Knjiga Duh bosanskog ćilima Amile Smajović predstavlja prvo sveobuhvatno istraživanje bosanskog ćilima kao umjetničkog, kulturnog i simboličkog djela. Od butmirske keramike i šarenica do tkaonica u Sarajevu i svjetskih izložbi, ova knjiga mapira put bosanskog ćilima od kućnog ognjišta do univerzalne umjetnosti. Knjiga Duh bosanskog ćilima nas uči da čitamo simbole, da prepoznajemo u geometriji poruku predaka, da shvatimo kako se estetika i duhovnost stapaju u jedno. Ona je i leksikon i monografija, i vodič i meditacija. Za svakoga ko se zanima za bosanskohercegovačku i bošnjačku tradiciju, ali i za univerzalne principe umjetnosti, ova knjiga je – obavezno štivo

Piše: Tarik Ikanović

Kada danas govorimo o kulturnoj baštini Bosne i Hercegovine, najčešće spominjemo arhitekturu, rukopise, sevdalinku ili vez. Ali jedan od najintrigantnijih i najmanje istraženih fenomena jeste – ćilim. Bosanski ćilim nije samo tkanina kojom se prekrivala kuća, niti puko ukrasno platno, već simbolički tekst koji se može čitati poput knjige. On nosi kodove zajednice, znakove vjerovanja, orijentire svakodnevice i filozofije življenja. Upravo je tome posvećena monumentalna knjiga Duh bosanskog ćilima Amile Smajović, objavljena u izdanju Buybooka i Dobre knjige (Sarajevo, 2024.).

Djelo obima više od 400 stranica donosi analizu motiva, kompozicija, struktura i simbolike ćilima;  od najjednostavnijih geometrijskih linija do složenih ornamentalnih sistema koji kriju filozofske i religijske poruke. Kroz ovu knjigu, ćilim se otkriva kao spoj umjetnosti, zanata i duhovnosti.

Amila Smajović, rođena Pozder, završila je Školu primijenjenih umjetnosti u Sarajevu 1983. godine, a potom Akademiju likovnih umjetnosti. Njeni radovi od samih početaka ukazivali su na duboko zanimanje za simboličke jezike. Još 1988. magistrirala je s temom Cosmos Noetos – Svijet vrijednosti, a kasnije i s temom Država Amila i svijet simbola. Doktorirala je na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu s tezom Komunikacijski simboli – studija slučaja bosanski ćilim. Autorica je preko trideset izložbi u zemlji i svijetu, a svoj rad posvetila je bosanskom ćilimu kao estetskom, kulturnom i komunikacijskom fenomenu. Organizira radionice, objavljuje studije, vodi galeriju, a od 2024. radi kao art direktor u Unikodu. Ukratko, životni put Amile Smajović pokazuje kako se teorija i praksa mogu sjediniti u posvećenosti jednoj temi.

Knjiga Duh bosanskog ćilima počinje analizom osnovnih geometrijskih stilova. Čitaocu se odmah otvara svijet u kojem linija nije samo crta, već znak: cik-cak linija može označavati zmiju, zmijuljicu ili munju, ravna linija predstavlja put, dok trokut može biti i strelica i talsiman. Svaki motiv ima dvostruku funkciju – dekorativnu i simboličku.

Ono što je fascinantno jeste složenost običnih oblika. Motivi poput pruge, zupca, križa, šare u obliku zvijezde ili oka, nose kodove vjerovanja, od zaštite doma i ognjišta do univerzalnih poruka o ravnoteži, jedinstvu i prolaznosti života. Autorica vodi čitatelja od najjednostavnijeg motiva (linije) do najsloženijih kompozicija, objašnjavajući kako je svaki ćilim zapravo mapa ljudskog iskustva.

Središnji dio knjige posvećen je ornamentalnim sistemima. Bosanski ćilimi nisu nasumične tkanine već imaju strogo određene kompozicije: centralna polja, ponjave u četiri niti, “na kola”, “na zvijezde”, “sumak”, “pet kola” ili pak varijacije sa motivima mihraba i drveta života.

Smajović pokazuje kako je narod, koji se možda nije odlikovao izvrsnosti u pismenosti, niti je znao crtati arhitektonske planove, u svojim ćilimima ostvario pravu duhovnu matematiku. Geometrijska preciznost i univerzalna simetrija motiva ukazuju na istočnjačku i islamsku tradiciju, ali i na šire, univerzalne principe estetike. Zlatni rez, proporcija, simetrija i kontrast, sve to možemo pronaći u kompozicijama bosanskih ćilima.

Posebno poglavlje knjige govori o simbolici motiva. Ćilimi s motivom mihraba nisu tek ukrasi već vizuelne molitve utkane u tkaninu doma. Drvo života, životno stablo ili stilizirani lotos ukazuju na težnju za besmrtnošću i povezanost neba i zemlje. Zmija, ptica, zvijezda, šahovsko polje, sve to nosi slojeve značenja.

