Motivi za ponovno vraćanje već završenom poslu leže u prirodi ljudskog saznanja. Iako je izvorni tekst nepromjenjiv u svojoj božanskoj biti, subjekat koji mu pristupa podložan je stalnim mijenama. Duraković naglašava da se prevodilac, kao i čitalac, neprestano transformira kroz obrazovanje, iskustvo i širi društveni kontekst

Kada je 2004. godine objavljeno prvo izdanje prijevoda Kur’ana akademika Esada Durakovića, naučna i kulturna javnost u Bosni i Hercegovini prepoznala je to kao jedan od najznačajnijih prevodilačkih poduhvata modernog doba.

Međutim, za autora, taj čin nije predstavljao kraj puta, već početak nove faze dubokog poniranja u tekst koji definira čitav univerzum orijentalno-islamske kulture. Krajem 2025. godine, u izdanju Centra za napredne studije iz Sarajeva, pred čitaoce je stiglo drugo, dorađeno izdanje, koje nije plod puke tehničke redakcije, već rezultat dvodecenijskog intelektualnog sazrijevanja i prevodilačke evolucije.

Akademik Duraković, jedan od najistaknutijih savremenih arabista, književnih historičara i prevodilaca, pojašnjava da je rad na Kur’anu proces koji ne poznaje konačku tačku. Njegov pristup temelji se na uvjerenju da se cjelokupna civilizacija Istoka može valjano razumjeti isključivo kroz njen odnos prema sakralnom tekstu.

„Shvatio sam da je zapravo čitav univerzum orijentalno-islamske kulture u orbiti Kur’ana, kur’anskog teksta. Prema tome, razumijevanje te kulture u njenoj punoj autentičnosti, obimu i originalnosti moguće je samo onda ako se posmatra kao dio toga univerzuma sakralnog teksta“, ističe Duraković.

Motivi za ponovno vraćanje već završenom poslu leže u prirodi ljudskog saznanja. Iako je izvorni tekst nepromjenjiv u svojoj božanskoj biti, subjekat koji mu pristupa podložan je stalnim mijenama. Duraković naglašava da se prevodilac, kao i čitalac, neprestano transformira kroz obrazovanje, iskustvo i širi društveni kontekst.

„Tekst je uvijek isti, izvornik, ali mi nismo isti. Čovjek se mijenja, mijenja se njegovo znanje, obrazovanje, mijenja se kontekst u kome živi, a tekst je isti. Tekst je toliko složen i polisemantičan da svaki prijevod predstavlja i jednu vrstu interpretacije“, pojašnjava akademik, dodajući da su mu se tokom protekle dvije decenije neprestano raskrivala nova značenja koja su zahtijevala artikulaciju u skladu s njegovim trenutnim intelektualnim stasanjem.

Centralna novina ovog izdanja jeste svjesni odmak od onoga što Duraković naziva „tradicijom strahovlade“. Njegova namjera bila je snažnije isticanje pozitiviteta kur’anske poruke, koji je u mnogim ranijim prijevodima bio potisnut ustaljenim, često rigidnim prevodilačkim navikama. Cilj je bio ponuditi značenja utemeljena u dubinskoj semantici i semiotici teksta, radije nego u naslijeđenim interpretativnim kalupima.

„Poenta moga prijevoda općenito jeste u tome da maksimalno idemo na izražavanje pozitiviteta kojim je Kur’an bremenit. Smatram da se treba odmicati od tradicije strahovlade i ponuditi značenja koja su utemeljena u semantici i semiotici teksta“, navodi on.

Jedan od najupečatljivijih primjera takvog pristupa vidljiv je već u prvoj suri, El-Fatiha. Umjesto tradicionalnog prijevoda riječi „rabb“ kao „Gospodar svjetova“, Duraković uvodi termin „Uzgajatelj svjetova“. Ova promjena nije lingvistički hir, već duboka teološka i filozofska intervencija.

„Allah džellešanuhu svjetovima ne samo da gospodari nego ih uzgaja, razvija i kultivira. Zato sam smatrao da riječ ‘uzgajatelj’ nosi više tog pozitivnog potencijala nego imenica ‘gospodar'“, pojašnjava autor. Sličnu preciznost primijenio je i u distinkciji između Božijih imena Er-Rahman i Er-Rahim, koja se često neadekvatno tretiraju kao sinonimi. Za Durakovića, Er-Rahman je Svemilosni, onaj čija milost obuhvata apsolutno sve, dok je Er-Rahim Milostivi, što su dva različita modaliteta božanske milosti koja zahtijevaju zasebna jezička rješenja.

