Knjiga „Anđeli pjevaju, čudovišta riču“ njemačkog sociologa Hartmuta Rose objašnjava stanje transa do kojeg čovjek dospijeva dok sluša Iron Maiden, Judas Priest ili Black Sabbath.

Senzacionalna vijest: heavy metal je ponovo „in“. Godina je 2025, era u kojoj se muzički uspjesi uglavnom mjere prema viralnosti na TikToku, u kojoj dominiraju urbani ritmovi, autotune i vojne „fade“ frizure. Pa ipak, u ovakvom, za metal nimalo prijateljskom okruženju, vijest da je Black Sabbath održao svoj posljednji koncert, uz podršku Metallice, Anthraxa, Slayera i Pantere, odjeknula je širom svijeta. Mediji koji su decenijama ignorisali autore legendarne Paranoid odjednom su se utrkivali da objave tekstove o njima. A kada je, samo 17 dana poslije, 22. jula, preminuo Ozzy Osbourne, karizmatični vokal iz Birminghama, heavy metal je ponovo postao globalna vijest.

U isto vrijeme, Iron Maiden je u Madridu okupio 55.000 fanova,  veliki broj njih iz generacije Z, što svjedoči da metal nije samo relikt prošlosti. Širom Evrope niču festivali: Resurrection Fest, Leyendas del Rock, Rock Fest Barcelona, Rock Imperium, dok Njemačka, Francuska i Belgija i dalje dominiraju masovnim okupljanjima poput Wackena, Hellfesta ili Graspopa.

Prema podacima Live Nationa, broj heavy koncerata porastao je 14% u posljednje dvije godine, dok su reprodukcije metal pjesama na Spotifyu udvostručene od 2020. godine. Gotovo polovina slušalaca pripada generaciji Z. Ako to nije povratak u modu – šta jeste?

U tom kontekstu pojavljuje se knjiga „Anđeli pjevaju, čudovišta riču“ njemačkog sociologa Hartmuta Rose. Djelo je neka vrsta evropskog odgovora na američki kultni esej Chucka Klostermana „Fargo Rock City“, ali bez ironijskih dosjetki, umjesto toga Rosa nudi ozbiljnu analizu fenomena.

Sam autor priznaje da je metalac od mladosti, a njegov pristup je ličan i naučno utemeljen. Njegova ključna tvrdnja glasi: „Heavy metal govori o iskustvu transcendencije, o susretu s moći ili stvarnošću koja prevazilazi pojedinca, bilo da je riječ o dobru ili zlu. Metal je egzistencijalna transgresija, prekoračenje svakodnevnih granica stvarnosti, kako prema najvišim visinama tako i prema najmračnijim dubinama.“

Drugim riječima, heavy metal nije samo žanr, on je iskustvo.

Jedna od vrlina Rosine knjige jeste njena didaktičnost. Autor podsjeća da se izraz „heavy metal“ prvi put pojavljuje u romanima Williama S. Burroughsa (Soft Machine, 1961; Nova Express, 1964). No, prva muzička upotreba bila je u pjesmi Born to Be Wild grupe Steppenwolf iz 1969. godine, devet mjeseci prije prvog albuma Black Sabbatha. Ozzy je, međutim, uvijek tvrdio da je ono što oni rade „više blues nego metal“.

Rosa podsjeća da je metal neodvojiv od radničke klase i društveno-ekonomskog konteksta Britanije 1970-ih i 1980-ih. Koncertne snimke Saxona, Maidena ili Priesta jasno pokazuju mladiće u pohabanim teksas jaknama, s bijesom u očima, djecu Thatcherine neoliberalne revolucije. Upravo taj status „muzičkih parija“ objašnjava zašto je mainstream kultura decenijama ignorisala metal, dok su tek hibridne grupe poput Motörheada i Metallice uspjele da se probiju do šire publike.

Naravno, metal je u svojoj evoluciji ostavio brojne „leševe“: hair metal, nu metal i druge podžanrove koji su ostali zatočeni u vremenu. Neki klišei, poput beskonačnih solo dionica bubnjeva, srećom su odbačeni. Ali sama srž, ideja o snažnom zvuku, teatralnom nastupu i zajedničkom iskustvu, opstaje i nadživljava promjene trendova.

Rosa uočava i paradoks: metal nije urbani fenomen, kako bi se možda očekivalo, nego je najživlji u ruralnim sredinama. Dok gradovi stalno mijenjaju muzičke trendove, selo ostaje vjerno žanru. To je možda razlog zašto su metal festivali u Galiciji, Češkoj ili Skandinaviji toliko posjećeni.

Za Rosea, slušanje heavy metala nije zabava u klasičnom smislu, nego iskustvo koje fanovi doživljavaju gotovo religiozno. On govori o „reverenciji“: ako metalac u prodavnici ploča pronađe album Iron Maidena greškom stavljen u sekciju Motörheada, on će ga pažljivo vratiti na pravo mjesto.

Ova gotovo liturgijska dimenzija potvrđuje Rosinu tezu o transgresiji. Metal nije samo buka, već čin balansiranja između anđeoskog i demonskog, lijepog i ružnog. Kao što Rosa piše: „Ono što definiše heavy metal jeste istovremeni i nekontrolisani urlik čudovišta i ushit anđela.“ Ipak, autor ne zaobilazi ni probleme. Najveći izazov metala jeste generacijski jaz. Dok klasici poput Iron Maidena, Judas Priesta ili Slayera još uvijek pune stadione, njihovi članovi su u sedmoj deceniji života. Kada se povuku, postavlja se pitanje ko će preuzeti štafetu. Postoje mladi bendovi, ali rijetko ko od njih može samostalno rasprodati stadionske koncerte.

Ova kriza nasljedstva prijeti da ugrozi kontinuitet žanra. No, Rosa vjeruje da će se metal transformirati i opstati, jer njegovi fanovi ne traže samo zabavu, već iskustvo duboke rezonance, nešto što rijetko koji drugi muzički stil može pružiti.

Možda najljepši zaključak knjige jeste Rosina tvrdnja da se heavy metal ne sluša samo ušima, već cijelim tijelom. Fanovi žele da budu „pozvani, dodirnuti i transformirani“. U tom smislu, metal je svojevrsni ritual, a koncert podsjeća na oltar pred kojim publika učestvuje u kolektivnom činu ekstaze.

U vremenu kada muzički algoritmi oblikuju ukuse, a pjesme se skraćuju da bi stale u okvire TikToka, heavy metal predstavlja otpor, ne samo muzički, nego i egzistencijalni. Hartmut Rosa nas uči da metal nije puki žanr, nego iskustvo prelaska granica, slavljenje ljudske sposobnosti da osjeti i svjetlost i tamu, i anđele i čudovišta.

Zato heavy metal, iako često ismijavan ili potcjenjivan, i dalje živi. Ne samo zato što ga sviraju stari majstori, nego zato što ga publika osjeća kao vlastiti egzistencijalni čin. A sve dok postoji ta potreba za transgresijom, metal će nastaviti da riče.

IZVOR: El Pais