Kroz interpretaciju, autorica povezuje motive sa širim kulturnim tradicijama: šamanizmom, budizmom i islamom. Ona pokazuje kako bosanski ćilim komunicira s univerzalnim ljudskim iskustvom, ali i kako ostaje duboko ukorijenjen u lokalnu, bosansku tradiciju.

Recenzenti knjige, od prof. Fahire Fejzić-Čengić do Maje Žmukić, naglašavaju da je ovo pionirsko djelo koje spaja nauku, umjetnost i kulturnu politiku. Knjiga nije samo katalog motiva nego i teorijsko utemeljenje za očuvanje i valorizaciju ćilima. Ona postavlja pitanje: „Kako zaštititi ćilim od zaborava i kako ga predstaviti savremenom društvu?“ Upravo kroz ovu knjigu, ćilim ulazi u savremeni diskurs dizajna, vizualnih komunikacija i kulturnog identiteta.

Autorica ujedno podsjeća da bosanski ćilim nije samo predmet tradicije, već univerzalna mapa ljudskog duha. On je svjedočanstvo o spoju duhovnog i materijalnog, o estetici koja nadilazi granice. Njegov duh, kako Amila Smajović tvrdi, može nas učiti i danas, o ravnoteži, proporciji, simbolu i povezanosti svijeta.

Bosanski ćilim, piše autorica, nije tek tkanina kojom se pokrivao pod ili zid kuće. On je važan segment ukupnog kulturnog nasljeđa Bosne i Hercegovine, neizostavan dio kulturnog identiteta naroda i države. A ipak, do danas, gotovo nevjerovatno, nije postojala jedna sveobuhvatna studija koja bi obuhvatila sve dimenzije ćilima: historijsku, etnološku, kulturološku, sociološku, komunikološku, pa čak i umjetničko-dizajnersku. Ova knjiga upravo to nastoji nadoknaditi.

Autorica odmah naglašava problem: nedostatak literature i adekvatnih analiza doveo je do površnog razumijevanja ćilima. Znamo da postoji, znamo da je lijep, ali ne znamo kada je nastao, gdje, kako se razvijao, pod čijim utjecajem, niti kakvu je ulogu imao u svakodnevnom i simboličkom životu.

Naziv ćilim donijeli su Osmanlije, a termin se i danas koristi. No, dilema je: da li je ćilim na ovim prostorima nastao tek s Osmanlijama ili je postojala domaća tradicija tkanja i prije njihovog dolaska? Jedni istraživači, poput Hamdije Kreševljakovića, Koste Kostića, Vladimira Tkalčića i drugih, smatrali su da je ćilimarstvo autohtono, da su ljudi u Bosni od davnina tkali šarenice i prostirke, a da su Osmanlije zatekli već razvijen stil i samo ga preoblikovali. Drugi, pak, tvrde da je pravi procvat i širenje ćilimarstva počelo upravo dolaskom Osmanlija, koji su donijeli bogatu ornamentiku s Istoka.

Već u dokumentima iz XIII, XIV i XV stoljeća nalazimo tragove domaće izrade karpeta u Bosni, a dubrovački arhivi bilježe trgovinu bosanskim prostirkama. To ukazuje da su i prije Osmanlija postojale jake veze i razmjena proizvoda. S druge strane, dolazak Osmanlija donio je jednu važnu promjenu: prelazak s beskonačnih kompozicija (gdje se ornament proteže u nedogled, bez okvira) na kompozicije s jasno određenim centralnim poljem i okvirom. To je zapravo ključna razlika koju vidimo na ćilimima prije i poslije osmanskog perioda.

Smjena vlasti, dolazak Austro-Ugarske 1878. godine, donio je novu dinamiku. Austro-Ugarska je zatekla razvijeno ćilimarstvo i odmah ga institucionalizirala kroz Tkaonicu ćilima u Sarajevu. Organizirano se počelo prikupljati originalne uzorke s terena, a uvedena je i standardizacija – tzv. „dezen karta“, svojevrsni rodni list bosanskog ćilima. Taj dokument i danas svjedoči o bogatstvu i šarolikosti bosanske tradicije.

Tako su bosanski ćilimi postali ne samo dio kućne svakodnevnice, već i izložbeni eksponati na svjetskim sajmovima. Osvajali su nagrade u Beču, Parizu, Trstu… Njihova umjetnička i estetska vrijednost bila je prepoznata i izvan granica Bosne.

Svako razdoblje društvenih lomova odražavalo se i na ćilimarstvo. Prvi i Drugi svjetski rat, zatim Agresija 1992–1995, doveli su do gotovo potpunog gašenja kućne proizvodnje. Tek poneke radionice ili udruženja u novije vrijeme pokušavaju obnoviti tradiciju, često kroz projekte socijalnog zbrinjavanja žena pogođenih ratom.

Amila Smajović i sama je u to bila uključena: od 2002. do 2009. u Vlakovu je vodila zanatsku radionicu, a od 2010. osnovala Udruženje za zaštitu bosanskog ćilima. To jasno pokazuje da knjiga nije samo rezultat akademske radoznalosti, već i ličnog angažmana.

