Džemat je pored džamije izgradio i veliku salu za sportske i kulturne manifestacije, igralište, kupio zemljište za mezarje i imamsku kuću, čime su u najvećoj mjeri zaokruženi infrastrukturni projekti potrebni za vjerski i društveni život.
Malo je naroda, još manje evropskih, koji su se kroz povijest iseljavali tako često i tako masovno kao Bošnjaci. Traumatična historijska zbivanja i progoni tjerali su ih iz njihovih domova, iz generacije u generaciju. Zbog neredovnog evidentiranja i nepreciznih statistika teško je precizno utvrditi koliko je bosanskih muslimana emigiriralo u posljednjih stoljeće i po, od austrougarske okupacije do oružane agresije i genocida devedesetih.
Raseljavali su se po cijelom svijetu, od bližeg susjedstva preko Turske, Zapadne Evrope do prekookeanskih zemalja.
Na Američko tlo prvi su Bošnjaci počeli doseljavati početkom prošlog stoljeća, nastavili u vrijeme Kraljevine SHS, socijalističke Jugoslavije, a masovno useljavanje uslijedilo je tokom i neposredno nakon agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima, da bi ih danas u Sjedinjenim Državama i Kanadi živjelo približno dvjesto pedeset hiljada – porijeklom iz Bosne i Hercegovine i Sandžaka.
Kako su dolazili po različitim programima useljavanja, često prateći jedni druge, tako je došlo i do koncentracije bošnjačkih useljenika u nekoliko američkih gradova, kao što su: Saint Louis (Missouri), Chicago (Illinois), Atlanta (Georgia), Jacksonville (Florida), Des Moines (Iowa), Grand Rapids i Detroit (Michigan), Utica i Siracuse (New York), Denver (Colorado), Phoenix (Arizona), San Jose (California), Hartford (Connecticut), Portland (Oregon), Seattle (Washington), Toronto (Kanada), Louisville (Kentucky), ali i u mnogim drugim mjestima širom cijelog sjvernoameričkog kontinenta.
Iza svake useljeničke porodice krije se neispričana priča o upornosti i vještini prilagođavanja, snalaženja i opstanka, a svaka bošnjačka zajednica prolazila je put kojem bi valjalo posvetiti tekstove, studije, dokumentarne filmove.
Jedna od posebno zanimljivih je priča o zajednici u Bowling Greenu, gradiću smještenom na jugu savezne države Kentucky, u srcu američkog kontinenta. U ovoj sredini Bošnjaci čine preko deset posto stanovništva i, nakon što su prošli kroz brojne izazove i iskušenja, danas imaju veoma uspješnu i dobro organiziranu zajednicu.
Prvi Bošnjaci došli su u Bowling Green još 1994. godine, nakon čega je masovnije useljevanje nastavljeno u talasima sve do 2004. godine. Kao i u većini drugih mjesta, počeli su razmišljati o uspostavljanju nekog oblika okupljanja i druženja, s ciljem obavljanja vjerskih obreda, njegovanja tradicije i kulture, obilježavanja državnih bosanskohercegovačkih praznika i organiziranja humanitarnih aktivnosti.
Prvi zajednički teravih-namaz Bošnjaci su u posuđenom prostoru klanjali 1998., a krajem iste godine organizira se i mektepska nastava za djecu, koje je svakim danom bivalo sve više. U to vrijeme umiru prvi doseljenici i nameće se potreba za uspostavom zvanične organizacije – registriranog džemata, a započinje i potraga za prostorom u kojem će se odvijati duhovni i kulturni život zajednice u nastajanju.
Vjerski život Bošnjaka Bowling Greena odvijao se tada u ustupljenim privatnim prostorijama, a nakon toga u mehaničarskoj garaži, koju su vrijedne džematlije svojim novcem i zanatskim umijećem prilagodili za upotrebu. Improvizirani prostor nije zadovoljavao potrebe sve brojnijeg džemata, pa se donosi odluka o kupovini zemljišta za izgradnju džamije.
Od u to vrijeme skromnih primanja, naši iseljenici sakupljaju novac za kupovinu zemljišta, kao i značajan dio sredstava potrebnih za izgradnju džamije i postaje izgledno da će Bowling Green dobiti bošnjačku džamiju sa svim potrebnim sadržajima.
Međutim, prijelomni trenutak za zajednicu dešava se 2000. godine, kada se u džematu pojavljuje jedan uspješni i poznati ljekar iz Bowling Greena, musliman porijeklom iz Azije, nudeći donaciju za izgradnju džamije od pedeset hiljada dolara. Kako je novac za nastavak izgradnje bio neophodan, ponuda je prihvaćena. Nakon nekoliko godina ispostavit će se da je ta odluka bila pogrešna jer je donator, dobro poznavajući engleski jezik i lokalne propise, cijelu organizaciju, a time i džamiju u izgradnji, registrirao na način da on lično i njegovi nasljednici imaju pravo upravljati i džematom i objektom, kao i da se zabranjuje institucionalna povezanost s Islamskom zajednicom u BiH i njenim ogrankom u Sjedinjenim Državama. Zbog svega toga jedan dio Bošnjaka odlučuje krenuti iz početka i samostalno, oslanjajući se isključivo na vlastita sredstva, kupiti novo zemljište i izgraditi džamiju. Vremenom se pridružuju i ostali, čime se uspostavlja bošnjačka zajednica kakvu Bowling Green ima danas, koja je kroz Muftijstvo za Sjevernu Ameriku, sastavni dio Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.
Džamija je završena i otvorena 2012. godine, a na dan otvorenja upriličena je i do tada najmasovnija manifestacija Susreti Bošnjaka Sjeverne Amerike. Nakon velikih izazova kroz koje je prošla, bio je to dan pune afirmacije bošnjačke zajednice u Bowling Greenu. U godinama koje su uslijedile, džemat je izgradio i veliku salu za sportske i kulturne manifestacije, vanjsko igralište, kupio zemljište za mezarje i imamsku kuću, čime su u najvećoj mjeri zaokruženi infrastrukturni projekti potrebni za vjerski i društveni život.
Bošnjaci Bowling Greena djeluju i na društveno-političkom planu, neprekidno imajući u vidu interese vlastitog naroda i domovine. Zahvaljujući dobroj saradnji s lokalnim uglednicima i političarima, u fokus javnosti stavili su sjećanje na masovne zločine nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini, što je rezultiralo da savezna država Kentucky prošle godine donese rezoluciju kojom je 11. juli proglašen Danom sjećanja na Genocid u Srebrenici.
Džemat u Bowling Greenu započeo je i izradu monografije u kojoj će biti dokumentiran njegov cijelokupan razvojni put, od samoga početka, kao i svi važniji događaji i ličnosti koji su ga obilježili, a završetak i objavljivanje knjige planirano je za 2028. godinu, kada ova uporna, dobro organizirana i sve snažnija zajednica Bošnjaka obilježava punih trideset godina postojanja i aktivnog djelovanja.