Kritički osvrt na uvriježenu terminologiju nastavlja se i kroz redefiniranje pojmova „vjernika“ i „nevjernika“. Duraković argumentira da termin „kafir“ u svom historijskom i semantičkom kontekstu ne označava osobu bez vjere, već nekoga ko vjeruje na pogrešan način u odnosu na objavljenu istinu. Stoga u novom izdanju koristi oblike „pravovjerni“ i „krivovjerni“.

Takođe, pojam „takva“, koji se generacijama prevodi kao bogobojaznost, podvrgnut je novoj analizi. „Ne razumijevam to kao bogobojaznost. Ittaka znači čuvati se, biti oprezan, biti predostrožna. Zato sam nastojao i tu riječ drugačije prevesti, kako bi njen smisao bio bliži izvornom značenju“, ističe akademik, sugerirajući da je odnos prema Bogu više stvar svjesne pažnje i opreza nego primarnog straha.

Posebno poglavlje Durakovićevog prevodilačkog rada čini očuvanje vlastitog imena Allah. On se oštro protivi prevođenju ovog imena općom imenicom „Bog“, smatrajući da se takvom supstitucijom gubi jedinstvenost i apsolutni singularitet koji to ime nosi u arapskom jeziku. „Imenica Allah je vlastita imenica u apsolutnom singularitetu. Ona nema plural i zato je, po mom dubokom uvjerenju, ne treba zamjenjivati, nego prenositi onako kako jeste“, decidan je autor.

Osim semantičkih izazova, Duraković se suočio i s estetskim i stilskim zahtjevima teksta. Kur’an nije samo izvor zakona i moralnih pouka, već i djelo vrhunske književne ljepote. Poseban napor uložen je u prevođenje kratkih sura iz posljednjeg džuza, koje odlikuje snažna ritmičnost i rima.

„Moja zadaća bila je da pokušam prenijeti što više stilskog potencijala izvornika. Posebno sam se vraćao kratkim surama koje imaju briljantnu rimu, ritmizaciju i stilsku markiranost“, kaže on, ukazujući na važnost forme u prenošenju suštine poruke.

Međutim, akademik Duraković se ne zadržava samo na filološkim pitanjima. Njegov rad je i snažan društveni apel. On upozorava na opasnost mehaničkog odnosa prema Kur’anu, gdje se tekst verbalizira bez istinskog razumijevanja i kontekstualizacije.

„Muslimani u većini verbaliziraju Kur’an, uče ga mehanički, drže ga mehanički, ali njegova značenja i poruke treba reinterpretirati u novom vremenu, uvesti ga u naš kontekst i kontekstualizirati ga“, upozorava profesor. Prema njegovom viđenju, Kur’an, kada mu se pristupi bez predrasuda i s dubokim razumijevanjem, ne vodi izolacionizmu ili konfliktima, već afirmira kosmopolitizam i univerzalno ljudsko bratstvo. Citirajući kur’anski ajet o narodima i plemenima stvorenim da bi se upoznavali, Duraković poručuje da je svrha Objave zbližavanje, a ne antagonizam.

Ovaj dvadesetogodišnji proces ostavio je dubok trag i na samom autoru. Rad na svetom tekstu za akademika Durakovića nije bio samo akademska disciplina, već put unutrašnjeg pročišćenja i moralnog rasta.

„Naučio me je da moram biti avangardan u odnosu na samoga sebe, da moram stalno ići naprijed. Kur’an oplemenjuje u svakom smislu, podstiče i stimulira, i zato mu se treba vraćati što je moguće češće“, zaključuje čovjek koji je svoj radni vijek posvetio mostovima između jezika, kultura i svjetova. Novo izdanje prijevoda Kur’ana tako ostaje kao trajni dokument jednog intelektualnog puta koji nas uči da je prava vjera neodvojiva od neprestanog učenja i otvorenosti prema drugome.

IZVOR: Radio BIR, Preporod.info