Smrću međunarodnog prava, nastupa zakon džungle. U njemu vrijedi jedino pravo jačeg. Ili više jačih koji će se dogovoriti oko spomenutih sfera uticaja. Samo što mali, poput nas, neće samo tako, sa suverenitetom i teritorijalnom cjelovitošću, biti pripuštanu u jednu ili drugu ili treću sferu. Njihove će se zemlje prvo raspasti, pa podijeliti, pa će se dijelovi prepuštati u razne sfere uticaja. Osim ako se ne potrudimo biti jačima, barem, kako je govorio Alija Izetbegović, da budemo neugodan, tvrd kamenčić u cipeli
Sve je počelo još poodavno. Danas, kada je i vrapcima na grani jasno da je nastupila klinička smrt međunarodnog prava i da je otvorena Pandorina kutija lančanog nepriznavanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta država, toleriranja genocida i agresije, licemjerno je glumiti iznenađenost, izražavati zabrinutost i zvati na principijelnost. To dugo umiranje međunarodnog prava, tako mukotrpnog građenog na razvalinama Drugog svjetskog rata, počelo je znatno prije izraelskog genocida nad Palestincima i rusijanske agresije na Ukrajinu, okupacije i aneksije njezine teritorije.
Prvo je 1991. Ruskoj federaciji dopušteno da nekažnjeno podupre secesionističke snage u Gruziji i Moldaviji, kasnije logistički organizira uspostavljanje paradržava Transnistrije i Abhazije te Južne Osetije, izvrši genocid u Čečeniji 1994-2001. te okupira Južnu Osetiju 2008. Dakle, da flagrantno i otvoreno prekrši međunarodno pravo u više i to najvažnijih aspekata – mijenjanje granica silom, agresija i nepoštivanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta međunarodno priznatih država i članica UN, vršenje i nekažnjavanje genocida.
Sve to dok je, posve neutemeljeno Ruska federacija zamijenila propali, na vlastitom ustavu raspali Sovjetski Savez kao stalna članica Vijeća sigurnosti UN, s pravom veta. Ne smije se smetnuti s uma da je raspad Sovjetskog Saveza započela upravo Rusija, a ne ostale članice te federacije. Okupacija i aneksija Krima 2014. te drugih ukrajinskih pokrajina, Luhanska, Donjecka, Hersona i Zaporižja 2022. samo je logičan slijed razmišljanja i ponašanja. I tako će se nastaviti. Ne samo iz Moskve, nego i gdje god neki procijene da je došlo vrijeme mijenjanja granica silom, toleriranja genocida, agresije i otimanja tuđeg u međunarodnim odnosima.
Rat Kambodže i Tajlanda već traje, a svi pokušaji postizanja mirovnog sporazuma Ruande i Konga su propali. Unatoč Trumpovoj samohvali. Sve to, naravno, u kontekstu višedesetljetnog cionističkog divljanja u Palestini i okolnim državama čiji se naredbodavci i izvršitelji nisu, ni tada, kao što se ni danas ne osvrću na međunarodno pravo. A bogme se ni ne kažnjavaju. Štaviše, sucima Međunarodnog krivičnog suda koji su prihvatili optužnicu protiv cionističkih vođa, Netanyahua i Gallanta, uvode se američke sankcije! Dok iste te SAD uništavaju venecuelanske brodove u međunarodnim vodama pod izlikom borbe protiv krijumčara droge, bez ikakvog dokaza ili barem indicije. Pa, kakve su to poruke? Možemo šta hoćemo. Kako je govorio ratni zločinac Milošević, institucionalno i vanistitucionalno, zakonski i nezakonski…. Bitan je samo cilj, moć, koja opravdava svako sredstvo.
Nakon rusijanskih okupacija i aneksija, nastavljeno je izigravanjem pravde na Međunarodnom sudu pravde u Haagu, odnosno ustupanjem pravde pred diktatom pravnih procedura i politike. Taj najviši sud međunarodne zajednice, ustanovljen je još 1920. kao dio međunarodnog pravnog poretka nakon Prvog svjetskog rata i oživotvorenjem koncepta Lige naroda američkog predsjednika Woodrowa Wilsona.
Postupajući po potvrđenoj, dakle itekako utemeljenoj tužbi Bosne i Hercegovine za agresiju i genocid protiv SR Jugoslavije, čiji je pravni sljednik Srbija, 2007. godine donio je presudu kojom tek djelimično uvažava argumente Bosne i Hercegovine te Srbiju ne kažnjava za agresiju niti za genocid, osim što joj zamjera nekažnjavanje počinioca. Svi argumenti o srbijanskom direktnom finansiranju Vojske Republike Srpske, organizaciji i slanju četničkih bandi u ubilačke pohode u Bosnu i Hercegovinu, obavještajnoj i zračnoj podršci srbijanske vojske, policije i specijalnih jedinica, direktnom učešću specijalnih jedinica MUP-a Srbije u genocidu, nisu bili dovoljni da dovedu do jedine logične i pravno utemeljene, pravedne presude o kažnjavanju agresije, genocida i plaćanju stotina milijardi dolara ratne odštete. Rezultat je ponovo ojačana i jednako agresivna Srbija.
Genocid je nemoguć kao spontan čin ili skup aktivnosti. Njega može organizirati i provesti samo država, a ne pojedinac niti tek neka grupa pojedinaca. To je najviša pravna, ali ne i instanca pravde, propustila primijetiti. Posljedice danas vidimo i sve ćemo ih više osjećati.
Zapadne sile su, dopustivši rusijansko siledžijsko ponašanje, prvo tolerirale srpski genocid nad Bošnjacima, a zatim izvršile pritisak na Međunarodni sud pravde da ne kazni Srbiju, vješto prebacile odgovornost za ratne i zločine genocida na individualnu odgovornost pripadnika svih vojski (i koje su branile i koje su napadale) i stvorile baruštinu izjednačavanja krivice i narativa o „građanskom ratu u bivšoj Jugoslaviji“.
Odluka o priznavanju nezavisnosti Kosova 2008. pokušaj je Zapada da, slijedeći popuštanje Rusiji, i sam krši međunarodno pravo, očekujući da će Rusi imati istu vrstu razumijevanja i poštivati (ne)džentlmenski sporazum. Odnosno ponudu za uspostavom sfera uticaja. Šta se je, zaista, nakon toga moglo očekivati. Toleriranje agresije i kršenja suvereniteta i teritorijalnog integriteta Ukrajine, aneksijom Krima kada je Zapad nastavio od Rusije kupovati jeftine energente, mogao je samo poručiti kremaljskim gremijima – nastavite dalje. Doista, ako aneksija Krima nije bila gromoglasan znak upozorenja na ugrožavanje međunarodnog prava, danas je ogavno licemjerno upozoravati na isto.
Smrću međunarodnog prava, nastupa zakon džungle. U njemu vrijedi jedino pravo jačeg. Ili više jačih koji će se dogovoriti oko spomenutih sfera uticaja. Samo što mali, poput nas, neće samo tako, sa suverenitetom i teritorijalnom cjelovitošću, biti pripuštanu u jednu ili drugu ili treću sferu. Njihove će se zemlje prvo raspasti, pa podijeliti, pa će se dijelovi prepuštati u razne sfere uticaja. Osim ako se ne potrudimo biti jačima, barem, kako je govorio Alija Izetbegović, da budemo neugodan, tvrd kamenčić u cipeli.
