Od zvijezde svjetske pop-scene do čovjeka koji je slavu zamijenio tišinom i duhovnom potragom – životni put Cat Stevensa jedna je od najupečatljivijih ličnih priča moderne muzičke historije. Na vrhuncu karijere, sredinom sedamdesetih, britanski kantautor okreće leđa industriji zabave i, nakon dugog traganja, prihvata islam, uzimajući ime Yusuf Islam. Njegova odluka nije bila bijeg, nego dosljedan pokušaj da život uskladi s onim što je smatrao istinom

Ime Cat Stevens zauzima posebno mjesto u historiji popularne muzike druge polovine 20. stoljeća. Njegove pjesme, tihe, introspektivne, melodično jednostavne, ali emocionalno precizne, obilježile su epohu u kojoj se Zapad kolebao između utopije i razočaranja, slobode i duhovne praznine.

Ipak, ono što Cat Stevensa izdvaja od mnogih savremenika nije samo muzičko naslijeđe, nego radikalan lični zaokret: napuštanje svjetske slave, promjena identiteta i dugogodišnje povlačenje iz muzičkog života nakon prihvatanja islama. Njegova priča nije anegdota o „bijegu od slave“, nego složeno svjedočanstvo o potrazi za smislom u vremenu u kojem je smisao postao roba.

Rođen 1948. godine u Londonu kao Stephen Demetre Georgiou, sin kiparskog Grka i Šveđanke, odrastao je u multikulturnom okruženju West Enda, okružen teatrom, filmom i muzikom. Već kao tinejdžer pokazivao je snažnu ambiciju: želio je uspjeh, bogatstvo i priznanje, a Beatlesi su mu bili dokaz da je takav san dostižan.

Kada je sredinom šezdesetih potpisao ugovor s diskografskom kućom i dobio umjetničko ime Cat Stevens, činilo se da se priča razvija upravo onako kako nalaže mit o zvijezdi u usponu. Album Matthew and Son iz 1967. godine brzo ga je lansirao na britanske top-liste, a njegova sposobnost da piše i za sebe i za druge učvrstila je reputaciju izuzetno talentiranog autora.

No, ubrzani tempo slave imao je cijenu. Već 1968. godine, u dobi od svega dvadeset godina, Stevens se suočava s teškom bolešću, dijagnosticirana mu je tuberkuloza. Mjeseci provedeni u bolnici, izoliran od svijeta koji je dotad jurio pored njega, postaju prva velika pukotina u narativu uspjeha. U tom razdoblju započinje njegova unutarnja potraga: pitanja o prolaznosti, smrti i svrsi života više nisu apstraktna filozofska razmišljanja, nego egzistencijalna nužnost. Kako će kasnije zapisati, dok je pop-industrija nastavila da se okreće „svjetlosnom brzinom“, on je ležao i pitao se šta je zapravo pošlo po zlu.

Oporavak je donio povratak muzici, ali i bitnu promjenu tona. Albumi s početka sedamdesetih – Mona Bone Jakon, Tea for the Tillerman i Teaser and the Firecat, predstavljaju zrelu fazu Stevensa: tekstovi postaju meditativni, često ispunjeni slutnjom i potragom, dok pjesme poput Father and Son, Wild World ili Miles from Nowhere odražavaju unutarnji nemir čovjeka koji osjeća da materijalni uspjeh ne nudi konačne odgovore. Upravo u tim godinama Stevens se okreće raznim duhovnim pravcima: interesira se za budizam, hinduizam, meditaciju, numerologiju. Mistika postaje dio šireg kulturnog trenda Zapada, ali kod njega ona nije moda, ona je pokušaj da se ispuni praznina.

