Dr. sc. Tatjana Paić-Vukić (1963.) diplomirala je orijentalnu filologiju (arapski jezik i književnost i turski jezik i književnost) na Katedri za orijentalistiku Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu, gdje je od 1988. do 1992. bila asistent pripravnik za arapsku književnost. Od 1993. zaposlena je u Orijentalnoj zbirci Arhiva HAZU u Zagrebu gdje je danas znanstvena savjetnica u trajnom izboru i voditeljica Zbirke. Godine 1996. magistrirala je na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a 2005. doktorirala na Odsjeku za povijest istoga fakulteta. Doktorski rad objavljen je kao knjiga “Svijet Mustafe Muhibbija, sarajevskoga kadije” (Srednja Europa, Zagreb, 2007.) koja je 2011. izišla i na engleskom jeziku. Od 1994. predaje arapski jezik na Katedri za turkologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, sada u naslovnom nastavnom zvanju izvanredne profesorice. Objavljuje znanstvene i stručne radove s područja kulturne historije Osmanskog Carstva. Prevodi suvremenu arapsku poeziju

Fotografije: Stipe Majić

Sveučilišna profesorica arapskog jezika i voditeljica Orijentalne zbirke HAZU dr. sc. Tatjana Paić-Vukić za časopis „Bosna“ govori o važnosti poznavanja orijentalnih jezika, prijenosu kulturne memorije i nedovoljno istraženoj vezi Bosne i Hrvatske kroz osmansku pismenost. Poznavanje arapskog i turskog jezika, kaže, nije samo filološko umijeće, nego alat za razumijevanje vrijednih izvora povijesti Jugoistočne Europe. Ova iznimna znanstvenica i prevoditeljica otkriva zašto se u Zagrebu još ne pokreće studij arabistike, kako se danas uči arapski, zbog čega su rukopisi iz osmanske Bosne dragocjeni svjedoci vremena te što suvremene predrasude i strahovi govore o našem odnosu prema „drugom i drukčijem“.

BOSNA: Diplomirali ste orijentalnu filologiju, arapski i turski jezik. Kada ste se prvi put susreli s tim jezicima? Što Vas je privuklo?

PAIĆ-VUKIĆ: Moram priznati da sam na fakultet došla bez ikakva predznanja. Željela sam studirati jezike, a arapski se činio dobrim izborom jer Jugoslavija je u ono vrijeme, osamdesetih godina, imala razvijene odnose s arapskim zemljama. Tada su studenti arapskog na Filološkom fakultetu u Beogradu u prve dvije godine imali i turski kao obavezan predmet. Taj mi se jezik toliko svidio da sam se prebacila na smjer orijentalne filologije, na kome su se četiri godine studirali arapski jezik i književnost i turski jezik i književnost, što mi je omogućilo da se u znanstvenom radu okušam u različitim istraživačkim poljima za koja je potrebno poznavanje jednog ili obaju tih jezika. Poslije magistarskog rada o proznim djelima palestinskog književnika, novinara i političkog aktivista Gassana Kanafanija, posvetila sam se istraživanju osmanskih rukopisnih knjiga čime se i danas bavim.

BOSNA: Predajete arapski jezik na Katedri za turkologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Arapski je, ako se ne varam, izborni kolegij. Koliko semestara traje učenje arapskog i je li to dovoljno za ozbiljnije bavljenje tim jezikom?

PAIĆ-VUKIĆ: Arapski je od osnutka Katedre za turkologiju 1994. godine bio obavezan predmet za studente turkologije, a u bolonjskom im je sustavu postao tzv. obavezni izborni predmet, što znači da su ga morali slušati oni koji su željeli upisati diplomski studij. Učenje arapskog pisma i gramatike i usvajanje određenog fonda riječi trebali su ih pripremiti za učenje osmanskog turskog jezika. Od ove akademske godine, u okviru reformiranog programa studija, arapski za njih više nije obavezan. Ponuđen je kao izborni kolegij za sve studente Filozofskog fakulteta, a nalazi se i u ponudi programa cjeloživotnog obrazovanja, što znači da ga uz plaćanje mogu pohađati i oni koji nisu studenti Ff-a. Učenje traje četiri semestra, a studenti tjedno imaju jedan sat predavanja i dva sata vježbi. U naslovu svih četiriju kolegija stoji „osnove arapskog jezika“ i to bi mogao biti jezgrovit odgovor na Vaše pitanje.

