Cionizam je često tvrdio da je uživao podršku renomiranih međunarodnih javnih ličnosti jevrejskog porijekla još od samog svog nastanka, među kojima su bili Albert Einstein, Hannah Arendt i Sigmund Freud, prikrivajući pri tom dio priče: razočarenje koje su ubrzo doživjeli kada su spoznali ksenofobnu i izuzetno nasilnu prirodu ove struje unutar judaizma

Albert Einstein (1879–1955), Nijemac jevrejskog porijekla i dobitnik Nobelove nagrade za fiziku 1921. godine, bio je tokom 1920-ih i 1930-ih entuzijasta u vezi sa jevrejskim projektom stvaranja doma u Palestini, nakon što je svjedočio nezaustavljivom napredovanju antisemitizma u Njemačkoj i Evropi. Ipak, on je u cionizmu vjerovao da vidi nešto sasvim drugo od onoga što je to zaista bilo.

U knjizi Moje životno shvatanje (1931), zbirci članaka, Einstein je pisao:

„Naš cilj nije stvaranje političke zajednice, nego, u skladu s tradicijom judaizma, kulturni cilj u najširem smislu riječi. Da bismo to postigli, moramo plemenito, otvoreno i dostojanstveno riješiti problem suživota s našim bratskim narodom, Arapima (…) Naši odnosi s arapskim narodom zaslužuju posebnu pažnju. Njegujući ih, moći ćemo izbjeći stvaranje opasnih napetosti u budućnosti, koje bi naši neprijatelji mogli iskoristiti za izazivanje napada.”

Einstein se 1932. godine preselio u Sjedinjene Države, godinu prije nego što je Adolf Hitler došao na vlast u Njemačkoj. U jednoj drugoj intervenciji o cionizmu, 1938. godine, Einstein je jasno izrazio protivljenje stvaranju jevrejske države s granicama i vojskom:

„Praktična razmatranja na stranu, moje shvatanje suštine judaizma protivi se ideji jevrejske države s granicama, vojskom i određenim stepenom svjetovne vlasti, koliko god skromne. Užasan mi je sam pomisao na unutrašnju štetu koju će judaizam pretrpjeti, prije svega zbog razvoja uskog nacionalizma u našim vlastitim redovima, protiv kojeg smo se uvijek morali snažno boriti, i to čak i bez jevrejske države.”

Njegov stav postao je još kritičniji kada je uočio uspon jevrejskih terorističkih organizacija koje su 1940-ih napadale i autohtono arapsko stanovništvo, i britanske vojnike koji su tokom britanskog mandata upravljali historijskom Palestinom, pa čak i dijelove same jevrejske zajednice koji nisu dijelili njihova uvjerenja.

Najpoznatiji napad dogodio se 22. jula 1946, kada su cionistički komandosi iz Irgun Tzvai Leumija, Lehia i Hagane bombardovali hotel King David u Jerusalemu, tadašnje sjedište britanske vojne komande i odjela kriminalističke istrage, pri čemu je poginulo 91 Britanac.

Einstein je 9. aprila 1948. pisao Shepardu Rifkinu, direktoru američke organizacije American Friends of the Freedom Fighters in Israel, koja ga je pozvala da podrži cionizam i osnivanje Izraela:

„Gospodine, kada nas u Palestini zadesi stvarna i konačna katastrofa, prvi odgovorni biće Britanci, a drugi odgovorni terorističke organizacije stvorene u našim redovima. Ne bih želio vidjeti da iko bude povezan s tako zabludjelim i zločinačkim ljudima.”

Ipak, mjesec dana kasnije, 14. maja 1948, proglašena je država Izrael, koja je zauzela 77% Palestine, iako je UN prvobitno odobrio 56%. Time je započela Nakba – masovno protjerivanje 750.000 Palestinaca.

Hannah Arendt je, poput Einsteina, isprva bila zagriženi aktivista cionističkog pokreta, najprije u Njemačkoj 1920-ih i 1930-ih, a potom u SAD-u, gdje je izbjegla od nacizma.

Ona je, međutim, uvijek naglašavala da Palestinci ne smiju biti protjerani, te da cionistički pokret zanemaruje interese ogromne jevrejske dijaspore. Kritizirala je i oslanjanje na bogate bankare i magnate poput Rothschilda, što je nazvala „drugim oblikom potlačenosti”.

U eseju Zionism Reconsidered otvoreno je prozvala „radikalni nacionalizam” cionističkog pokreta, upozoravajući da su Arapi „pravi susjedi i potencijalni prijatelji”.

Nakon osnivanja Izraela 1948. godine, Arendt je glasno osudila protjerivanje 700–800 hiljada Palestinaca. U djelu Krizа cionizma pisala je: „Rješenje jevrejskog pitanja, zahvaljujući kolonizaciji i osvajanju teritorija, nije riješilo problem manjina i bezdržavljanskih osoba. Naprotiv, proizvelo je novu kategoriju izbjeglica – Arape.”

Njene kritike donijele su joj optužbe radikalnih cionista da je antisemit i kolaboracionista.

U decembru 1948. Arendt i Einstein, zajedno sa još 25 uglednih američkih Jevreja, potpisali su pismo New York Timesu u kojem su osudili dolazak Menachema Begina, lidera Irguna, u SAD:

„Jedan od najuznemirujućih političkih fenomena našeg vremena je pojava u novostvorenoj državi Izrael stranke Herut, veoma slične po organizaciji, metodama i društvenom uticaju nacističkim i fašističkim partijama.”

Za razliku od Einsteina i Arendt, Sigmund Freud (1856–1939), otac psihoanalize, od početka je bio skeptičan prema cionizmu. Ateista po uvjerenju, u djelu Mojsije i monoteizam pitao je: „Šta navodi Jevreje da sebe smatraju ‘izabranim narodom’? Kakve su posljedice održavanja takvog narcizma?”

U pismu iz 1930. odbio je da podrži cionističke planove: „Ne vjerujem da Palestina ikada može postati jevrejska država, niti da će kršćanski ili islamski svijet ikada pristati da svoja sveta mjesta povjeri brizi Jevreja.”

Freud je odbacio i ideju da Zid plača bude ključni simbol judaizma, smatrajući da se time „vrijeđaju osjećaji domorodaca”. Upozoravao je da će „najveća nesreća biti trajni sukob s arapskim narodom”, podsjećajući da su „u prošlosti upravo preci ovih Arapa pokazali najveće prijateljstvo prema Jevrejima”.

IZVOR: Viento Sur