Presudan trenutak dolazi tokom boravka u Sjedinjenim Američkim Državama, kada se, plivajući u oceanu kod Kalifornije, nađe u životnoj opasnosti. Iscrpljen i nošen strujama, suočen s mogućnošću smrti, upućuje molitvu: ako preživi, obećava da će svoj život staviti u službu nečeg većeg od sebe. Nekoliko trenutaka kasnije val ga gura prema obali i on uspijeva da se spasi. Taj događaj, koji će kasnije povezati s kur’anskim motivima o čovjeku koji se u nevolji obraća Bogu, postaje ključna prekretnica u njegovoj percepciji vlastitog života.

Nedugo zatim, zahvaljujući bratu Davidu, u njegove ruke dolazi prijevod Kur’ana. Čitanje tog teksta traje gotovo godinu dana i odvija se bez žurbe i bez spektakla. Stevens mu pristupa s rezervom, svjestan vlastitih predrasuda, ali i s iskrenom namjerom da razumije. Ono što ga najviše pogađa jeste univerzalna poruka, odsustvo etničke ili nacionalne isključivosti i naglasak na zajedničkoj ljudskoj sudbini. Posebno snažan utisak na njega ostavlja kur’anska priča o poslaniku Jusufu, motiv strpljenja, praštanja i dostojanstva pred nepravdom. U toj priči prepoznaje i vlastite ranije stihove, naročito one iz Father and Son, sada sagledane iz potpuno nove perspektive.

Godine 1977. Stevens donosi odluku koja će šokirati javnost: u London Central Mosque izgovara šehadet i prima islam, uzimajući ime Yusuf Islam. Sa 29 godina, na vrhuncu karijere, povlači se iz muzičkog svijeta. Taj čin često je tumačen kao bijeg ili fanatizam, ali iz njegove perspektive riječ je o dosljednosti: potrebi da se život uskladi s novim uvjerenjima. Slijede godine posvećene porodici, obrazovanju djece i humanitarnom radu, posebno u oblasti islamskog školstva. Gitare prodaje u dobrotvorne svrhe, a prihode od ranijih pjesama razvrstava prema vlastitim etičkim kriterijima, donirajući značajan dio u humanitarne fondove.

Međutim, taj period nije lišen unutarnjih sukoba. Yusuf Islam suočava se s pitanjem može li muzika, kao sredstvo izražavanja, imati mjesto u životu vjernika. Različita tumačenja unutar islamskog svijeta, kao i pritisak medija, dovode do njegove dugogodišnje šutnje. Situaciju dodatno komplikuju politički događaji kraja 20. Stoljeća, iranska revolucija, slučaj Salmana Rushdieja i rast islamofobije na Zapadu. Nespretne izjave u medijima izazivaju kampanje linča, spaljivanje ploča i zabrane emitiranja, iako će Yusuf kasnije jasno naglasiti da nikada nije podržavao nasilje.

Prelom dolazi početkom novog milenija. Nakon terorističkih napada 11. septembra i ratova koji su uslijedili, Yusuf Islam shvata da odsustvo umjerenih, javno prepoznatljivih muslimanskih glasova ostavlja prostor ekstremima i stereotipima. Odlučuje da se vrati onome što najbolje zna, muzici, ne kao povratku staroj slavi, nego kao mostu između svjetova. Inspiraciju pronalazi i u islamskoj historiji, u ličnosti Ziryaba iz Andaluzije, simbolu kulturne sinteze i kreativnosti. Godine 2006. ponovo izlazi na scenu, a kasnije prihvata ime Yusuf Cat Stevens, kao znak pomirenja s vlastitom prošlošću.

Danas se njegova uloga više ne mjeri brojem hitova, nego porukom koju nosi. Sebe opisuje kao „muslimanskog ambasadora mira“, pozivajući se na islamski naglasak na ljubavi, selamu i suživotu. Njegovo životno putovanje, od slave, preko tišine, do povratka, svjedoči da duhovna potraga nije linearna i da vjera, identitet i umjetnost mogu biti u stalnom dijalogu. U svijetu u kojem se islam često prikazuje kroz prizmu nasilja, priča Yusufa Cat Stevensa podsjeća da postoje i drugačiji narativi: oni utemeljeni na introspekciji, odgovornosti i mostovima među ljudima.