BOSNA: Koje su teškoće studenata kad se prvi put susretnu s arapskim? Je li to pismo, gramatika, nepoznat jezik koji se ne čuje svaki dan?

PAIĆ-VUKIĆ: Pri učenju arapskoga mnogo je vremena potrebno za stjecanje onakvih kompetencija u govoru, čitanju i pisanju kakve se u mnogim drugim jezicima brže postižu. Studenti razmjerno brzo nauče arapsko pismo, ali ono im ipak ostaje strano što znatno otežava vizualno pamćenje riječi. Druge poteškoće proizlaze iz načina tvorbe riječi u arapskome. Recimo, iz korijena koji čine suglasnici d, r i s izveden je niz značenjski bliskih riječi: darasa: učiti, darrasa: predavati, podučavati; dars: lekcija; dirasa: učenje, proučavanje, studiranje, studij itd., što zna biti zbunjujuće jer te riječi zbog ponavljanja istih suglasnika slično zvuče. Što se tiče čitanja, kako bi se s razumijevanjem pročitao nepoznat arapski tekst, potrebno je imati bogat vokabular i dobro poznavati sintaksu i morfologiju. Naime, arapsko je pismo suglasničko, a u knjigama i novinskim člancima samoglasnici nisu obilježeni. Kada u tekstu naiđete na riječ čiji su korijenski suglasnici k, t i b, trebate znati očekujete li na tom mjestu glagol u aktivu, koji ćete u tom slučaju pročitati kao kataba (napisao je), ili u pasivu, kutiba (napisano je), ili pak očekujete imenicu, koja bi u tom slučaju bila kutub (knjige). Za usporedbu, kada učite turski, već prvoga dana naučite tursku latinicu i možete bez razumijevanja čitati bilo koji tekst. U arapskome se tako može čitati jedino tekst u koji su uneseni svi samoglasnici i druge pomoćne oznake, a takav je primjerice tekst Kur'ana. U usmenoj komunikaciji najveći je problem diglosija, supostojanje standardnog arapskog, koji se uči na fakultetu, i niza različitih razgovornih varijeteta. To je problem s kojim se suočavaju i svršeni studenti arabistike, a za naše studente, koji arapski uče svega četiri semestra i uz malu satnicu, što je nedovoljno da bi se dobro ovladalo standardnim jezikom, prepreke u komunikaciji mnogo su veće.

BOSNA: Je li kolegij arapskog jezika popularan među studentima?

PAIĆ-VUKIĆ: To ćemo moći procijeniti tek od ove godine, kada je arapski ponuđen kao izborni kolegij. Iz dosadašnjeg tridesetogodišnjeg rada sa studentima mogu reći da uvijek ima onih koji ga uče samo zato što moraju, pa to nekako „odrađuju“, ali i onih koji pokazuju živo zanimanje i za jezik i za kulturološke pojedinosti o kojima im katkada govorim. U svakoj grupi uvijek imam barem nekolicinu radoznalih mladih ljudi zbog kojih s radošću ulazim u predavaonicu. S ponosom bih spomenula neke iznimno marljive i motivirane studente, kojima su moji kolegiji bili osnova za dalje usavršavanje. Kolegica Antonia de Castro Burica nastavila je učiti arapski na Sveučilištu u Aleksandriji nakon čega je u Hrvatskoj predavala taj jezik na tečajevima za građanstvo, a afirmirala se i kao prevoditeljica suvremene arapske književnosti. Edin Muftić, koji je nakon odslušana četiri semestra nastavio samostalno učiti arapski, sada završava doktorski rad u okviru velikog arabističkog projekta u Leipzigu. Bilo je i drugih studenata koji su izražavali žaljenje zbog ograničenog opsega nastave arapskoga i raspitivali se za mogućnost osnivanja Katedre za arabistiku.

