Dok projektili za presretanje koštaju milione, iranski dron „Shahed 136“ košta tek koliko i bolji automobil. Kako je tehnologija od 30.000 eura postala najefikasnije oružje u rukama Teherana i Moskve, prisiljavajući odbranu da troši i do 28 puta više sredstava od napadača

Masovna proizvodnja dronova-kamikaza, čija je cijena drastično niža od raketa koje ih presreću, osigurala je vojsci Islamske Republike prednost koju je teško neutralisati. Kada se na ukrajinskim Telegram kanalima pojavi ikona mopeda uz znakove uzbune, poruka je jasna: približava se dron. Ove bespilotne letjelice klize uz zvuk sličan kosilici ili motociklu, a njihova brzina od oko 180 km/h čini ih lakšim za uočavanje od projektila, ali nimalo manje razornim. Jedan pogodak može uništiti četiri sprata stambene zgrade.

Ukrajinci ove letjelice nazivaju „šahedima“, referirajući se na iranski model koji Moskva koristi i sada replicira u sopstvenim fabrikama. Najpoznatiji iz ove porodice, Shahed 136, postao je ključno oružje Teherana protiv američkih saveznika u Zaljevu. Njegova strateška prednost temelji se na dvije stavke: niskoj cijeni proizvodnje i ekstremnoj težini presretanja.

U prva tri dana eskalacije sukoba na Bliskom istoku, Teheran je lansirao više od hiljadu dronova na Izrael i arapske zemlje koje ugošćuju američku vojnu imovinu. Najteže su pogođeni Ujedinjeni Arapski Emirati sa preko 600 letjelica, zatim Kuvajt i Izrael. Iako je većina presretnuta, neki su prodrli do urbanih centara poput Dubaija i Maname, dok su u Rijadu pogođeni ciljevi u blizini američke ambasade.

Shahed 136, proizvod istraživačkog centra povezanog sa Revolucionarnom gardom, košta oko 30.000 eura po jedinici. Ta cijena je zanemariva u poređenju sa projektilima koji se koriste za njihovo obaranje, a koji koštaju između jedan i dva miliona eura. Ovakva disproporcija omogućava masovnu upotrebu i zasićenje protivvazdušne odbrane. Tačan broj dronova u iranskim arsenalima nije poznat, ali se procjenjuje u hiljadama, dok Rusija, uz iransku pomoć, u Tatarstanu godišnje proizvede više od 18.000 letjelica tipa Geran, koje su direktna kopija iranskog originala.

Od početka invazije na Ukrajinu, Moskva je lansirala više od 60.000 ovih letjelica. Problem za odbranu nije samo broj, već i priroda leta. Sa rasponom krila od preko tri metra i eksplozivnim punjenjem od 50 kilograma, ovi dronovi lete nisko, sporo i često po nepravilnim putanjama koje moderni radari, dizajnirani za brze projektile, teže prate.

Analitičari ističu da je odbrana od ovakvih sredstava skupim sistemima dugoročno neodrživa. Prema podacima instituta Stimson Center, efikasnost šaheda je neumoljiva: za svaki euro koji Iran potroši na dronove, države poput UAE moraju potrošiti između 20 i 28 eura na odbranu.

Glavna lekcija iz ukrajinskog sukoba je potreba za jeftinim, višeslojnim rješenjima. To podrazumijeva kombinaciju sofisticiranih radara i protivvazdušnih baterija sa elektronskim ratovanjem i mobilnim artiljerijskim jedinicama. Cilj je stvoriti štit koji može apsorbovati masovne napade bez pražnjenja državnog budžeta ili vojnih rezervi.

Ipak, čak i uz razvoj ovakvih sistema, stopostotna zaštita ostaje nedostižna. Dok god je cijena napada višestruko niža od cijene odbrane, asimetrična prednost ostaje na strani onoga ko lansira „mopede“ s neba.