodostojnost štete.

Šira implikacija je zabrinjavajuća. Transatlantski odnosi ulaze u fazu u kojoj ekonomska međuzavisnost više ne garantira političku suzdržanost. Umjesto toga, ona postaje izvor ranjivosti koju će se brzo uračunati u cijene, bez obzira na diplomatske narative.

Trumpovi politički potezi, zajedno s ekonomskom krizom bez presedana koju on prikazuje kao uspjeh, vode SAD sve dublje u podjele i mogućnost scenarija raspada države. No, finansijskoj eliti koja stoji iza projekta Trump to je nebitno. Još im je manje važan Trump. Kako će se njega riješiti kada postane ekonomskom pasivom, niz vodu će pustiti i sve drugo što prestaje donositi profit.  Dok SAD služe svojoj svrsi (njihova moć i sve veći profiti) održavat će ih. Kada izgube svrhu ili postanu previše riskantne za biznis, naći će novu državu. Ili je osnovati. Tako je propadajuća Venecija svoje dugoročne imovine prebacila u novo carstvu nastanku, britansko, zajedno sa svim metodama. A SAD, što se njih tiče, mogu potonuti u novom građanskom ratu.

Zaključno, političko-ekonomski, nakon čudnog skupa u Davosu, može se reći sljedeće. Okupljanje u Davosu poslužilo je za oplakivanje rascjepa svijeta i svečano podsjećanje da jaki rade šta hoće, a ostali se moraju prilagoditi ili će biti bombardirani. Pri tomu nas je većina govornika nastojala uvjeriti da su silnice složene, da je riječ o geopolitici, historijskim ciklusima, neizbježnoj entropiji. Dakle, ratu kao prirodnom stanju čovječanstva. Ali iza sve te retorike stoji jednostavna istina. Postoje samo dva puta. I naša budućnost zavisi od toga koji ćemo izabrati.

Prvi se proteže od Heraklita i Tukidida do Hobbesa, od Schmitta do Von Clausewitza. On govori da u početku bijaše rat. Da je sukob prirodan, a da poredak zahtijeva silu. Da se moraš odreći dijela svog suvereniteta i predati ga Levijatanu koji čvrstom rukom vlada i sprečava Bellum omnium contra omnes, rat svakog protiv  sviju koji je prirođen čovjeku. Da ako želiš mir, moraš se pripremiti za rat. Si vis pacem, para bellum, kako su govorili stari Rimljani. To je logika koja stoji iza globalnog naoružavanja, vojno političkih blokova, ekonomske prinude i iznude. To je put koji je izgradio NATO i nuklearno odvraćanje, koji je izvršio agresiju na Ukrajinu, koji provodi genocid u Palestini. To je put Trumpa, Putina, Netanyahua… sveto pismo realizma, dominacije i kontrole.

Drugi put je stariji, tek prividno radikalniji. On ne počinje ratom, već objavom da u početku bijaše riječ. Ta riječ se nalazi u razumu, odnosima i odbijanju dominacije. To je tradicija Sokrata, Platona, Augustina, Muhammeda, Ghazalija, Akvinskog. Ona ne poriče sukob, ali rat vidi kao neuspjeh ljudskog dijaloga, kao izopačenje riječi u silu i opravdava ga samo u slučajevima kada njegov rezultat donosi bolje stanje. Iz te tradicije proizlazi da ako želiš mir, pripremi civilizaciju koja nije ništa drugo do zajednički život utemeljen na pravu i međusobnom poštovanju, u kojem je sloboda stvarna, dostojanstvo zajedničko, a niko nije prepušten nasilju ili očaju.

Problem je što se prvi put smatra „realističnim“. On dominira našim školama, institucijama, doktrinama strategije i ekonomije. Ne uči se kao jedan od pogleda na svijet, već kao sama priroda. Tu laž treba odbaciti. Kako je rekao kanadski premijer Mark Carney u Davosu, ne treba nam svijet tvrđava. Potreban je mir koji koji razoružava. Ne treba nam krhka tišina oružja, već pravedan poredak koji uklanja uzroke rata, siromaštva, masovnih migracija: nejednakost, isključenost, dehumanizaciju slabih.

Ovo nije utopija, već priznanje da istinski i pravedan mir zahtijeva ljudski razvoj. A razvoj ne znači rast BDP-a ili tržišne kapitalizacije, već emancipaciju ljudi od straha, siromaštva i nasilja. Znači dati svakom čovjeku slobodu da ostvari svoj doprinos u službi zajedničkog dobra. Kako je naglasio kanadski premijer, srednje sile, gradovi, kompanije, pokreti mogu graditi nove institucije, nove norme, nove solidarnosti. Snaga onih koji su manje moćni počinje iskrenošću: imenovanjem paradoksa, odbijanjem rituala prividnog realizma, počinje hrabrošću da se prestane živjeti u laži.

Dobri su govori poput Carneyevog, ali je potrebna kolektivna hrabrost da se prizna kako mir nije odsustvo rata, već prisustvo pravde i struktura koje ga čine trajnim.  Ovo nije kraj povijesti, ali bi mogao biti kraj civilizacije. Povijest može nastaviti sa nama, odnosno sa našom zajedničkom predanošću pravdi i pravednom miru. I novoj, pravednijoj civilizaciji.