BOSNA: Zbog čega na zagrebačkom Filozofskom fakultetu nema studija arapskog jezika?

PAIĆ-VUKIĆ: Današnja situacija rezultat je nekadašnjih međurepubličkih dogovora. Arapski se mogao studirati u Beogradu, Sarajevu i Prištini, a u Zagrebu je osnovan studij indologije. Pokretanje studija arabistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu već godinama je u planu, ali zasad nema dovoljno kvalificiranih nastavnika da bi se zadovoljili kriteriji za osnutak katedre. To je začarani krug: nema studija arapskoga i zato nema diplomiranih arabista, a budući da ih nema, ne može se pokrenuti studij. Moje sudjelovanje u tome ograničeno je statusom vanjske suradnice, a sada i činjenicom da se bližim mirovini. Srećom, od 2019. godine na Katedri za turkologiju radi asistentica Milica Sturz, diplomirana arabistica, tako da nastava arapskog jezika na Filozofskom fakultetu ostaje u dobrim rukama.

BOSNA: Koliko su u Hrvatskoj poznati i prihvaćeni arapska književnost, pjesništvo?

PAIĆ-VUKIĆ: Arapska književnost nije dovoljno poznata u Hrvatskoj, a razlog leži u onome o čemu smo dosad razgovarale: malo je književnih prevodilaca za arapski. Hrvatski nakladnici pokazuju zanimanje za arapsku književnost i mislim da će svatko tko napravi kvalitetan književni prijevod s arapskoga lako naći načina da ga objavi. Spomenula bih i hvalevrijedan pothvat Booksekoja je dosad objavila tri antologije arapskih proznih i pjesničkih tekstova u sklopu manifestacije Revija malih književnosti. Tim nazivom nije mišljeno da su doista posrijedi male književnosti, nego to da su u nas malo prisutne, da na njihova djela rijetko nailazimo u knjižarama.

BOSNA: Koje su teškoće transkripcije arapskih imena i naziva? Tu vlada popriličan nered. Kod nas se najčešće koristi engleska transkripcija, a to bi trebalo urediti, standardizirati da bude u duhu i po pravilima naših jezika, hrvatskog, bosanskog, srpskog, oko čega ste se svojevremeno angažirali. Možete li malo više reći o tome?

PAIĆ-VUKIĆ: Da, za Pravopis Matice hrvatske pisala sam prijedlog transkripcije arapskih imena. Nema razloga da se služimo engleskom transkripcijom ako nam je cilj hrvatskim čitateljima približiti izgovor arapskih riječi. Čemu pisati sh kad imamo š, čemu y kad imamo j? No nažalost, nije sve tako jednostavno. Pitanje je što činiti s imenima Libanonaca, Marokanaca, Tunižana… koji imaju uvriježen način latiničnog pisanja svojih imena na francuski način, a tako im stoji i u osobnim ispravama. Dakle, ime koje bismo mi napisali u obliku Šerif oni sami latinicom pišu Cherif, Mahmud pišu kao Mahmoud, a Nuruddin kao Noureddine. Internet je dodatno zakomplicirao stvari. Predstavimo li, na primjer, hrvatskim čitateljima palestinsko-američkog povjesničara Rašida Halidija, na internetu će ga pod tim imenom naći samo na hrvatskim, srpskim i bosanskim stranicama, ali na stranici Sveučilišta Columbia na kojem predaje, kao i na desecima drugih internetskih stranica, njegovo je ime napisano u obliku Rashid Khalidi. Ovim opaskama samo sam zagrebala po površini problema transkripcije arapskih imena, a to su problemi s kojima se uvijek iznova suočavam kada me zamole da „sredim“ arapska imena u prijevodu nekog književnog djela s francuskog ili engleskog.