Posebno zanimljiv dio predgovora jeste autoričino promišljanje o simboličkom jeziku ćilima. Svaki geometrijski motiv – od cik-cak linije, preko kruga i zvijezde, do drveta života ili mihraba – nosi poruku. To je univerzalni jezik znakova koji se može čitati i u šamanizmu, i u budizmu, i u islamu.

Autorica uvodi i koncept „duhovne matematike“. Geometrija ćilima nije samo dekoracija, već izraz univerzalnih proporcija, simetrije, ravnoteže, pa čak i zlatnog reza. Time bosanski ćilim postaje dio globalne priče o umjetnosti, povezan s egipatskim, mezopotamskim ili grčkim principima gradnje i estetike.

Amila insistira na jednoj važnoj razlici: bosanski ćilim nije tek folklor. Folklorna umjetnost nastaje kao odjek i imitacija tradicionalne umjetnosti, dok tradicionalna umjetnost počiva na univerzalnim principima koji joj daju trajnu vrijednost. Ćilim, po autorici, pripada upravo ovoj drugoj kategoriji, on je istinska tradicionalna umjetnost, koja je istovremeno lokalna i univerzalna.

U konačnici, pristup Amile Smajović otvara vrata prema razumijevanju ćilima ne samo kao predmeta, nego kao koda. Svaka linija, svaka boja, svaki motiv je riječ u jednoj velikoj knjizi koju su stoljećima pisale ruke bošnjačkih žena. Čitajući ćilim, učimo čitati historiju, vjerovanja i estetiku jednog naroda.

Ako bismo tražili najkraći opis knjige Amile Smajović, mogao bi glasiti: studija o bosanskom ćilimu kao umjetničkom djelu, univerzalnom kodu i kulturnoj baštini. Recenzenti su to prepoznali.

Prof. dr. Fahira Fejzić-Čengić ističe da autorica ne piše samo o šarama i ornamentima, nego o univerzalnim principima koji se u njima kriju. Geometrija ćilima, podsjeća ona, oponaša univerzalne zakone proporcije, ravnoteže i simetrije. To je “velika umjetnost” – umjetnost koja u sebi nosi tragove praiskona i koja se ponavlja u različitim kulturama. Kodovi ćilima, poput kodova jezika ili muzike, uvijek iznova prenose značenje i u savremenost. Knjiga tako pokazuje da ćilim nije tek dekor nego i trajni oblik vizuelne komunikacije, duhovne i civilizacijske.

Prof. Amra Zulfikarpašić vidi u djelu Amile Smajović rijedak primjer posvećenosti. Ona autoricu naziva “čuvaricom šare bosanskog ćilima” jer je godinama, kroz rat i poraće, bilježila, analizirala i spašavala ono što je lahko moglo biti izgubljeno. Njena knjiga, tvrdi Zulfikarpašić, podjednako je umjetničko i naučno djelo. U njoj se spajaju osjećaj za formu i boju s preciznošću istraživača koji zna da šara na ćilimu nije puka dekoracija, nego znak identiteta i kolektivne memorije.

Marica Popić-Filipović naglašava još jedan aspekt, knjiga daje detaljan opis porijekla motiva, kakav do sada nije bio napisan. Upravo ta preciznost, uz novi pristup ornamentici, čini djelo opravdanim i neophodnim. Ona vidi u Smajovićkinom radu i stimulans za ekonomsku valorizaciju ćilima: od očuvanja kulturne baštine, preko zaštite autentičnog proizvoda, pa do mogućeg plasmana na evropsko tržište.

U svojoj završnoj riječi Amila Smajović pojašnjava kako se trudila izići izvan okvira folklorne interpretacije. Ona ne tretira ćilim tek kao rukotvorinu, već kao umjetničko djelo koje počiva na pravilima univerzalne geometrije. Njena analiza kreće od najjednostavnijih motiva, linija, trokuta, rombova, i vodi nas sve do složenih kompozicija u kojima se krije proporcija zlatnog reza.

Završava citatom Sayyeda Hosseina Nasra: oni koji žele razumjeti islam, muslimane i nemuslimane, moraju umjetnost posmatrati u svjetlu njenog duhovnog značenja, a ne samo kroz tehniku ili historiju. Za autoricu, bosanski ćilim upravo je takvo svjedočanstvo, spoj vidljivog i nevidljivog, lokalnog i univerzalnog, Jednog i mnoštva.

Na koncu, može se reći da Duh bosanskog ćilima nudi trostruku vrijednost. Naučnu, jer donosi najopsežniju do sada analizu porijekla i značenja ćilimskih motiva. Umjetničku, jer ćilim predstavlja kao ravnopravan izraz univerzalne estetike. Kulturnu i društvenu, jer nas uči da u šarama i geometriji vidimo identitet, historiju i duhovnost bošnjačkog naroda.

U vremenu kada globalna masovna kultura proizvodi površne slike, ova knjiga vraća pogled na ono što je trajno, duboko i univerzalno. Ćilim, prostirka svakodnevnog života, pokazuje se kao mapa kozmosa i ljudske duše.