BOSNA: Danas je dio javnosti u Hrvatskoj zagađen netrpeljivošću prema ljudima drugačije boje kože, vjere, nacionalnosti, ljudima koji dolaze u potrazi za poslom, boljim životom, opstankom. Javljaju se strahovi od gubitka vlastitog kulturnog obrasca, čak nestanka vlastitog naroda, a na meti takvih predrasuda često su doseljenici iz arapskih zemalja, muslimani, govornici arapskog.

PAIĆ-VUKIĆ: U Hrvatskoj nema mnogo doseljenika iz arapskih zemalja. Godine 2015. kroz našu je zemlju prošao veliki val izbjeglica, većinom Sirijaca, ali malo ih se ovdje zadržalo. Strani radnici koji nam dolaze posljednjih godina većinom su Nepalci, a ima i Filipinaca, Tajlanđana. Oni koji izražavaju bojazan da će hrvatski narod i kultura nestati zbog doseljavanja stranih radnika, i nose transparente s natpisom „Ne želimo da naša djeca nose turbane“, trebali bi se obratiti hrvatskim vlastima čije su politike glavni razlog odlaska naših građana u inozemstvo.

BOSNA: Znanstvena ste savjetnica i voditeljica Orijentalne zbirke Arhiva HAZU u Zagrebu, koja je osnovana još davne 1927. godine. Što sadrži ta zbirka i koja je njena uloga u očuvanju kulturne baštine i poticanju znanstvenih istraživanja?

PAIĆ-VUKIĆ: U Zbirci se čuva 2 100 rukopisnih knjiga s tekstovima na arapskom, osmanskom turskom, perzijskom i bosanskom jeziku te 760 osmanskih dokumenata. Rukopisi su najvećim dijelom prikupljeni u Bosni i Hercegovini, a znatno manjim u Sandžaku, Kosovu, Makedoniji i Albaniji. Taj je bogati fond formiran na inicijativu članova Jugoslavenske (danas Hrvatske) akademije znanosti i umjetnosti, koji su pozivali na organizirano prikupljanje „starih muslimanskih knjiga“ kao vrijednih izvora za istraživanje povijesti Jugoistočne Europe. Rukopisi obuhvaćaju primjerke Kur'ana, tekstove iz vjerskih znanosti, dakle kuranske egzegeze, islamske dogmatike, obredoslovlja, znanosti hadisa i islamskog vjerskog prava, kao i brojna djela iz arapske gramatike, stilistike i retorike, jer arapski je bio jezik nastave u osmanskim medresama i jezik većine udžbenika. Ima i književnih, ponajprije pjesničkih djela, rječnika, sufijskih tekstova te djela iz oblasti medicine, matematike, astronomije i astrologije. Posebna je vrijednost Zbirke velik broj primjeraka djela Bošnjaka koji su pisali na arapskom, osmanskom turskom i perzijskom jeziku i zato nam se najčešće obraćaju istraživači toga segmenta osmanske i bosanske kulturne historije. Zbirka se čuva u propisanim uvjetima, a cijeli je njezin fond digitaliziran zahvaljujući turskom Institutu Yunus Emre, tako da uvijek možemo izaći ususret svima koji žele dobiti uvid u sadržaje rukopisa i dokumenta.

BOSNA: Čime se najviše bavite u svom istraživačkom i prevodilačkom radu i što najviše volite?

PAIĆ-VUKIĆ: Istražujem kulturnu historiju Osmanskog Carstva, posebno kulturu rukopisne knjige, čitanja i pisanja. Najviše me zaokupljaju osobne bilježnice raznovrsna sadržaja porijeklom iz osmanske Bosne, u kojima se nađu zanimljivi zapisi o lokalnim zbivanjima i događajima iz profesionalnog i obiteljskog života vlasnika bilježnice. Prevođenje, u kome jako uživam, ostaje na margini, kad se nađe slobodnog vremena. Nakon dviju zbirki pjesama sirijskog pjesnika Adonisa, objavljenih 2016. i 2021., u časopisima sam objavila i niz pjesama Palestinca Nedžvana Derviša. Nadam se da ću sljedeće godine zaokružiti i njegovu zbirku. Prevođenju ću se više moći posvetiti kad budem u mirovini i tome se već sada radujem.